USPUTNI ZAPISI

Crnogorci na Baltiku

Sretam u Kopenhagenu Dimitri Romanova, praunuka kralja Nikole, koji mi je dugo pričao o svom crnogorskom porijeklu i o plemenitoj italijanskoj kraljici Jeleni s kojom je kao mladić išao u ribolov po sjevernoj Italiji

6723 pregleda 2 komentar(a)
Slijeva: Vladimir Sekulović, dr Vladislav Pavićević, Slobodan Vuković i Mišo Kuburović u Kopenhagenu, Foto: Privatna arhiva
Slijeva: Vladimir Sekulović, dr Vladislav Pavićević, Slobodan Vuković i Mišo Kuburović u Kopenhagenu, Foto: Privatna arhiva

Nema tačke na globusu đe nijesu stigli Crnogorci i Crnogorke. Hrabro su osvajali daljine, tražeći, kako su zborili, rad i sreću. Posljednjih decenija rado nastanjuju skandinavske zemlje; bogate i prosperitetne. Vazda snalažljivi; pitam ih rade li im žene? Smješkaju se, nešto nerazgovjetno prozbore; kao: i da i ne! U stvari, skandinavski zakoni izuzetno štite ženu, pa su se poneki “razveli”. Žene im najčešće sjede kući, primaju platu i uživaju brojne blagodeti...

Blista glavni grad Danske, Kopenhagen; prepun raznobojnih kuća, bicikla, muzeja, galerija, biblioteka, kafea, pozorišta, đe dominira moderno zdanje Opere.

I prostrani Rothus plac, preplavljen biciklima. Sjetih se da je švedski premijer Palme, biciklom išao na posao, baš kao čuveni crnogorski arhitekta, profesor Ranko Radović, nekadašnji ministar u Vladi Crne Gore.

Mala sirena

Jedna od znamenitosti Kopenhagena, Mala sirena, nalazi se u kopenhaškoj luci. Bronzanu skulpturu, postavljenu na ovećem ovalnom kamenu, izradio je 1913. godine vajar Edvard Eriksen, po narudžbini Carla Jacobsena, vlasnika pivare “Karlsberg”. Legenda kaže da će Mala sirena na kamenu ostati trista godina, zatim će oživjeti, a njen riblji rep pretvoriće se u noge...

- Doći u Kopenhagem, a ne vidjeti Malu sirenu, neoprostiv je grijeh - veli mi mlada Amerikanka, koja je iz Čikaga zapucala u Evropu da bi viđela ovu kopenhašku znamenitost...

Autor teksta ispred Male sirene
Autor teksta ispred Male sirenefoto: Privatna arhiva

Povrvili turisti; zanimljiva im Mala sirena; svakodnevno je posjećuju i fotografišu se ispred nje za uspomenu. To sam učinio i ja.

Privlačna Crnogorcima

Domovina slavnog pisca bajki, Andersena (1805-1875), Danska, ustavna parlamentarna monarhija, s preko osam stotina godina postojanja, spada među najstarije evropske države; privlačila je “našijence”, ponajviše Vasojeviće, koji su u ovu zemlju blagostanja, stizali jatimice. Davnih šezdesetih došla je ođe neka žena, Beranka, s desne obale Lima, a za njom, proprtili rođaci, pa rođaci rođaka... I tako se u Kopenhagenu namnožila brojna kolonija Crnogoraca i Crnogorki. Sada je tu treća, pa i četvrta generacija danskih Crnogoraca. Ima ih prilično akademski obrazovanih; filmskih glumaca, pisaca, vrhunskih sportista... Značajnih ličnosti u društvenom životu.

Mlađani Vasojević, Radun Kuburović, rođen u Kopenhagenu, od oca Milovana Miša i majke Milojke, bio je prvak Danske u karateu, reprezentativac, predstavljao Dansku na mnogim velikim svjetskim takmičenjima...

