17. Međunarodni festival glumca u Nikšiću

Kniks za glumice i reditelja

Predstava je i o pozorištu, onom koje je umjesto umjetnosti prihvatilo pravila podaništva, gdje “zli činovnici dramske literature postaju voljene ikone”, gdje “armiji zaposlenih glumaca-tehničara ne pada na pamet da na sceni prihvate rizik, da shvate da su odgovorni, da im je dužnost izaći iz komforne zone”

4765 pregleda 0 komentar(a)
Sa predstave “M.I.R.A.”, Foto: MIloš Zvicer
Sa predstave “M.I.R.A.”, Foto: MIloš Zvicer

”Podanici smo. Ako ne politici onda egzistenciji. Položaju. Sopstvenom”, zapisao je reditelj Andraš Urban u propratnom tekstu uz predstavu “M.I.R.A.” koja je izvedena u okviru 17. Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću.

Predstava je omaž Miri Trailović, rediteljki, dugogodišnjoj upravnici i jednom od osnivaču “Ateljea 212”, “Bitefa” i “Bitef teatra”, ženi koja je bila je i umjetnička direktorica Međunarodnog pozorišnog festivala u Nansiju i dobitnica francuskog ordena Legija časti.

Ali, predstava nije samo o njoj. Ona je i o svima onima koji se boje “da ne talasaju”, koji ne umiju ili neće da prepoznaju ljudsko zlo i glupost, o društvu kome ne treba “istinski kritički, kreativan individualac” već “podanik”, o tome da “strah rađa mržnju” i da smo prećutno prihvatili da “naša dijagnoza bude Alchajmer”, jer “bolesni ne snose odgovornost”.

Predstava je i o pozorištu, onom koje je umjesto umjetnosti prihvatilo pravila podaništva, gdje “zli činovnici dramske literature postaju voljene ikone”, gdje “armiji zaposlenih glumaca-tehničara ne pada na pamet da na sceni prihvate rizik, da shvate da su odgovorni, da im je dužnost izaći iz komforne zone”.

”Svjestan sam da je ponekad mnogo opasnije dirnuti u pozorišnu čaršiju nego u vlast, ili u politiku. Vlasti bi bilo dovoljno da ima samo malo smisla za humor. Ali čaršija ne prašta”, zapisao je Urban.

A ko danas na ovim prostorima prašta? Možda jedino Mire. Ali, one i pamte, a cilj je izbrisati pamćenje, pustiti da ono “bla, bla, bla”, kako to glumice moćno iznesoše na sceni, bude naš govor, stav, slika naše stvarnosti - one za koju smo sami krivi.

U predstavi, za koju je koncept, režiju i dizajn scene uradio Andraš Urban, igraju Mirjana Karanović, Isidora Simijonović, Anđela Jovanović, Maja Lukić i Gorica Regodić. Muziku Irena Popović Dragović, a kostime Marina Sremac.

”Imali smo prilike da vidimo glumačke habituse u konkretnom sinkretizmu. Ovo je bila totalna gluma, sa svim elementima glumačkog izraza, glumačkog tijela, govora, pjevanja, plesa. Sve smo vidjeli. Mi smo upoznati sa rukopisom Andraša Urbana koji je svakao jedan od najznačajnijih reditelja savemenenih na ovim prostorima i šire. Osnovni motiv je život i djelo Mire Trailović, poznatog pozorišnog čudotvorca. Taj sam povod doživio više kao metaforu, kao simbol jednog pozorišnog čina, baš kao i pojavu naše značajne glumice Mirjane Karanović. Sve je to negdje metafora pozorišta i života, ovdje i sad. Ja bih ovo nazvao jednim, prije svega, uzbudljivim pozorištem koje nas se tiče. Da ne duži, više bih da govore glumice”, kazao je reditelj Goran Bulajić, moderator okruglog stola nakon odigrane predstave.

Održan okrugli sto nakon predstave
Održan okrugli sto nakon predstavefoto: Svetlana Mandić

Ali, tako nijesu mislile glumice, tačnije Mirjana Karanović.

”Mi smo rekle svoje. Trebalo bi da vi govorite. Još da pričamo dalje, da nastavimo, više bih voljela da vi kažete. To je stalno tako na tim okruglim stolovima poslije predstava, na festivalima. Glumci dođu, odigraju predstavu i ekipa nakon toga sjedne i priča dalje, nastavlja da objašnjava šta su radili, kako su radili. Kao da je to sad bitno. Ja bih voljela da vi kažete šta vama znači, ako vam znači, da mi čujemo nešto od vas. Ne samo mi da pričamo”, kazala je Karanovićeva.

I pričali su oni koji su prisustvovali okruglom stolu o tome da su glumice, kao i reditelj, pokazali kako pozorište treba da nas “dotiče, doziva i proziva”, kako je predstava “izvanredna slika i prilika, lice i naličje društva na balkanskim prostorima”, kako nas “iskustvo uči da nam ništa ne znači”, kako akterke na sceni nijesu glumile nego “igrale život”, kako je nestao stid, a nastupio zaborav, kako se na ovim prostorima stvari ponavljaju.

A onda su na red došle glumice.

”Poslije dugo vremena prije dva dana smo igrale u Beogradu i sve smo se nekako kolektivno složile da je ova predstava još aktuelnija danas u ovom trenutku u kome živimo. Danas sam baš shvatila da ovo što govorimo na kraju, ovaj prazan prostor i prepuna masovna grobnica, zapravo danas, zvuči veoma morbidno, je strašna istina u kojoj živimo. Ova predstava nekako pobjeđuje taj test vremena i plašim se da će biti sve aktuelnija”, kazala je glumica Anđela Jovanović.

Mirjana Karanović je pričala o Miri Trailović koja je čitavog života “animirala neke moćne ljude da daju pare za pozorište, da pozorište bude bitno”, o intelektualcima koji “razložno” objašnjavaju zbog čega Bitef ne treba da postoji, o “poturenom Gebelsovom programu za kulturu”, o “nacional-socijalizmu” koji živimo i “našoj navodnodnoj ugroženosti od ostalih”, o dobrovoljno izabranoj demenciji, jer lakše je da se ne sjećamo, a sa gubitkom sjećanja smo bezbjedniji - lišeni svake odgovornosti.

”Ostalo je odbijanje hrane, gušenje i smrt. To je kraj. Mislim ti prestaneš da se sjećaš, odlučiš da se ne sjećaš i onda stvarno oboliš od toga. Postaneš dementan i na kraju umireš. I to je mislim, u metaforičnom smislu, smrt ne fizička samo, nego zapravo smrt duha”, kazala je Karanovićeva.

Kraj predstave se bazira na činjenici da je početkom sedamdesetih godina u Beograd došla engleska kraljica, i da je protokol podrazumijevao da se pozdravi kniksom koji niko od moćnika ondašnjeg vremena nije znao te ih je, po Titovom nalogu, na teniskom terenu tome podučila Mira Trailović.

Burnim aplauzom i ovacijama publika je kazala šta misli o predstavi, tekstu, režiji, o glumicama - bio je to njihov kniks za kraljicu.

“Sjećaš li se Doli Bel” večeras na sceni

Večeras će na sceni Nikšićkog pozorišta, u 20 časova, biti izvedena predstava Kamernog teatra “55” iz Sarajeva “Sjećaš li se Doli Bel” koju je, po kultnom tekstu Abdulaha Sidrana, režirao i adaptirao Kokan Mladenović.

Glumačku ekipu predstave, koja je premijerno postavljena 2019. godine i ovjenčana brojnim nagradama, predvodi Emir Hadžihafizbegović.

Pored njega, u “Sjećaš li se Doli Bel” igraju i Gordana Boban, Mirsad Tuka, Tatjana Šojić, Davor Golubović, Elma Juković, Muhamed Hadžović, Admir Glamočak, Sabit Sejdinović, Amar Selimović, Saša Krmpotić i Sin Kurt.

Dramaturgiju potpisuje Vedran Fajković, kostimografiju i scenografiju Adisa Vatreš Selimović, a autorka muzike je Irena Popović.

Ulaznice su u prodaji i mogu se kupiti na biletarnici Nikšićkog pozorišta svakog dana od 10 do 20 časova, po cijeni od 5 eura.