USPUTNI ZAPISI

Na Cetinju živi gospodstven svijet

Veljka Petrovića zatekoh u salonu, u fotelji, nogu obavijenih ćebetom. Čitao je “Letopis Matice srpske”. Markantan, lijep. Reče uz osmjeh: “Možda sam i ja Crnogorac!”

6956 pregleda 11 komentar(a)
Cetinje na staroj razglednici, Foto: Privatna arhiva
Cetinje na staroj razglednici, Foto: Privatna arhiva

Polegla jesen, cetinjska. Kao po tepihu, hodam po žutom, svelom lišću s lipa.

Pozvali me, onomad, studenti Fakulteta za crnogorski jezik i književnost da pričamo o novinarstvu, sad i nekad. Predusretljivi; dekan Adnan Čirgić i profesori, Sofija Kalezić i Novica Vujović. Fakultet je smješten u divnom zdanju nekadašnjeg Austrougarskog poslanstva; sagrađenog krajem devetnaestog vijeka po projektu čuvenog hrvatskog arhitekte, Trogiranina, Josipa Sladea (1828-1911). Zgradu brižljivo održavaju i profesori i studenti; sve blista od urednosti.

Razvili su i zavidnu izdavačku djelatnost.

Jesenji pejzaži

Prijatan susret sa starim drugom, Miodragom Mijom Adžićem, slikarom, dugogodišnjim scenografom opere, drame i baleta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Zajedno smo pohađali cetinjsku Osnovnu školu “Njegoš”, najstariju u Crnoj Gori, u kojoj je Petar Lubarda imao atelje. Tu je i stanovao.

Mijo se vratio u svoje Cetinje.

Ovaj grad i legendarni pjesnik Leso Ivanović - nerazdvojivi.

Biti na Cetinju, a ne oslušnuti Lesove antogijske “Kare”, kao da nijeste bili u ovom viševjekovnom središtu društvenog, političkog i kulturnog života crnogorskog...

Sjećanje me lakom tugom ovi:/ - veče slazi i miriše lipa./Kroz sumrak se čuje kolska škripa,/- s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčimo k njima,/ a kari nas vrate srećne kući/ i sivom nas džadom truckajući/ o pređenim šapću drumovima...

...Mili dani moji svi nestali,/ kao da ste vi u jutro neko/ na kare se kradom ukrcali/ i otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,/ zalud oko daljnama pipa:/ davno više ne čuje se škripa/ niti idu kari Šabanovi.

Reći će Milorad Stojović: “Leso je pjesnik strogo njegovane stilske čistote. On nije pokazao otvorenost prema modernoj fakturi izraza, ali za njegovu poeziju, ako se situira u određene uslove i specifičnosti jednog talenta, ne može se reći da je staromodna. Takozvani opšti pjesnički rekviziti kod njega imaju najčešće smisao autentične, prave poezije...”

Ratko Đurović, Božo Bulatović, Leso Ivanović i Veljko Martinović, u cetinjskoj Ulici Njegoševoj, 1956.
Ratko Đurović, Božo Bulatović, Leso Ivanović i Veljko Martinović, u cetinjskoj Ulici Njegoševoj, 1956.foto: Privatna arhiva

I: kako veli Mladen Lompar, Leso je svoje rime bar djelimično stvarao manirom slikara. Možemo samo da zamišljamo kako bi izgledale njegove slike - mahom bi to bili valjda jesenji pejzaži...

Kao Leso, i Božo Bulatović je bio “Pobjedaš”; oba su radili u “Pobjedi”. Božo je 1956. objavio roman “Karaula”, nagovještavajući plodnu karijeru talentovanog pripovjedača.

Crveni cetinjski krovovi

Živio sam u ovom otmjenom gradu od svoje pete do sedamnaeste godine; a to je, vele, značajan period u formiranju ličnosti...

Prorijedilo se Cetinje. Nema više, nažalost, mojih drugara, Peśe Mirkovića, Venja Bastaća, Vlada Adžića, Paja Kusovca, Joje Mandića.