- Karate treniram od svoje osme godine - kaže Radun Kuburović. - Volim karate i svakodnevno vježbam. Ali, karate se ne smije zloupotrijebiti, već ga treba upražnjavati samo u sportu...

Pri spomenu Crne Gore, oči mu zasijaju nekim naročitim sjajem.

- Moje srce kuca za Crnu Goru - veli Radun. - Svakog ljeta odlazim u zavičaj svojih roditelja, pa ću ga, naravno, i ove godine posjetiti i obići Vasojeviće...

Otac mu, Mišo, stigao je iz rodne Prisoje kod Andrijevice, u Dansku 10. maja davne 1969. godine. Računao je, kao i mnogi naši iseljenici, da ostane nekoliko godina i zaradi dovoljno novca za gradnju kuće u selu.

- Ali, - kaže Mišo - nije kako se želi i planira nego onako kako je rečeno na suđenom času. Oženio sam se mladom i lijepom Milojkom, obrodili smo šestoro zdrave i napredne đece, dvije ćerke i četiri sina, Milosavu, Magdalenu, Radoja, Raduna, Radivoja i Radoša.

Žive u centru Kopenhagena, u prostranom, na jednostavan, skandinavski način, namještenom stanu. Decenijama su marljivo radili, pa u rodnim Vasojevima i Podgorici, kuće sagradili.

- Eh, da nijesmo u te kuće ulagali, bili bismo bogatiji i od danske kraljice Margarete II - veli uz osmjeh Milojka. - Ali, neka, ne mari, nije nam žao, jer Crnu Goru nikad ne zaboravljamo i tamo često odlazimo...

Sve pjesnik do pjesnika

Kada je Mišo Kuburović krenuo u veliki, široki svijet, ponio je sa sobom gusle “u tuđini da ga razgovore”. I pjeva:

Kada krenuh u bijeli svjet,/ mislio sam k’o da neću mrijet,/ da će mladost trajat’ dovijeka/ od starosti da ima lijeka,/ da ću tamo zaraditi blago/ i stvoriti što je meni drago...

Dolazio je i vraćao se zavičaju svake godine, pa i više puta godišnje.

- Prošle su - kaže Mišo - decenije otkad sam se na kućnom pragu oca Mihaila i majke Milosave zakleo: Idem u svijet, ali vratiću se jednog dana, u svoju Prisoju...

Zavičaj ne zaboravlja. Pjeva:

A rodom sam iz Andrijevice/ iz herojske male varošice,/ đe se vazda rađaju junaci/ crnogorski ljudi i prvaci. To je mjesto kraj zelena Lima/ tu je toplo i ljeto i zima...

Jedan danski Vasojević naumio da se ženi i ode u “stari kraj” da pronađe đevojku. Ali, ona “nešće u Dansku”. Mišo kresnu:

Neće mala Baltičkome moru/ žao joj je ostavit komoru/ i dekice što je sama tkala,/ dabogda se nikad ne udala.

Sve pjesnik do pjesnika. Lepršaju krila galebova nad Baltikom.

Mišo Kuburović, prednjači:

Crna Goro, majko moja mila,/ od tebe me sudba odvojila/ ali ja te vidim iz daljine/ kao soko sa komske visine./ Gledam tvoja brda i doline,/ pa izvore bistre i planine,/ Ljubašticu goru i rijeku,/ d a l’ ću ikad više u vijeku,/ pogledati tu bistru rijeku,/ napiti se njene vode ledne,/ nagledati omladine gledne...

Pišu i čeznu

Kuburović je objavio knjige “Ždral u magli”, “Odziv rodu”, “Nedorečeno vrijeme”... Član je Književnog kluba “Sjeverac”. Zbirku poezije “Odziv rodu” opremio je grafički i likovno, Jugoslav Vlahović, redovni profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu i dugogodišnji ilustrator - karikaturista NIN-a.

Sjetih se slavnog crnogorskog filmskog reditelja Živka Nikolića. Dok smo jednog ljetnjeg dana šetali Njujorkom, Živko mi reče:

- Čežnja za zavičajem nije privilegija samo osobitih ljudi, pjesnika; ovdje sam doznao da svaki čovjek koji je napustio svoj kućni prag može da napiše po jednu potresnu pjesmu (“u kojoj pljuska privid zavičaja”).

Kuburovićeva knjiga
Kuburovićeva knjigafoto: Privatna arhiva

- Mi pišemo, jer čeznemo - veli Hasan Šabović, pjesnik koji decenijama živi u Skandinaviji. - Rođen sam u Plavu i tamo mi je bilo dobro, ali jednog dana sio sam u automobil i došao u Dansku. Ja sam, vjerovatno, jedini pečalbar koji je u svijet otišao svojim automobilom. Radio sam u Danskoj, zatim sam se skrasio u Švedskoj, u Malmeu.

Šabović mi govori pjesmu Dušana Kostića, za koga kaže da je Visitor pored Visitora.

Spomenusmo Njegoša.

- Grehota je Njegoševo ime izgovarajući sjedeći - kaže pjesnik Šabović, član Udruženja švedskih književnika. - Dok sam u školi slušao predavanja o Njegošu, mislio sam da sam ga upoznao. Tek kad sam studioznije proučio Njegoševo djelo, spoznao sam svu veličinu njegove humane filozofske misli...

A čudesni rurarni pjesnik Vladimir Sekulović, veli:

- Kad uđem u našu Ambasadu, osjećam se kao da sam došao kod majke!

Gostujući na danskom radiju, Sekulović reče:

- A kad su Crnogorci štampali knjige, vi ste ođen rogove nosili...

Sa izvora iz rodnog Brskuta donosio je vodu u Dansku. U Brskutu bi, za ljetnjih odmora, organizovao književno veče “Pod orahom”.

Sa školskim drugom

Domovini, iz treće smjene, poručuje Milo Rajović:

- U vječnom gradu dalekog sjevera moj se život ponovo rađa.

A Hasan Šabović dodaje:

- Čini mi se da mi, odavde iz Skandinavije, bolje osjećamo i vidimo nego naša braća što im se događa dolje. Čuvajte mi domovinu da se imam u šta kleti...

Osnovali Književni klub “Sjeverac”, koji okuplja naše radnike - pisce, na radu u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj. Organizovali književno veče u jugoslovenskoj ambasadi u Danskoj. Ambasadorka, Nada Filipović, hrvatski kadar crnogorskog prezimena; studentska ljubav na Zagrebačkom sveučilištu krunisana brakom; supruga Nenada Filipovića, mog školskog druga iz Podgoričke gimnazije “Slobodan Škerović”, odjeljenje VI/c, đe nam je razredni starješina bio profesor srpskohrvatskog jezika Mirko Đuranović. Bili su u istom odjeljenju i Miro Raičević, Brano Rašović, Nenad Stamatović, Božo Gazivoda, Joko Đurišić, Drago Dragojević, Zorica Njanja Popović, Miško Vukadinović, Ratko Kalezić, Žarko Nenadović, Rada Milačić, Tanja Vukčević, Nikola Stojanović, Vasilije Baco Marković, Mitar Manojlović, Čedo Kalezić Guci, Ivica Pejović...

I: s Nenadom Filipovićem, u Kopenhagenu, prijatno podsjećanje na dane našeg đakovanja.

Susret u Landskroni

U Kopenhagenu smo, pisac, divan čovjek, dr Vladislav Pavićević, urednik, izdavač, osnivač Sekcije pisaca-radnika Crne Gore, i ja, na poziv Književnog kluba “Sjeverac” koji okuplja naše iseljenike. Otisnusmo se jednog vedrog dana feribotom za Landskronu, neveliku švedsku luku, do koje smo od Kopenhagena stigli za jedan čas. Na feribotu veselo. Jedan Ciganin, govorljiv, reče da se zove Petar Vladisavljev, iz Stapara, sjetno, na tamburici, izvija zvuke zavičaja. Zapjeva i onu crnogorsku, “Još ne sviće rujna zora”. Sjetih se Staparca, pisca Boška Ivkova, druga iz studentskih dana.

