(Radisav M. Živaljević: “Dva vremena”, Gligorije Dijak, Podgorica, 2020)
Postoje knjige koje istiha, nenapadno pričaju, koje i ne hrle da se pošto-poto i što brže pojave. Niti da se bilo kome dodvore, ali ni da od bilo čega zaziru. I kad god se pojave, pojaviće se u prihvatljivi čas. Jer, ono o čemu govore - o ljudskom iskustvu, svjedočenju, životu - ne može da zakasni. Pogotovo ako se radi o istinitim događajima, autentičnom prostoru i ljudskim sudbinama koje su ga obilježile. I vremenu koje ih je vezivalo svojim nepredvidivostima, zahtjevnošću i prinudnim putevima, češće nego željenim i odabranim. Takva je knjiga Radisava M. Živaljevića “Dva vremena”, koju je redaktorsko-lektorski pripremila njegov potomak Sonja Živaljević, inače poznata crnogorska pjesnikinja i kulturni radnik.
Ova knjiga proze (riječ “proze” nije dodata uslovno, već s punom opravdanošću) predstavlja široku epsku panoramu događaja od kraja 19. do osamdesetih godina prošlog vijeka na prostoru Velike i drugih pograničnih čakorskih mjesta na sjeveru Crne Gore, čija će refleksija dopirati i do Skadra u Albaniji, kosovometohijskog grada Peći, Strumičkog Novog Sela u Makedoniji, Beograda, Vojvodine… a sve kroz prizmu sjećanja, autobiografskih detalja, porodičnih slika i zavičajnih prostora kojima je istorija gotovo bez prestanka dodjeljivala sudbinu teškog, nadnaravnog opstanka. I kroz bunu, pogibije, ratovanja, otpor, nepristajanje na poraz, kroz žrtve za dostojno življenje i slobodarski dah. U takvom okviru kretao se i autor još od najranijeg djetinjstva, ali i bio svjestan da na ishodište životne drame ne treba čekati skrštenih ruku. Završava, kao ratno siroče, gimnaziju u Peći (uz stričevu nesebičnu pomoć), kasnije, između dva svjetska rata, i dva fakulteta - pravni i ekonomski. S vremenom i stečenim iskustvom sve više uviđa da život uvijek ostavlja dublju priču od one koja se odigrava naočigled u fizičkim granicama, od rođenja do smrti. I da se veličina i vrijednost života pojedinca prepoznaje upravo po tome koliko prostora ostavlja drugima da, idući njegovim tragom, pronađu smisao i perspektivu sopstvenom.
Otuda i ne iznenađuje što je autor u svojoj priči ostavio dovoljno mjesta baš za takvu interpretaciju koja će, prateći slijed događaja, bilo aktuelnih ili onih iz memorijskog arsenala, inkorporirati u svoj tok i na taj način pružiti raznolik psihološki mozaik mnogih aktera, od kojih će jedan broj nositi i paradigmu istorijskog. Sudbonosnu težinu istorijskog vremena (a na ovim prostorima, nažalost, svako vrijeme je bilo istorijsko - biti ili ne biti) nijesu obilježavale samo vojne bitke i političko-diplomatske misije, već obični pojedinci, anonimni u svom doprinosu, preko čijih života je tekla magla zaborava, a nerijetko i naknadna kombinatorika koristoljublja i kratkoročnih dobiti pojedinih interesnih sfera. Upravo se takav pojedinac izvukao iz šinjela daleke i nejasne vremenske distance i postao junak proze Radisava Živaljevića. Sav od krvi i mesa, (p)ostao je prototip žive ljudske energije, čiji je personalitet obdržavao prvenstveno etički princip. Takvi su stanovnici Velike i okolnih mjesta, rođaci, prijatelji, sinovi ili djedovi, izgnanici iz Metohije na svoju pradjedovsku zemlju, ili odlaznici ka drugim destinacijama, za boljim životom, školovanjem… To su sestre, majke, djeca, starci… koji pokušavaju da isplivaju iz vrtloga života, a da istovremeno i dalje ostanu u njegovoj matici - na svom terenu i pragu, odolijevajući svakom nemiru, svakoj najezdi, kako malim šićardžijskim izdajama, tako i onim prijetvornim lukavstvima, pojedinačnim ili organizovanim, koja mogu samo da vode daljoj destrukciji života.
Kad se povuče linija od veličke međe, siromaštva, neprijateljskih potjera i nevinih pogibija, od Balkanskog, Prvog do Drugog svjetskog rata, od sukoba sa prekograničnim uzurpatorima koji su gotovo bez prestanka kidisali na ove rubne prostore Crne Gore, preko srednjeg školovanja, fakultetskih studija, ratnih razaranja, traumatskih iskustava i trnovitog traženja sopstvenog puta, zatim “hvatanja pera” da se sve to amanetski slije u priču, a priča među korice knjige “Dva vremena” - pred čitaocima počinje da se rascvjetava istinska odisejska epopeja jedne zajednice i jednog naroda u njenim najdramatičnijim prizorima.
Živaljevićevo istrajno cjelomudreno tumačenje sopstvenog i života drugih, kao i tadašnje sveukupne društvene klime koja ih je formirala i pratila, nije počivalo samo na dokumentarnoj građi i naučenom, knjiškom materijalu (a koje niukom slučaju nije zanemarujuće) već, a možda i više, i na sopstvenoj stvaralačkoj radoznalosti i sklonosti ka refleksivno-analitičkom tumačenju same pojavnosti života i njegovih nedorečenosti. I sam proživljavajući mnoge scene na koje nas život, nenadano i bez naše volje, zna da uslovi, Živaljević je imao i snage i volje i dara da ih isfiltrira do kristalne znakovnosti, u okviru koje će, do duboke umjetničke uvjerljivosti, jednostavnim logičkim potezima vajati portrete svojih junaka. Dovoljno je pročitati samo nekoliko cjelina da bismo se uvjerili u rečeno - “Profesor - prorok”, “Vešala”, “Treće viđenje”, “Manastirski đak”…
Uvjerljivost opisa i evociranja biografskih detalja kao da stižu sa književnih stranica nekog od naših klasika. Tako, ispred ulaza u Rugovsku klisuru, prilazeći zidinama Pećke patrijaršije, Živaljević će ih kroz dioptriju djetinje nevinosti i straha od nepoznatog svijeta opisati riječima: “Potamnile su ispod prohujalih vekova i pričiniše mi se još veće i strašnije. U predvorju nikoga. Tišina nekog slutećeg straha” (str. 74). Ili misaone iskre, kao u priči “Treće viđenje”: “Nikakva korist što snovi mogu da predvide kad ne mogu da pomognu” (str. 148). A u odjeljku “Vešala”, tragični detalji egzekucije nevinih civila, doimaju se kao opipljiva vizuelizacija majstorski isklesanih portreta i ostaju jedan u nizu sličnih slika koje se neizostavno urezuju u naše pamćenje kao nepobitna istorijska istina.
Poznato je da fenomen istine, zavisno od sociološkog miljea i istorijske perspektive, fluktuira u različitim smjerovima, i da moguća diskrepanca u njenim porukama i dalje ostaje pogodno tlo za dodatno nesuglasje među ljudima i narodima. Ali ono što se direktno preuzme iz života ili njegove izvorne, neposredne interpretacije i dalje će posjedovati dominantnu oporuku čija uvjerljivost neće biti podložna ničijim naknadnim dopunama. Takva su svjedočenja autorovih najbližih članova porodice, koja sežu od kraja 19. vijeka pa do ratnih godina 1941-1945. “Odlučio sam da verno zapišem što sam lično doživeo, kao i ono što sam čuo i zapamtio, slušajući istinita kazivanja moga strica, oca, ujaka i suseda. I zato ovde nema ničeg izmišljenog ili izopačenog…”, kaže na jednom mjestu autor. I zaista, to su portreti antejske snage i antičke drame koje čitaocima otvaraju vrata pakla i raja, istovremeno: od Milovanovog umiranja na rukama brata Maksima, (dobitnika najvećih crnogorskih odlikvanja za hrabrost, i jednog od rijetkih vojnika koji su dobili Orden Velike Britanije) do Maksimovog slučajnog spasenja od smrti, kada je neprijateljsko zrno, umjesto u njega, udarilo u ručicu puščanog zatvarača.
Iako se u mentalitetu Crnogoraca odvajkada prepoznaje sklonost ka priči i epici, koje su često bile i sinonim i simbol života na ovim prostorima, ali i nerijetko graničile sa stilizovanim dopisivanjem potonjih generacija, biografsko-dokumentarnim zapisima Radisava M. Živaljevića, pripremljenim još prije 40 godina, a sticajem srećnih okolnosti objavljeni prošle godine, zaista neće trebati ni najmanja čitalačka “redaktura”. Naprotiv, nakon njihovih iščitavanja, možemo se uvjeriti da je njihova vjerodostojna dokumentarnost, u stvari, svojevrsna sinergija ljudskog iskustva, etičkih principa i, izvan svega, poetske opservacije koja je rečenom štivu dala dubinu i trajnost. Upravo ta, iznenadjujuće svježa i veoma inspirativna umjetnička transkripcija predstavlja draž i vrijednost ove porodično-zavičajne sage koju, iz istih razloga, možemo nazvati dobrom klasičnom prozom.
Bonus video:
