poslednje djelo francuskog pisca

Nesreća muškaraca: roman Mišela Uelbeka "Uništiti"

Muškarac u romanu razmišlja o odluci žene njegovog brata, bjelkinje koja ne može da ima djecu, da vještačkom oplodnjom dobije crno dijete. To što on smatra da je ona to možda učinila samo zato da bi ponizila svog muža, njegovog brata, takođe bijelca, primer je koliko je briljantan Uelbekov prikaz onoga što se danas naziva „toksična muškost“

6956 pregleda 22 reakcija 0 komentar(a)
Uelbek, Foto: Printscreen YouTube
Uelbek, Foto: Printscreen YouTube

„Uništiti“ – to je naslov novog romana Mišela Uelbeka, „Anéantir“ na francuskom. To dobro odgovara sadržaju: „s'anéantir“ znači „uništiti se“ i „nestati“. U svom novom romanu, popularni i najčitaniji živi francuski pisac govori o evropskom društvu koje nestaje, što i doživljavamo tokom poslednje decenije s usponom desnih populističkih i desnih konzervativnih stranaka.

Najveći dio radnje romana odvija se tokom kampanje za predsjedničke izbore u Francuskoj 2027. Ministarstvo privrede radi na tome da na izborima pobijedi ministar Brino Žiž. To aktivno podržava Pol Rezon, zapravo glavni lik romana, koji ujedno i oživljava uspavanu vezu sa svojom suprugom Prudens. Sve dok mu bolest ne preokrene život. Ima tu malo i špijunskog trilera, jer Uelbekovim romanima nikad ne fali napetost. „Uništiti“ nije izuzetak.

Najkasnije od bestselera „Pokoravanje“, Mišel Uelbek je poznat kao provokativan politički autor koji u svojim romanima analizira savremena dešavanja. „Uništiti“ je takođe portret ere koja nestaje, ere u kojoj su muškarci imali nesporan autoritet da tumače život i društvo.

Muškarac u romanu razmišlja o odluci žene njegovog brata, bjelkinje koja ne može da ima djecu, da vještačkom oplodnjom dobije crno dijete. To što on smatra da je ona to možda učinila samo zato da bi ponizila svog muža, njegovog brata, takođe bijelca, primer je koliko je briljantan Uelbekov prikaz onoga što se danas naziva „toksična muškost“. To su muškarci koji na žene gledaju kao na neprijatelje, na brak kao na zatvor, na djecu kao na teret, a na ljude crne boje kože kao na inferiorne. Ukratko, to su muškarci koji se i dalje žale na emancipaciju žena i osoba s različitim bojama kože, i koji brzo posežu za flašom kad im se pojavi neko uznemirujuće osjećanje.

U skladu s tim i njihova egzistencija je bez radosti. Uelbek to ne krije. Njegovi muški likovi bijele boje kože, oko kojih se na kraju kajeva i vrte sve njegove knjige, uvijek su jadni. On ih ne štedi ni poniženja ni slabosti. Isto važi i za njegovog glavnog lika Pola, koji na početku romana otkriva da već godinama nije spavao sa svojom ženom:

„Prudens nije bila žena stvorena za seks, barem je u to Pol pokušao sebe da uvjeri, bez pravog uspjeha. Jer, u osnovi je vrlo dobro znao da je Prudens stvorena za seks isto kao i većina žena, a možda čak i više od njih.“

Likovi ne uništavaju sami sebe, oni nestaju

Uelbek svojim muškarcima ne dozvoljava ni iluzije, ni ličnu sreću: tačno u onom trenutku kada Pol konačno ponovo otkriva svoju ljubav prema Prudens, dijagnostifikovan mu je rak jezika, uz najavu: ili će jezik biti uklonjen ili će umrijeti. Nije iznenađujuće to što on odlučuje da izgubi život, a ne jezik. Naravno, supruzi ne govori da bi imao veće šanse da preživi ako bi bio operisan, a njen posao je da se požrtvovano brine dok on ne nestane.

Inače, homoseksualni francuski pisac Eduar Luj muškarce opisuje slično kao i Mišel Uelbek, baš kao i francusko-marokanska spisateljica Lejla Slimani. Ali za razliku od Uelbeka, Luj i Slimani priznaju da su društvene strukture te koje pogađaju njihove muškarce, na primjer siromaštvo, rasizam, kolonijalizam i društvena nejednakost.

Kod Uelbeka je, međutim, nesreća njegovih likova je posljedica prirode ljudi: muškarci su vođeni seksom i osjećaju se nepravedno potčinjenim (iako imaju najveću moguću finansijsku i političku moć), žene zapravo u dubini svoje duše žele da budu kod kuće, da odgajaju djecu i požrtvovano se brinu o bolesnim članovima porodice.

Eskapizam za francuske desničarske nacionaliste

Fikcije u Uelbekovim romanima pripadaju prošlosti za kojom neki još uvijek sa setom plaču, a koja će biti vidljivo zastupljena i u predizbornoj kampanji ove godine, kako u slučaju desničarske populistkinje Marin Lepen, tako i radikalnog kandidata Erika Zemura, koji u suštini obećava da će Francusku vratiti natrag u navodno tako slavne1960. godine.

Nekima se to sviđa. Euronjuz tako prenosi da je jedan kupac u pariskoj knjižari ovih dana o Uelbeku rekao: „On je heteroseksualni muškarac, bijele boje kože. To je ono što nam danas treba, to je prava književnost, nepatvorena i iskrena.“

Uelbekovi romani su bjekstvo koje je tako hitno potrebno francuskim desničarskim konzervativcima, jer je i ta zemlja, kao i druge evropske demokratije, već dugo u novoj sadašnjosti u kojoj žene i ljudi koji nisu bijele boje kože takođe polažu pravo na političku moć, a polovi – i to ne samo muškarci i žene – žele da budu ravnopravni. Toga se neki plaše.

Majstorska stvar u Uelbekovoj literaturi je što on to jasno pokazuje: na kraju života Pol razmišlja kako je kroz život prošao „sa strašnim nerazumijevanjem“. I upravo to pokazuju Uelbekovi romani, zbog toga se čitaju, i to s velikim književnim užitkom. Oni dozvoljavaju svakome da se uvuče u glavu ljudima koji se plaše ravnopravnog društva i koji bi radije da budu usamljeni, nego da se otvori prema jednakosti ljudi.

Iznenađujuća najava autora

„Uništiti“ će ostati Uelbekov poslednji roman, najavio je sam autor u zahvalnici: „Srećom, upravo sam došao do pozitivnog saznanja, vrijeme mi je da prestanem.“ To nekima zvuči tužno, na primjer njemačkoj spisateljici Julija Enke koja se u „Frankfurter algemajne cajtungu“ upitala: „Želi da odustane? Sada? Zašto?“

Pri tom je odgovor očigledan. Mišel Uelbek zna kada je vrijeme da napusti pozornicu. U romanima je ispunio svoju želju: ovjekovečio je u književnosti usamljenost muške egzistencije u patrijarhatu. Uspio je. Bravo! I zbogom.