Telefonira mi školski drug Milutin Mićo Vukić, ljekar, nekadašnji poslanik u Crnogorskom parlamentu. Ne može doći da se vidimo. Primio je, upravo, treću, onu fajzerovu vakicinu...

Cetinje Crne Gore.

Grad u kome se, pojavom lista “Crnogorac”, davne 1871. godine, začelo crnogorsko novinarstvo...

U negdanjem kultnom Klubu kulturnih i javnih radnika, slavni Cetinjanin, slikar Miloš Vušković, bečki đak, često je igrao bilijara s mojim ocem, Maksimom. Radila je tu i majka Mića Vukića, Ljubica, đe smo kao đeca rado dolazili na njene ukusne sendviče s pršutom njeguškom...

Volio je Miloš sliku “Cetinjski krovovi”.

- Naslikao sam je za pola sata - pričao mi je Vušković. - Tu nikakvu ulogu ne igra vrijeme. To je jedna vrsta zabilješke. Mene je to interesovalo: ti mali, crveni, cetinjski krovovi. Postoji u umjetnosti samo slika. Postoji dobra i loša slika...

Cetinjska druženja: Miloš Vušković i Maksim Vuković
Cetinjska druženja: Miloš Vušković i Maksim Vuković foto: Privatna arhiva

...A ređaju se pitanja studenata: novinarstvo juče i danas; nekad i sad.

Razlika je velika.

A političari i novinari?

Sjećam se riječi davnašnjeg novinarskog asa: Novinari ne smiju da budu previše blizu političara, jer će se opeći, ali ni previše daleko da se ne bi smrzli...

”Dva književna tapkaroša...”

I: podsjećanje.

Imao sam dvadesetak godina, a moj sagovornik, pisac Veljko Petrović, u osamdeset trećoj zimi svoje mudrosti. Studirajući prava u Novom Sadu, radio sam u “Indexu”, listu studenata Novosadskog univerziteta i viših škola Autonomne pokrajine Vojvodine. Tu sam počinjao zajedno s mojim dobrim drugarom, pjesnikom Perom Zupcem, autorom čuvenih “Mostarskih kiša”.

Jednog januarskog dana, došao sam na beogradsko Dedinje, u dom Veljka Petrovića; Ulica Teodora Drajzera 32.

Zatekoh ga u salonu, u fotelji, nogu obavijenih ćebetom. Čitao je “Letopis Matice srpske”. Markantan, lijep. (Reče uz osmjeh: “Možda sam i ja Crnogorac!”) Pomislih da ćemo razgovarati u salonu, ali me Veljko preduhitri.

- A, ne. O književnosti nećemo razgovarati ovde. Idemo gore, u moju jazbinu...

Popesmo se na sprat, u “jazbinu”, piščevu radnu sobu. U uglu veliki pisaći sto, prekriven rukopisima i knjigama. Primjećujem zbirku poezije Vere Blagojević, “Toplo je za umiranje”. Knjige, svuda knjige. Na vratima plakat povodom stopedesetogodišnjice Njegoševog rođenja. Pisac me ponudi da sjednem naspram njega.

- Sedite ovde, bićemo bliži...

Pjesnik, esejist, pripovjedač

- Eh, Njegoš, veliki Njegoš! A neki tamo Tomislav Ladan i neki Duja, napadaju Njegoša! Napisao sam epigram: dva književna tapkaroša napadoše i Njegoša - sjeća se Veljko Petrović. - Tako sam se lično uvredio kada sam čuo za ovo. Njegoš, veliki Njegoš. Želja mi je da za života još jednom pođem na Lovćen, da mu jedan cvet iz mog vrta odnesem...