- O, kako da ne znam Boška! - graknu Vladisavljev. - Boško Ivkov je sada u Novom Sadu veliki čovjek. Pisao je često o nama, Ciganima. Još dok sam bio početnik, svirao sam u Staparu toj inteligenciji sela. Bili su to lepi dani. Svi smo ti mi ovde, u Skandinaviji, izgubili od svog identiteta. Ali, dobili smo neke krpice, neku sigurnost...

I dok rumeno nebo silazi na more, banusmo u restoran “Laguna”, nedaleko od obale. Kad tamo - iznenađenje! Za stolom, Nedeljko Bilkić i Novica Negovanović, asovi naše narodne muzike. Bilkić razveza pjesmu; onako, za svoju i našu dušu. Novica razlama na harmonici. Bilkić raspoložen; duhovit. Priča viceve iz rodne Bosne.

Zanemoćao osamdesetogodišnji Mujo; zalegao.

- Hoćeš li, Mujo, malo šerbeta?

- Ne merem.

- Hoćeš li malo janjetine?

- Ne merem.

- A hoćeš li mlade djevojke?

- Da probam!

I: pjesma - Kad umoran budem pao...

Brkajlija Mišo Kuburović vazda s guslama. Zapjevao svoju pjesmu.

- Eh kad krenuh mlađan po svijetu, kao pčela po rosnom cvijetu, uzeh sobom gusle javorove, u tuđini da me razgovore...

Gudalo ovlažio pivom!

Nedeljko Bilkić veli:

- Gledao sam guslare i gusala, ali da neko daje guslama da piju, to još nijesam vidio!?

Sretam u Kopenhagenu Dimitri Romanova, praunuka kralja Nikole, koji mi je dugo pričao o svom crnogorskom porijeklu i o plemenitoj italijanskoj kraljici Jeleni s kojom je kao mladić išao u ribolov po sjevernoj Italiji. Dobro se sjeća svoje babe, knjeginje Milice, njenih sestara, kraljice Jelene, knjeginjica Ane, Anastasije i Ksenije. Bile su to, veli, Romanov, bake zlatnog srca. Ana je bila najmodernija, energična; vozila je automobil. Bila je ekologista...

Crna Gora oaza mira

U baroknoj palati danskog parlamenta, smještena je i Socijalistička partija Danske, koja je osnovana 1959. godine, poslije rascjepa Komunističke partije Danske.

- Jugoslovenski sistem imao je dosta veliki uticaj na našu partiju - priča mi Holger Nilsen, predsjednik Socijalističke partije Danske. - Čovjek koji je osnovao Socijalističku partiju Danske, Aksel Larsen, bio je u dobrim odnosima s bivšim Savezom komunista Jugoslavije i zbog toga su ga Rusi smatrali revizionistom. Larsen je simpatisao jugoslovensko samoupravljanje... U razvijenoj Danskoj, razvijena je i demokratija, koja podrazumijeva rješavanje problema razgovorom.

Dimitri Romanov, praunuk kralja Nikole
Dimitri Romanov, praunuk kralja Nikolefoto: S. Vuković

- Vi znate da je glavna poruka demokratije poštovanje drugih ljudi - naglašava Holger Nilsen. - Oni mogu imati različite kulture i različite jezike, ali moraju uvijek imati mogućnost da znaju da razgovaraju među sobom...

Kao student, Nilsen je boravio 1978. godine u Crnoj Gori.

- Bilo je divno u Crnoj Gori. Ljudi su otvoreni, gostoprimljivi i ljubazni - sjeća se Holger Nilsen. - Crna Gora treba da bude ostrvo mira. Čuo sam da je Crna Gora postala ekološka država i mislim da je to veoma dobro. Eto, bar neko će pokazati i dokazati Evropi da ekologija može i mora da uspije. Raduje me što će to biti Crnogorci...