"Umjetnost je ta koja opstaje kroz vjekove i neuništiva je"

Malo šta se promijenilo od 1946. kada je Andrić pisao o psihičkom zlostavljanju

Mlada glumica Jovana Todorović izvedbom monodrame “Zlostavljanje” najavila povratak u Crnu Goru nakon školovanja i uspješne karijere u Srbiji

13902 pregleda 4 komentar(a)
Foto: Duško Miljanić
Foto: Duško Miljanić

Crna Gora je zemlja koja je godinama u tranziciji, ljudi ne žive nego preživljavaju i bore se za golu egzistenciju, a sve to snažno utiče na svijest, ne samo o temi zlostavljanja nego i o mnogim drugim temama koje su kod nas tabu, kaže u razgovoru za “Vijesti” mlada crnogorska glumica Jovana Todorović.

Ona je, kao rezultat svog pripravničkog rada u Crnogorskom narodnom pozorištu, na sceni Studio postavila monodramu “Zlostavljanje” Iva Andrića, za koju je dramatizaciju uradio Siniša Kovačević. Sa dva maestralna igranja sredinom novembra, Todorović je najavila povratak u Crnu Goru, nakon što je diplomirala i magistrirala na Fakultetu savremenih umjetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Vide Ognjenović, a sada je na doktorskim studijama. Todorović je bila angažovana i kao asistentkinja na predmetu gluma kod uvažene Vide Ognjenović koja je svoju studentkinju i ispratila u CNP-u.

Monodrama “Zlostavljanje” opisuje život mlade žene koja je iz siromašne porodice udata u bogatu kuću za uticajnog privrednika Andriju Zerekovića. O tome koliko je život u bogatoj kući, uz muža kojeg svi poštuju i uvažavaju, Anici težak i nesnosan, Siniša Kovačević kroz sjajnu dramatizaciju protkanu Andrićevom vanvremenskom riječju, opisuje na izuzetno aktuelan način.

”Ova monodrama će nas dovesti u situaciju da se ozbiljno zamislimo i zapitamo o tome koliko je psihičko zlostavljanje često i prisutno svuda oko nas. Između ostalog, ova predstava ima za cilj da ohrabri žene, da u njima probudi snagu da shvate da nijesu same i da ne treba da trpe bilo kakav vid zlostavljanja”, navode iz CNP-a.

Jovana Todorović
foto: Duško Miljanić

Oni dodaju i da, iako se Andrić opire sceni, ova dramatizacija je vrijedan i uspješan pokušaj da se uhvati jedan sudbonosni dramski trenutak u kome se prelama sudbina jedne žene, trenutak oslobađanja od stege koju nameće malograđanska sredina.

O monodrami, zlostavljanju, pozorištu i svom angažmanu, glumica Jovana Todorović govori za “Vijesti”.

Od početka 2021. godine više puta ste se samostalno predstavili crnogorskoj publici, prije svega monodramom “Ispovest princeze Olivere Lazarević” koja je premijerno izvedena u manastiru Stanjevići, a onda i nedavno kada si u Crnogorskom narodnom pozorištu izvela monodramu “Zlostavljanje”. Kakve utiske nosite i koliko je to bilo važno za Vas s obzirom na to da ste kao glumica stasavali u Srbiji?

Za nekoga ko je završio školu i započeo karijeru u Beogradu i posle određenog vremena odlučio da se vrati u Crnu Goru odakle i potiče bilo je strašno važno na najbolji mogući način se predstaviti crnogorskoj publici. U januaru prošle godine publika je imala priliku da pogleda monodramu “Ispovest princeze Olivere Lazarević” u manastiru Stanjevići kao moj autorski projekat, a nedavno i monodramu “Zlostavljanje” u CNP-u.

Utisci sa obje premijere su zaista jako dobri, publika je divno reagovala na obje predstave i mnogo sam srećna zbog toga. Bilo je izuzetno teško u procesu rada obje predstave, kao i velika odgovornost, ali sada slobodno mogu reći da sam i više nego zadovoljna odrađenim poslom.

U prilično intimnoj atmosferi, na sceni Studio, Crnogorskog narodnog pozorišta, sa publikom ste podijelili Andrićevu dramu napisanu davne 1946. godine. Komad ste izveli dva puta, dvije noći zaredom. Da li je bilo emotivno, psihički i fizički iscrpljujuće, s obzirom na sve što se događa i što iznosite na scenu?

Monodrama “Zlostavljanje” koja je izvedena na sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta 16. i 17. novembra je rađena po pripovjetci Iva Andrića, a u dramatizaciji Siniše Kovačevića. Oba izvođenja su za mene bila strašno važna i naravno emotivna u svakom smislu te riječi.

Jovana Todorović
foto: Duško Miljanić

Sam proces rada je bio vrlo težak jer se ipak radi o jednoj osjetljivoj temi, a to je psihičko zlostavljanje jedne žene. Samo igranje nije bilo iscrpljujuće u nekom negativnom kontekstu, prikazati i iznijeti bol koju Anica (lik koji igram) proživljava nije nimalo lak bio za iznijeti, ali jeste vrlo iscjeljujući kako za mene koja je igram tako i za publiku koja nije ostala ravnodušna na samu radnju i priču koja ova monodrama nosi.

Kako je publika reagovala i kako ste Vi zadovoljni reakcijama? Koliko je ova tema aktuelna danas i da li se išta promijenilo po ženu - suprugu, kćerku, sestru, pa i (potencijalnu majku) u odnosu na prvu polovinu 20. vijeka?

Publika je na predstavu reagovala zaista odlično, energija koju glumac osjeća dok je na sceni, a koja dolazi od strane publike je pravi reper za to, kao i aplauz na kraju naravno. Ono što sam postavila kao zadatak, a to je da doprem do publike, da se zapitaju o tome koliko je važno govoriti i ne zatvarati oči pred nasiljem mislim da sam i ispunila.

Ova tema je danas aktuelnija nego ikada, pogotovo kada su novine svakodnevno preplavljene člancima o raznim vrstama zlostavljanja. Andrić je to psihičko zlostavljanje prepoznao te davne 1946. godine i od tada se malo šta promijenilo. Žene su i dalje izložene nasilju i žive u strahu od prijave istog jer nisu sigurne u državni sistem, pogotovo u manjim sredinama.

Koliko je društvo na Balkanu, koje i dalje nekako njeguje nasljeđe patrijarhata, osviješćeno po pitanju zlostavljanja, nasilja u ma kom obliku, a prvenstveno onog koje nije fizički vidljivo?

Mnogo smo više osviješćeni kada pomenemo fizičko nasilje i nekako imamo potrebu da zaštitimo žrtvu, ali to nije dovoljno. Nasilje nije samo fizičko i nije šamar sve što boli, nismo još kao društvo osviješćeni da se zapitamo šta prethodi tom fizičkom zlostavljanju.

U najčešćem slučaju prethodi psihička tortura koju ne vidimo ili ne želimo da vidimo. Međutim, ta vrsta torture je nekada čak i gora po žrtvu od samog fizičkog napada. Žrtva najčešće ima strah da se povjeri da ne bi naišla na osudu porodice ili okoline pa trpi dok ne bude prekasno. Moramo mi još mnogo raditi kao društvo na sebi da bi se ovakve stvari zaustavile i bile procesuirane na vrijeme.

Praksa kolektivnog ćutanja dugo je bila uobičajena u mnogim društvenim segmentima, no djeluje kao da se to mijenja u posljednje vrijeme. Ipak, i dalje je tabu govoriti o nekim problemima, šta mislite zbog čega je tako?

Pojavom interneta i dostupnosti informacija na svakom koraku došlo je i do više govorenja o temama kao što je zlostavljanje, na primjer. Živimo i dalje u sredini gdje je sramota govoriti o takvim stvarima, pa se najčešće one zataškavaju počev od porodica, narodski rečeno “Da ne izbije bruka”.

Jovana Todorović
foto: Duško Miljanić

Mi smo zemlja koja je godinama u tranziciji, ljudi ne žive nego preživljavaju, bore se za golu egzistenciju i sve to vrlo utiče na svijest ne samo kada je u pitanju tema zlostavljanja nego i o mnogim drugim temama koje su kod nas tabu. Ekonomskim razvojem i povećanjem životnog standarda sigurna sam da bi se tabui polako pretvarali u normalne teme o kojima treba pričati i problemima koji bi se na bezbolniji način mogli rješavati.

Na koji način se to može promijeniti i koliko umjetnost može uticati na društvene tokove i aktuelnosti, ima li umjetnost tu moć i kakav je njen položaj u 21. vijeku?

Kao što sam već navela povećanjem ekonomskog standarda i napretkom dosta bismo uticali i na same društvene tokove. Umjetnost je ljekovita u svakom smislu te riječi. Ona oplemenjuje, navodi nas na razmišljanje, otvara nam vidike, iznosi pred nas probleme o kojima nismo razmišljali i navodi nas na njihovo rješavanje, ona miluje dušu i donosi nam potpuno novu i ljepšu dimenziju života.

