Nemojte da vas uplaši epsko vrijeme radnje filma “Drive My Car”; možda traje tri sata, ali proleti kao san.
Reditelj Rajasuke Hamaguči, prilagodio je i značajno proširio kratku priču svog planetarno poznatog zemljaka Harukija Murakamija iz 2014. godine, iz zbirke “Muškarci bez žena”, ali ništa u njoj ne djeluje zakomplikovano ili otegnuto. Više se dešava u bilo kojih pet minuta filma “Drive My Car” nego u ponekim filmovima u cjelini. To je zamršeno strukturisana drama o ljubavi i gubitku, i načinima na koje umjetnost može ili ne može da nadoknadi neka od životnih razočarenja.
Priča o slomu, nevjerovatnom bolu, ali i žalu šarmirala je i kritičare na 74. Kanskom filmskom festivalu. Film Rajasuke Hamagučija pobrao je na Kroazeti sjajne kritike.
”Bolna, epska emotivna drama”, zapisao je kritičar “Varajetija”, dok je “Holivud riporter” ovaj film nazvao “poetičnom i dirljivom nagradom”, a “Dedlajn” ga je opisao kao “izuzetno napisan, sa oštroumnim pristupom ljubavi i gubitku”.
Priča prati sredovječnog pozorišnog glumca i režisera iz Tokija po imenu Kafuku, kojeg odlično igra Hidetoši Nišijima. On je miran, blag čovjek koji je dvije decenije u braku sa scenaristkinjom Oto. Osjećaj njihove međusobne odanosti shvatamo kada vidimo Kafukua kako se vozi okolo u svom jarko crvenom “saabu”, uvježbavajući svoje replike dok sluša audio-kasete koje je Oto snimila za njega.
Ali njihov odnos je komplikovaniji nego što se čini. Prije mnogo godina, Kafuku i Oto su doživjeli mučan gubitak djeteta koji je nju naveo da pronađe utjehu - a možda i nešto više - u odnosima sa drugim muškarcima. Kafuku ima duboko saosjećanje prema postupcima svoje žene, što njenu izdaju ne čini ništa manje bolnom za njega. Konačno misli da su sve tragedije iza njega, jer njegove adaptacije Beketa i Čehova listom pobiraju hvalospjeve kritike i pozorišne publike. A onda se dogodi još jedna tragedija - Oto iznenada umire.
Ako to zvuči mnogo, “Drive My Car” se upravo zagrijava. Dvije godine kasnije, dok pokušava da nastavi sa svojim životom, Kafuku prihvata učešće na umjetničkoj rezidenciji na pozorišnom festivalu u Hirošimi, gdje će režirati eksperimentalnu produkciju Čehovljevog “Ujka Vanje”.
Ali kada stigne tamo, saznaje da mu je, po bezbjednosnim propisima, festival dodijelio ličnog vozača: tihu ženu od 20 godina po imenu Misaki, koju igra Toko Mijura. Kafuku u početku nerado predaje ključeve svog automobila, ali se ispostavlja da je Misaki odličan vozač. Ona održava tišinu punu poštovanja tokom njihovih vožnji, dok Kafuku prolazi kroz predstave slušajući kasete koje mu je snimila Oto.
Možda vas neće iznenaditi kada saznate da su Kafuku i Misaki postali prijatelji, ili da se ispostavi da Misaki čuva neke svoje tužne tajne. Ali ništa u “Drive My Car” nije očigledno. I Nišijima i Mijura igraju dvoje ljudi koji ne žure da se otkriju - ni jedno drugom niti publici. Uprkos lošem startu, njih dvoje razvijaju posebnu vezu… To putovanje, kroz neminovne duge razgovore o životu, iskustvu, traumi, biva iscjeljujuće.
Iako je odnos njihovih likova sama srž filma, to je samo jedan njegov dio. Napravljeno je bezbroj filmova o poroznim granicama između života i umjetnosti, ali se teško sjetiti previše njih koji su tako rigorozno dramatizovali život umjetnika. Hamaguči nas uranja u proces Kafukuove audicije, kastinga i proba, što je posebno fascinantno jer je ovaj “Ujka Vanja” višejezična produkcija. Možda zvuči izazovno za gomilu glumaca da se povežu na sceni dok nastupaju na mješavini japanskog, mandarinskog, korejskog i korejskog znakovnog jezika. A opet, čini se da Hamaguči sugeriše: koliko ljudi koji govore isti jezik zaista razumiju jedni druge?
Stvari postaju još sočnije kada Kafuku bira popularnog mladog glumca po imenu Takacuki, za kojeg zna da je imao aferu sa njegovom ženom. Ali karakteristično je da Hamaguči postavlja potencijalno melodramatsku situaciju, samo da bi krenuo manje predvidljivim putem. Dvojica muškaraca vode nekoliko napetih, ali ljubaznih razgovora, otkrivajući kontrast između impulsivnog, usijanog Takacukija i hladnijeg, odmjerenijeg Kafukua. On je ogorčen na ovog mladića, ali i zaintrigiran: pokušava da sazna nešto o svojoj ženi što nije mogao sam da shvati.
Rajasuke Hamaguči je već nekoliko godina jedan od najuzbudljivijih novih talenata u svjetskoj kinematografiji. U filmovima poput “Wheel of Fortune and Fantasy”, koji je izašao ranije ove godine, uvlači nas duboko u misterije i nejasnoće odnosa svojih likova.
Emocionalno neodoljiv “Drive My Car” dovodi ga na novi nivo majstorstva. Njegov senzibilitet je divna sprega dva autora koja su ga oblikovala: ima Murakamijevo osjećanje usamljenosti i otuđenja i Čehovljevo saosjećanje za ljudsku slabost. To je rijedak filmski stvaralac koji može da zauzme pozorišnu scenu ili unutrašnjost automobila - i oboje pretvori u prostore duboke ljudske povezanosti.
Japanski sineasta, kome su 42 godine, kazao je kako je bio divan rad sa internacionalnom ekipom glumaca, čije su role u gotovo svakoj kritici izdvojene.
”Bilo mi je interesantno to što glumci jedni druge nisu mogli da razumiju zbog toga što ih je to natjeralo da jedni druge posmatraju bliže i reaguju na drugačiji način”, opisao je proces rada na filmu Hamaguči.
Bonus video:
