INTERVJU: JOSIP MLAKIĆ GOVORI ZA ART O SVOJIM ROMANIMA

Balkanizacija je postala globalni fenomen

Taj fatalizam pogotovo dolazi do izražaja danas, u vrijeme pandemije, kada se u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je prva po smrtnosti u Europi, već poodavno nitko živ ne pridržava nikakvih epidemioloških mjera

1986 pregleda 0 komentar(a)
Josip Mlakić, Foto: Fraktura
Josip Mlakić, Foto: Fraktura

Roman “Na Vrbasu tekija” je roman bosanskohercegovačkog pisca Josipa Mlakića u kome pisac andrićevskim stilom progovara o važnoj bosanskoj temi, o onoj za koju u dosada objavljenim tomovima nije bilo mjesta - samostanu u Jajcu.

To je još jedna priča o bosanskim fratrima i Bosni Srebrenoj, o Bosni od sredine devetnaestoga do sredine dvadesetog stoljeća. Roman Na Vrbasu tekija više je od romansirane hronike jajačkog samostana. Mlakić piše o velikim događajima, krvavim ratovima i okrutnim režimima, ali još više o jajačkim i bosanskim fratrima, uopšteno o malim ljudima, njihovim čežnjama i snovima, neuspjesima i razočaranjima.

Roman Na Vrbasu tekija, kao i Mlakićev prethodni roman O zlatu, ljudima i psima nedavno je objavila Laguna. Roman O zlatu, ljudima i psima odvija se u Bosni i Hercegovini u 2084. godini, aludirajući time na Orvelov veliki roman “1984”.

Tri republike nastale nakon apokaliptičnih ratova obilježene su pretvaranjem svih državnih institucija u svojevrsni politički zatvor na čijem se vrhu nalazi obogotvoreni nacionalni vođa koji uz pomoć vojne i policijske mašinerije kontroliše sve aspekte ljudske egzistencije.

Josip Mlakić je rođen 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu i bavi se književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, Živi i mrtvi, Psi i klaunovi, Tragom zmijske košuljice, Čuvari mostova, Ljudi koji su sadili drveće, Planet Friedman, Svježe obojeno, Božji gnjev, Majstorović i Margarita, Bezdan, Crni gavran i bijele vrane, Skica u ledu, O zlatu, ljudima i psima, Evanđelje po Barabi, zbirke priča Puževa kućica, Odraz u vodi, Obiteljska slika i Ponoćno sivo.

Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada.

Za svoje književno stvaralaštvo dobio je nagrade: “Vladimir Nazor”, “Mirko Kovač” i dva puta nagradu za najbolji hrvatski kriminalistički roman. Josip Mlakić živi u Gornjem Vakufu - Uskoplju u Bosni i Hercegovini, odakle je i govorio za ART.

Na koji način je roman “Na Vrbasu tekija” povezan sa Andrićem. U romanu se poigravate sa nestalim Andrićevim rukopisom. Možete li objasniti?

- Roman je prije svega plod moje sada već višedesetljetne fascinacije Ivom Andrićem, još tamo od završnih razreda osnovne škole, kada sam se prvi puta susreo s ovim piscem. On funkcionira i kao hommage, a ujedno i kao svojevrsni književni eksperiment u kojima sam se poigravao jezikom i stilom Ive Andrića.

U knjizi Ljube Jandrića, “Sa Ivom Andrićem”, Andrić na jednom mjestu kaže: “Ja nisam protiv toga da se pisac posluži pozajmljenom, odnosno tuđom metaforom, opisom, dijalogom, pa čak i tehnikom pisanja. Ne treba ‘zameriti’ književniku na tome, jer nema tog pisca u čijoj rečenici neće strog kritičar otkriti uticaj drugih pisaca. Još jednom ću vam reći: nije to nikakva ‘sramota’. Greh je biti slab pisac!” Dakle, jedini “grijeh” koji sam eventualno mogao počiniti ovom knjigom je taj da ona ispadne loša.

Uglavnom, pokušao sam “rekonstruirati” dvije, uvjetno rečeno, faze Andrićeva stvaralaštva. Prva, koju sam obradio u prvom dijelu romana, odnosi se na ranog Andrića, a druga na Andrića iz kasne faze, u što spadaju dva njegova djela koja su objavljena posthumno, roman Omer-paša Latas i zbirka priča Kuća na osami koja u cjelokupnom Andrićevu opusu predstavlja iznimku, jer se Andrić tu odmakao od svog tradicionalnog načina pripovijedanja.

Dakle, jedan potpuno drugačiji, i meni mnogo bliži i draži Andrić, iako je ovaj pisac svoja ponajbolja djela, poput Travničke hronike ili Proklete avlije, napisao u prvoj fazi svog stvaralaštva.

Prva dva dijela romana, Na Vrbasu tekija i Jajačka hronika, dijelovi su “rukopisa nepoznatog autora”. Stil tog “rukopisa” podsjeća na Andrićev, iako se on nigdje izrijekom ne navodi kao autor. Treći dio romana, Paučina i promaja, svojevrsna je studija o Ivi Andriću, a ujedno sadrži i neke autobiografske elemente koji su poveznica između “Andrićeva” i moga vremena, te neka vrsta treće fabularne linije romana.

Koja je istorijska pozadina romana “Na Vrbasu tekija”? Zapravo, u romanu postoje različiti istorijski slojevi...

Da, u pravu ste, iako roman u prvom redu govori o dva možda najdramatičnija razdoblja u povijesti moderne Bosne i Hercegovine, uključujući i ratove iz devedesetih koji u romanu funkcioniraju i kao neka vrsta borgesovske povijesne farse, one koja govori o cikličnim historijskim mijenama, po kojima uvijek u nekom paralelnom univerzumu Brut iznova ubija Cezara.

Ja sam u romanu pisao o dvojici franjevaca koji su na istom prostoru djelovali u vrijeme najdramatičnijih zbivanja u Bosni i Hercegovini u novijoj povijesti te zemlje, a radi se o ustanku iz 1875. i ulasku austrougarskih jedinica u Bosnu i Hercegovinu tri godine kasnije, u Kneževićevu slučaju, i Drugom svjetskom ratu, u slučaju fra Josipa Markušića, što se na neki način pretvara u priču o jednoj zemlji, po parafrazi one čuvene Hitchcockove izjave o drami kao životu iz kojega su izbačeni dosadni detalji.

Dakle, radi se o povijesti jedne zemlje iz koje su izbačena “dosadna mjesta”. S druge strane, obojica ovih franjevaca ostavila su iza sebe svjedočenja o tom vremenu iz prve ruke. Svaki od tih perioda, što mi je bilo jako važno, a čime se i Andrić često služio, je ujedno i priča o jednom vremenu iz perspektive beznačajnih malih ljudi, da bi pokazao kako se povijest prelama i preko njih. To su one male, fiktivne sudbine koje sam svjesno ugradio u jednu autentičnu povijesnu sliku.

Je li roman “Na Vrbasu tekija” romansirana hronika jajačkog samostana? Ili istorija viđena kroz prizmu samostana?

Historija se samo prelama preko njega, ali je zanimljiva činjenica da su u tom samostanu djelovala dvojica franjevaca poput fra Ante Kneževića i fra Josipa Markušića, koji spadaju u red najvažnijih bosanskih franjevaca. Važno je i Jajce, kao pozornica te velike “fratarske drame”.

Radi se o gradu za koji je fra Anto Knežević jednom napisao kako u njegovoj okolici nema kamena niti mjesta koje nema svoju veliku i važnu povijest, o gradu gdje su nestajala jedna, a rađala se nova carstva, poput avnojevske Jugoslavije.

A tu je i Andrićeva izjava Ljubi Jandriću, koju citiram u romanu (“Od bosanskih gradova otelo mi se i Jajce”), a koja govori u prilog tome da je Andrić namjeravao pisati o Jajcu, pogotovo o fra Anti Kneževiću, čiju je rukopisnu zaostavštinu proučavao 1926. godine, kada je posjetio franjevački samostan u Jajcu. Samostan u ovom romanu, dakle, igra istu onu ulogu kakvu igra višegradska ćuprija u Anrićevu romanu “Na Drini ćuprija”

Po čemu je fra Ante Knežević tipičan andrićevski junak?

Knežević je u sebi sjedinio osobine cijelog niza Andrićevih fratara, pa i onih nespojivih: ima u njemu nešto od naivnosti i pučke, neosviještene pobožnosti fra Marka Krnete, pa do elokventnosti i diplomatske umješnosti fra Grge Martića, “hercegovačke lisice”, kako su ga nazivali neki njegovi suvremenici.

Kod fra Ante Kneževića nikad se ta dva lica ne ukazuju odjedanput, u isto vrijeme, već se stječe dojam da u tom čovjeku obitava više likova koji se ne sukobljavaju, već žive u nekom čudnom i neobičnom skladu. U tim mijenama nije bilo ničeg patološkog. Knežević je zapravo bio i jedno i drugo. Stoga je pomalo misteriozno da Andrić nigdje u svojim djelima ne spominje fra Antu Kneževića.

Beogradski književni teoretičar i prevoditelj Novica Petković (1941-2008) napisao je povodom Kneževićeve knjige “Njeke moje bilješke iz zadnjih godinah”, koja je korištena kao građa za roman “Na Vrbasu tekija”, “kako se ne možemo oteti utisku da je to deo one istorijske pozadine iz koje je pretežno i izraslo književno delo Ive Andrića. Ne možemo odoleti iskušenju da samog tekstopisca fra Antuna Kneževića ne sameravamo sa likovima bosanskih franjevaca koje je Ivo Andrić književno uobličio.”

Knežević je bio i neka vrsta prosvjetitelja koji je, dok je bio mlađi, maštao o ustanku protiv turske vlasti, kao i mnogi fratri prije njega, poput Ivana Frane Jukića. On iz ustanka nije isključivao i domaći muslimanski živalj, po čemu je bio jedinstven. On je bosanske muslimane nazivao svojom “braćom po krvi”, iako se kasnije teško razočarao u to svoje utopijsko bratstvo. Pogotovo su u tom smislu na njega djelovala događanja za vrijeme ustanka i krvavih odmazdi turskih vlasti prema pobunjenom stanovništvu, pogotovo onom pravoslavnom.

Fra Josip Markušić, poput svog prethodnika ima svoj teret vremena i sopstvene nedoumice. Kako ih on rješava?

Generalno gledajući u Markušićevu slučaju možemo govoriti o nekoj vrsti povijesne inercije koja polako nestaje, jer se iz temelja promijenio kontekst u kojemu su djelovali bosanski franjevci.

To sam ja u romanu posebno naglasio, “riječima” fra Josipa Markušića: “Fra Josipu je tek kasnije postalo jasno, bez obzira na djelomičan uspjeh njihove beogradske misije, da je sve ono što su činili i čemu su se nadali bilo iznad bosanske fratarske povijesti koja se nepovratno ulila u rijeku veće, općeljudske, u kojoj više ne postoji pandan svemoćnom El-Fatihu ili Josipu Brozu Titu koji jednom ‘velikodušnom’ gestom mogu posložiti stvari u njihovu univerzumu.

Ta su vremena zauvijek prošla i nastupila su neka druga.” Iz ove perspektive treba promatrati i djelovanje bosanskih franjevaca danas, koje je, čini mi se, poprilično šizofreno, što dovodi do sve većih sukobljavanja unutar zajednice, što je prije svega danak današnjem vremenu, što se, na žalost, događa u svim sferama života.

Koliko su ova dva franjevca naši savremenici? Šta je u njihovim pričama vanvremensko?

Likovi poput fra Josipa Markušića i fra Ante Kneževića već su odavno postali relikt neke bolje prošlosti, jer se iz temelja promijenila društveno-politička paradigma u svijetu. Kada bih bio ciničan rekao bih da mi nismo otišli u svijet, već je svijet došao kod nas. Balkanizacija je, dakle, postala globalni fenomen.

Svevremenska je prije svega njihova univerzalna, etička dimenzija. Prilikom pisanja romana koristio sam Markušićev dnevnik iz Drugog svjetskog rata i Kneževićeve rukopise koji se čuvaju u jajačkom franjevačkom samostanu.

To je svijet u kojemu su jasno razgraničeni etički imperativi, bez obzira na višenacionalnu strukturu Bosne, koja je isključivo generirala nesporazume i sukobe. U tom su smislu je djelovanje ove dvojice fratara neka vrsta utopijskog putokaza.

U trećem dijelu ovog romana (“Paučina i promaja”) pišete o poetici i recepciji Andrićevog djela, često pogrešno i pristrasno tumačenog. Možete li navesti neke od tih pogrešnih interpretacija?

Paučina i promaja je, dakle, neka vrsta autobiografskog teksta i studije o Ivi Andriću istovremeno. Moj roman je stoga na neki način i roman o Ivi Andriću, koji se u njemu pojavljuje i kao lik, a neizostavan dio te priče su prijepori oko djela Ive Andrića koji traju još tamo šezdesetih godina. Ja bih, generalno, te prijepore podijelio u dvije skupine.

Prva je vezana za Beograd, za tamošnje partikularno tumačenje Ive Andrića, koje je na najbolji način definirao Miroslav Krleža: “Andrić, Andrić. To je nešto drugo. On nije ono što hoće da bude i što drugi hoće da on bude. Bosanci ga ističu jer im je potreban, a Srbi ga uzimaju i smatraju ga svojim, jer piše srpskim jezikom, ekavštinom, no svi su njegovi važniji junaci uglavnom turski, muslimanski i katolički. A način kako ih fabulira i kako ih moralno i antropološki tretira srpskom uhu savršeno odgovara. Kod njegova se čitateljstva o ukusu ‘in artibus’ ne može govoriti. Sve je kod tog čitateljstva natopljeno Kosovom i kosovskim misterijima te ga u tome duhu i primaju i onda kad on takav nije.”

Krleža se u svojoj izjavi dotaknuo i druge strane, “Bosanaca”, kako on kaže, ali u jednom potpuno pogrešnom kontekstu. Ovdje je riječ o kritikama iz bosansko-muslimanskog kruga, gdje je Andrić uporno prikazivan kao mrzitelj islama i bosanskih muslimana. Ključna knjiga tog “žanra” je studija Muhsina Rizvića, antiandrićevski pamflet “Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu”. O tom fenomenu napisan je cijeli knjiga i protuknjiga, tako da ga je teško elaborirati na ovako malom prostoru.

Roman “O zlatu, ljudima i psima” smjestili ste u apokaliptičnu 2084. u Bosnu i Hercegovinu uništenu nizom ratova i podijeljenu na tri države. Pišete o ratu. Zašto? Je li moguće ne pisati o ratu poslije rata?

Nije moguće. O ratu se naprosto mora pisati. Na to sam pitanje ranije jako često odgovarao, jer su moji prvi romani govorili o ratu. Treba pisati o ratu, ali isključivo antiratnu literaturu, što je jedan obrazac u koji se uklapaju svi moji ratni romani.

To je naprosto imperativ. Veliki njemački pisac Heinrich Böll, čiji su ratni romani obilježili književnost 20. stoljeća, svoj roman Gdje si bio, Adame? započinje riječima njemačkog filozofa Theodora Haeckera: “Svjetska katastrofa može poslužiti mnogočemu, pa i tome da se nađe alibi pred Bogom. Gdje si bio, Adame? Bio sam u svjetskom ratu.”