Nažalost, uvijek se najmanje novca izdvaja za umjetnost i to je velika greška, jer je umjetnost ta koja nas čini boljima i trebalo bi da bude prioritet svakoj vlasti, što nažalost nije slučaj ni kod nas ni u ostalim zemljama regiona. Umjetnost je ta koja opstaje kroz vjekove i neuništiva je... Koliko god je stavljaju po strani ona uvijek pobjeđuje, toga nismo svjesni, a trebalo bi da budemo.

I u Vašoj predstavi svjedočimo tokovima koji prethode trenutku oslobađanja ili oslobođenja, kao i svim onim što pojedinca ili grupu koči u koraku koji vodi do toga. Koliko je teško zauzeti se za slobodu, bilo da je u pitanju porodično nasilje ili kolektivna borba jednog društva?

Ponekad je jako teško zauzeti se za slobodu, ali nije nemoguće, potrebna je hrabrost i odlučnost, a to smo vidjeli na Aničinom primjeru u ovoj predstavi. Nekako smo navikli kao narod da trpimo i da idemo linijom manjeg otpora iako znamo da nam to utiče na život i sreću.

Ponekad je potrebno stisnuti zube i progovoriti, osloboditi se stega koje nas muče zarad lične sreće.

Jovana Todorović
foto: Duško Miljanić

Potrebna je velika hrabrost jer živimo u društvu koje više voli da napada nego da sasluša, ali bez obzira na to smatram da se ne treba miriti sa činjenicama već preuzeti kormilo sopstvenih života u svoje ruke ma koliko to bilo teško, na kraju će se isplatiti.

Djeluje kao da Vam je monodramski pristup blizak. Zbog čega birate takve komade i koliku to odgovornost i izazov nosi sa jedne strane, ali i sa druge koliko Vam pruža prostora i alata za izražavanje sopstvenih glumačkih i pozorišnih sposobnosti?

Monodrama je za nas glumce najteži oblik dramskog teksta za izvođenje. Gluma je timski rad i uvijek volimo da imamo partnera na kojeg možemo da se oslonimo, što u monodrami nije slučaj. Tu imamo zamišljenog partnera i to nam otežava situaciju.

Meni je monodrama kao forma bila jako izazovna i nisam bježala od nje, ona mi je pomogla da shvatim koliko mogu i gdje su moje granice što je za mene kao glumicu bilo jako važno. U monodrami možete naići na jednu vrstu zamke, a to je da ona kao takva ne pređe u šmiru.

Ako se to ne desi ona zaista daje mogućnosti i prostora da pokažete sve svoje sposobnosti i vještine. Meni je ona zaista otvorila neke mogućnosti koje do sada nisam znala i dala mi određene vrste prednosti za dalju karijeru.

Nagovijestili ste da predstava “Zlostavljanje” predstavlja Vaš “povratak” u Crnu Goru. Kako ste se odlučili na to i zbog čega? Takođe, da li je na pomolu i neki angažman u Crnoj Gori?

Monodrama “Zlostavljanje” jeste moja ulaznica za povratak u zemlju iz koje potičem. Stekla sam znanje i iskustvo u Srbiji i odlučila sam da se vratim u Crnu Goru, budem u blizini svoje porodice i prijatelja i da to svoje stečeno znanje prenesm ovdje. Mnogi su mi rekli da je to “lud” potez koji sam napravila, ali ja ne smatram da je to tako. Mislim da ovdje pripadam i da mi je tu mjesto.

Jovana Todorović
foto: Duško Miljanić

Put će vjerovatno biti težak s obzirom na to da publika ovdje tek treba da me upozna i prepozna, ali svakako za mene izazovan i ja sam sigurna da ću na tom putu istrajati. Što se tiče angažmana zasada će predstava “Zlostavljanje” biti na repertoaru Crnogorskog narodnog pozorišta i skoro sam sigurna da će mi otvoriti vrata za neke nove buduće projekte

Kako biste opisali aktuelno stanje u Crnoj Gori kada su pozorište, ali i kinematografija u pitanju? Kakav sadržaj se pruža publici, koliko prilika umjetnici imaju ili dobijaju i šta bi se moglo unaprijediti?

Stanje u Crnoj Gori što se kulture generalno tiče je jako loše i to nije ništa novo, pa kao i sa državom koja je 30 godina bila pod šapom jednog čovjeka.

Ono što me jako raduje jesu neki pomaci koji su zaista vidljivi bar što se tiče Crnogorskog narodnog pozorišta u kome sam provela određeno vrijeme, kao i novog upravnika gospodina Marka Baćoviča koji zaista sa punim žarom i entuzijazmom vraća pozorište narodu sa dobrim predstavama.

Skoro je izašla odlična predstava “Omladina bez Boga” koju toplo preporučujem vašim čitaocima. Potrebno je naravno mnogo rada, truda i vremena da bi se ono što je skrnavljeno trideset godina diglo iz pepela.

S obzirom na Vaše iskustvo rada, ali i angažmana na fakultetu kao asistenta profesorici Vidi Ognjenović, možete li uporediti obrazovanje i produkciju u Srbiji i Crnoj Gori kada je ovaj poziv u pitanju?

Što se tiče obrazovanja u Crnoj Gori u odnosu na Srbiju ne vidim neku veliku razliku. I u Crnoj Gori imamo priliku da iz godine u godinu gledamo neke zaista divne glumce koji plijene scenom.

Jedina razlika je u tome što svršeni glumci u Srbiji imaju više šansi jer je veće tržište, više se snima i radi nego u Crnoj Gori pa onda imamo drugačiju sliku, ali što se kvaliteta tiče smatram da je kvalitet isti.

U zadnjih godinu dana u Srbiji je snimljeno preko deset serija i isto toliko filmova ozbiljne produkcije dok u Crnoj Gori to nije slučaj, Ovdje se tu i tamo nešto snimi, a i broj pozorišta na nivou cijele države je vrlo oskudan tako da u tom produkcijskom smislu smatram da je Srbija mnogo svjetlosnih godina ispred nas.

Nadam se da će se to stanje popraviti i da će država početi da izdvaja veća sredstva za kinematografiju, a možda i otvoriti još neko pozorište i tako pružiti šansu mladim glumcima za posao koji je poslije završene Akademije vrlo upitan.

Kakvi su Vaši planovi za dalje, na čemu trenutno radite i da li biste nešto najavili ili dodali?

Trenutno se radujem igranju ove monodrame, radim na doktorskom radu koji bi sljedeće godine trebalo da bude gotov i nadam se novim projektima.

Politika je za vrijeme bivše vlasti duboko zašla u našu profesiju

Politički ste aktivni u smislu da javno pružate podršku jednoj partiji čiji ste i portparol. Koliko to može uticati na Vaš umjetnički angažman i koliko jedne obaveze mogu utcati na druge?

Prihvatila sam poziv mog prijatelja da se priključim njegovom timu i ponosna sam na svoj angažman, jer ti mladi ljudi nikom nisu nanijeli zlo, niti su jedan euro otuđili iz budžeta građana. Vole svoju zemlju i bore se za svoju budućnost na svoj način. Iako do sada formalno nisam bila politički aktivna nikad se nisam stidjela da kažem ono što mislim. To smatram svojom vrlinom, a ne manom, iako pojedini to tako žele predstaviti.

Politika ne utiče samo na moju profesiju, ona utiče na živote svih nas. To što politiku pojedini doživljavaju kao prljavu djelatnost, ne znači da je politika prljava - već da su prljavi ljudi koji su se, spletom raznih okolnosti, našli na funkcijama sa kojih su upravljali našom zemljom posljednjih trideset godina.

Govoreći o obavezama, ja sam, iako mlada - već odavno zašla u ozbiljnu životnu sferu, što kroz profesorski posao koji sam obavljala, što kroz životnu školu. Riječju: znam dobro da isplaniram svoje vrijeme.

Zbog čega ste se odlučili na takav potez, s obzirom na to da većina Vaših kolega izbjegava pridruživanje partijama?

To što većina kolega izbjegava formalni partijski angažman nikako ne znači da se oni ne bave politikom. Naprotiv, politika je za vrijeme bivše vlasti duboko zašla u našu profesiju, naročito pozorišta, akademije, filmski centri itd., gdje se prosto znalo: dobijaš uloge ako si blizak vladajućoj strukturi. Ako nisi - nema te. Ne postojiš.

Ipak, važno je napomenuti da sam stekla sve svojim trudom i talentom, od epiteta najboljeg studenta svojevremeno, pa evo do današnjeg dana. Najzad, više cijenim one koji javno stanu iza svojih riječi, makar se nikad ne složila sa njima, nego one koji su odani samo svojoj zadnjici, najčešće iz prikrajka. Jovana je slobodan čovjek, pa otuda i Slobodna Crna Gora kao prirodan izbor.