Veljko Petrović (1884-1967), pjesnik, esejist, pripovjedač, rođen u Somboru, u Ravangradu, kako ga je on zvao; član SANU, predsjednik Matice srpske u Novom Sadu, dugogodišnji upravnik Narodnog muzeja u Beogradu. Zabilježeno je da je još kao mlad čovjek prešao iz Vojvodine u Srbiju i živio u Beogradu. Pjesme je počeo da piše početkom dvadestog vijeka, u kojima ustaje protiv nacionalnog otuđivanja, korupcije i izdaje. U intimnoj lirici djeluje kao impresionista; veoma plodan prozni pisac, pobornik moralne čistote, i zaljubljen u ljepote prirode; u prozi pretežno slika panoramu Vojvodine, njen ambijent i ljude, spajajući živopisnu i tačnu opservaciju s velikim simpatijama za Vojvodinu. Djela: zbirke pjesama “Rodoljubive pesme”, “Na pragu”. Zbirke pripovijedaka “Bunja i drugi u Ravangradu”, “Varljivo proleće”, “Pomerene savesti”, “Prepelica u ruci”, “Dah života”, “Moloh”...

Temelj nauke je istina

Započinje svoju priču; životnu. O svojim savremenicima, brojnim prijateljima i neprijateljima, o nekim kolegama koji su u Parizu studirali, a nikada u Luvr nijesu ušli...

- Temelj nauke je istina. Šta je to da se toliko laže!? Ah Bože, Bože, teško je između ljudi napraviti sporazum. Ima neki huk u istoriji. Pravi državnik je umetnik. Mali čovek je materijal. Kao glina. Kao testo - priča mi Veljkp Petrović. - Treba svet da zna na čemu bazira njegovo društvo. Dakle, tu propagandu treba šiririti a ne da je ovo lepo a ono ružno. Ne mogu ćutati. Ja nemam dece, ali vi ste moja deca. Ja sada, u poslednje vreme, pišem neke kao uspomene, i ako doživim, to će se zvati “Sećanja i maštanja”. Ne pravim ja memoare kao istoričari. Neka oni turaju noseve u arhive, i neka vide da li je to i to bilo u sredu ili četvrtak, da li je taj i taj državnik imao jedno oko šareno, ako je to važno za narod.

Slika Miloša Vuškovića
Slika Miloša Vuškovićafoto: Privatna arhiva

Nedogledom ravnice

Dok razgovaramo, pisac često pogleduje kroz prozor, u nedogled ravnice; bačke, panonske...

- Važno je stvaranje osećanja. I, onda, kada ti uspeš da se ono optimističko raspoloženje zavede, ako ti to pomogneš, onda si učinio veliku stvar - naglašava Veljko. - Ako u datom momentu ne proizvedeš ono što se zove oduševljenje, ne može ta zajednica prebroditi teškoće. Velika virtuoznost, da znaš sinko, ona je pozitivna. Jer ako naš neki veliki čovek (Cerar, na primer), može da dobije onolika priznanja na velikom skupu, samo to po sebi uzdiže duh, stvara veru u čoveka. To je blizu pesničkog osećanja...

Kaže da ga uvijek, duboko, kao čovjeka, zanima život onih ljudi u čijoj sredini živi, i koji predstavljaju čovječanstvo.

- Ja mogu - ističe Veljko - da čitam, recimo, kako Francuzi žive, kako oni rade. Ali, ovde neposredno posmatram, tako da tema moja, ako je vojvođanska, ona je ljudska. Posmatrajući u mojoj okolini kako prolazi život ovih ljudi s kojima sam vezan, ja sam stvarao svoje delo. Nisam ja pisao anegdote, nego kakva može da bude ljudska sudbina.

Kritičari, kritičari...

Spomenuh mu književne kritičare. Pisac se ozari; kao da je jedva čekao takvo moje pitanje.

- Baš ste pogodili, baš ste pogodili! Ja uopšte nisam imao pravih kritičara. Ili me nisu razumeli, ili nisu hteli, ne znam, ne znam, ne znam - jetko će Veljko Petrović. - Nadao sam se da će neko pročitati moje delo i dobiti kompletan utisak. U modernim vremenima “posrednici” moraju da zainteresuju svet za jednog pisca. A pogotovo danas, kada se svet namnožio, potrebna je ta profesija kritičarska. Samo što se kritičari orijentišu neliterarnim obzirima. Izvesni obziri, postulati, upravljaju njihovim mišljenjima, preporukama. Još ću dodati: ja nisam bio profesor koji deli đacima ocene i diplome i nisam nikada terao pizmu. Trudio sam se da budem objektivan i pravedan. Ali takvoga “zanatliju” niko ne ferma, jer nažalost, čovek “ferma” onoga od koga se boji. To sam sada prvi put u životu kazao... Živim potpuno povučeno u svojoj radionici i ne znam ništa o sporazumevanjima i razmiricama “savremenih prozaista”. Isto se tiče i poezije. Ja bih vrlo rado promenio ulogu s Vama, pa ja Vas da pitam: da li je sve poezija što se štampa u kratkim redovima, i da li je sve poezija što nije “konvencionalno” razumljivo, ili što je i suviše razumljivo “kao pasulj”, kako kažu naši antiestetičari...

Kritičari su ga, očigledno, zaboravili, zaobilazili, pa sjetno konstatuje:

- Neko nabavi kartu džabe, neko od tapkaroša, a neko treba da umre pa da uđe...

U tom uđe đevojka, noseći na poslužavniku čašu crnog vina za pisca, i za mene kafu i rakiju.

Petrović pogleda rakiju i kliknu:

- Koja je to rakija!? A, to je ona meka. Ček, ja ću da mu donesem rakiju! Crnogorac. Mlad. Onu somborsku, jaku, daj...

Donesoše “onu somborsku”, koja bješe kao grom. Pisac ispi čašu vina, a zatim nastavi svoju priču.

- Interesantno je to da me nikada niko nije učio, upućivao da pišem. Kad sam bio još mladić, Laza Kostić me potražio nekoliko puta da mu nabavim Šekspira na mađarskom i nemačkom. Ali Laza Kostić nikada sa mnom o literaturi progovorio nije. Jedino mi je o tome pomalo govorio Vasa Stajić.

Sveti Petar i Mikajilo

Pričamo o Crnogorcima. Spominjem mu da je Sveti Petar Cetinjski govorio nekoliko jezika. Pregovarao je s francuskim maršalom Marmonom.

- Na kojem ćemo jeziku razgovarati? - upitao ga je maršal Marmon.

- Na francuskom, gospodine, ukoliko Vi njime dobro vladate - odgovorio je Sveti Petar Cetinjski.

- Za mene je veliki pisac Petar Prvi Petrović, stric Njegošev. Kako je taj pisao! To je bio veliki pisac - kategoričan je Veljko Petrović. - Za mene je stil kad je zbijeno, kad je cela rečenica zbijena, onda je to ono pravo. Drugo je kada u odžakliji sede ljudi, pa imaju dosta vremena, i onda umesto “ovde”, kažu “ovdeka”, itd. Ja sam kazao Laliću, koji je krasan čovek, ali je strašno vezan za svoj kraj. Slušaj Mikajilo (ja ga zovem Mikajilo), tvoja se snaga sastoji u tome što ti isto pišeš, ali vrlo zanimljivo. Partizani uhvatili četnike; četnici uhvatili partizane. Tragovi se u snegu izgubili... Slušaj Mikajilo, nije to Crna Gora! Pa znaš li ti kakva je bila ta ličnost Petar Prvi, pa zar ti to da ne napišeš?! A Lalić mi odgovara: “Ja to ne razumijem”. Često svojoj supruzi kažem da bih mogao živeti na Cetinju. To je gospodstven svet. Ja došao tamo, pa vidim idu mladi ljudi, lepe devojke. Ne cmaču se po ulici kao ovde u Beogradu. Nije zato što su Crnogorci u tome slabiji, nego što sve ima svoju meru. Gledaću, ako budem mogao, doći ću letos na Cetinje, na Lovćen...

I ostade u svojoj “jazbini” da đelje neki rukopis.

Mihailo Lalić i Slobodan Vuković ispred hotela na Jelovici, krajem avgusta 1970
Mihailo Lalić i Slobodan Vuković ispred hotela na Jelovici, krajem avgusta 1970foto: Privatna arhiva
Preporučujemo za Vas