Roman “O zlatu, ljudima i psima” je distopija, ali na neki način i priča o sadašnjosti. Kakva nam je zapravo sadašnjost?

Pomicanje radnje u budućnost u mom romanu, u postorverlovsku 2084. godinu, određeno je ponajprije žanrovskim elementima. Radi se, naime, o drami s elementima distopije, gdje se radnja nužno mora odvijati u bližoj ili daljnjoj budućnosti, iako je svaka distopija prvenstveno priča o sadašnjosti.

Izmicanjem radnje u budućnost postiže se jedan efekt sličan onome kada promatrate neki objekt, a koji najbolje vidite tek kad se izmaknete na dovoljnu udaljenost pa ga možete sagledati u cjelini, kao na širokom filmskom kadru. Ili efekt karikature, na kojoj se najlakše uočavaju sve anomalije, što mi je bio i konačni cilj koji sam želio postići.

Dakle, distopija je zapravo iskarikirana sadašnjost. To je, naravno, samo jedna od njenih dimenzija, koja je meni najzanimljivija.

Za roman “Skica u ledu” dobili ste nagradu Mirko Kovač 2018. Ovo je i krimi roman koji prerasta u ratni roman, ali i distopija. Zašto su vam ovi žanrovi privlačni? Kakvu mogućnost izražavanja nude?

Žanrovska književnost vas na određeni način disciplinira, ne dopušta vam gotovo nikakve digresije unutar teksta, a ja sam uz to sklon takvoj vrsti literature, onom principu “manje je više”, bez obzira koristim li ili ne koristim žanrovske obrasce. Također, žanrovska književnost je jako zahvalna u dramaturškom smislu. Bez obzira na sve, meni žanr nikada nije bio cilj, već samo sredstvo kojim želim ispričati svoju priču. Pisati žanrovsku književnost bez određene literarne nadgradnje je čisti eskapizam.

Po Vašem romanu “Živi i mrtvi” snimljen je film u režiji Kristijana Milića, koji je dobio osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoge druge filmske nagrade. Ovaj roman koji vas je prije dvije decenije lansirao u sam vrh hrvatske književnosti počinje citatom: “Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo” iz Andrićeve “Travničke hronike”. Kako se ovaj citat uklapa u siže vašeg romana?

Uklapa se ponajprije preko fatalizma, koji se nama ovdje, i to s pravom, često pripisuje, a o čemu je i Andrić pisao. Radi se o jednoj izreci koju je Andrić “posudio”, i koja se često, i u različitim varijantama, može čuti po Bosni. Taj fatalizam pogotovo dolazi do izražaja danas, u vrijeme pandemije, kada se u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je prva po smrtnosti u Europi i u samom svjetskom vrhu, već poodavno nitko živ ne pridržava nikakvih epidemioloških mjera. Postoji jedna izreka, koja se često mogla čuti u ratu, a koja na poseban način govori o tom našem fatalizmu: “Ko osta - osta”.

Vaš književni put je neobičan. Priznat ste pisac, sa brojnim knjigama i nagradama, a završili ste Mašinski fakultet. Šta vas je zapravo odvelo na staze pisaca?

To je također jedno pitanje na koje sam dosada često odgovarao. Mislim da formalno obrazovanje ne igra tu neku posebnu ulogu. Mene je prema pisanju usmjerilo prije svega čitanje, a prema studiju strojarstva ljubav prema matematici.

Moj roman Skica u ledu koji ste spomenuli je na neki način i roman o matematici, a zasniva se na Drugom zakonu termodinamike. Dakle, nijedan segment ljudskog znanja i obrazovanja nije u koliziji s pisanjem, pa tako ni strojarstvo.

Preporučujemo za Vas