MARKO MILJANOV, PRVI CRNOGORSKI DISIDENT (1)

Suveren je tražio stalne aplauze

Marko Miljanov je dubinski osjećao i promišljao da je za buduće crnogorsko društvo tradicionalno ratno junaštvo - kao način opstajanja - civilizacijski zastarjelo, anahrono

9992 pregleda 29 reakcija 10 komentar(a)
Spomenik Marku Miljanovu u Podgorici, Foto: Luka Zeković
Spomenik Marku Miljanovu u Podgorici, Foto: Luka Zeković

Ako bi politički život Marka Miljanova danas izrazili na moderan način, brzo bi zaključili da je na dvoru knjaza Nikole on bio prvi crnogorski disident. Sigurno ne bi pogriješili ako bi ustvrdili da je Marko Miljanov rodonačelnik političkog disidentstva u Crnoj Gori. Njegov otpor autokratskoj političkoj praksi knjaza Nikole je bio prirodan. Pa i neizbježan. Prosto, Markova pobuna protiv “svoje” vlasti bila mu je takoreći rođenjem zapisana.

Svojim (političkim) životom, Marko Miljanov je ostavio put ili preciznije putokaz ka disidentstvu kad god je društvu individualna ili kolektivna sloboda ugrožena. Ne samo crnogorska. Napomenimo još i to da je iz Markovog širokog “disidentskog šinjela” izašao - kojih 60-tak godina kasnije - drugi veliki crnogorski disident Milovan Đilas. (Prvi je bio veliki nacionalni, a drugi veliki internacionalni disident.) Sa njma dvojicom disidentstvo u Crnoj Gori počinje, ali se i završava.

Ono što Marka Miljanova odvaja od tadašnjih tihih ogovarača vlasti “svoga Suverena” jeste njegova otvorenost pa i drčnost, moralnost, osjećaj zahtjeva vremena, oblik vida otpora, nepokolebljivost u izopštenosti itd. Hrabro se suprotstavio “protivnom vjetru” (Njegoš) koji je duvao sa vrha državne vlasti. Javno se suprotstavio kada je taj (politički) “vjetar” - ne samo knjaza Nikole - bio jednouman, konspirativan, anticrnogorski i išao ka kočenju crnogorskog društva. Kratko rečeno, Marko Miljanov se borio za slobodu crnogorskog društva kad god je osjetio da je ona ugrožena.

I u mnogim drugim “civilizovanijim” kulturama nego što je naša, teško je naći ličnost sličnu Marku Miljanovu. On je bio istorijsko remek-djelo i dragocjenost crnogorskog društva. Bez pretenzije za širim elaboriranjem da zakratko pobrojimo u čemu je Markova (disidentska) jedinstvenost kao naša “legitimacija” pred savremenim evropskim društvom. Pa na neki skriveniji način, i u čemu je Markova anti-politika ispred mnogih društava danas?

Poznato je pa otud i gotovo banalno iznijeti istinu da je Marko Miljanov bio čovjek enormne hrabrosti, etičnosti i rječitosti. Ali i pravdoljubivosti, neobrazovanosti i jedinstvene nepismenosti. Ograđen i odvojen od savremenog svijeta i modernih civilizacijskih tokova, Marko Miljanov je iz svoje tradicije branio, gradio i uzdizao sebe i svoju društvenu zajednicu. Junaštvom i ličnim odnosom prema zajednici, Marko Miljanov je u “prvom” dijelu svog života (tj. do svoje pobune protiv vlasti), dospio u sam državni vrh. Bio je neprikosnoveni crnogorski autoritet i kao pametar i kao junak. Ne samo u Crnoj Gori već i van nje.

Lucidnom istraživaču južnoslovenskih društava Čehu Holačeku, nije moglo promaći a da ne zapazi i zapiše kako “ni u životu ni u knjigama nijesam našao drugog čovjeka o kojemu bih mogao reći: taj je kao Marko Miljanov”. Slično ako ne i isto poštovanje prema Marku Miljanovu je iskazivao i arnautski glavar (M. Doda) oslovaljavajući ga u nekom susretu samo po imenu. U društvima kao što je albansko ili crnogorsko (posebno kod plemena Kuča) gdje se itekako pazi na red i poštovanje čina, to je izgledalo neučtivo pa i smrtno opasno. Marko je tražio objašnjenje. Arnaut je pojasnio da “vojvoda ima dosta, a Marko Miljanov je samo jedan”. Na sličan način je postupio Musliman čestitajući Marku Miljanovu smrt njegovog maloljetnog sina. (Valjda je izražavajući muslimanskom mudrošću, želio istaći da se Markovo ime i veliki ugled moglo kakvim nedostojnim potomkom samo osramotiti, ne poboljšati. Preko Marka Miljanova se nije moglo biti bolji čovjek, vjerovatno je zaključio umni Musliman.)

O hrabrosti Marka Miljanova pjevale su se narodne pjesme. Čak i u sredinama - kao što je albanska, na primjer - u kojoj nije lako ući u narodnu pjesmu. I upravo “glas” i slava o Marku Miljanovu išala je ispred njega. Širila se pričom i pjesmom po Crnoj Gori. A svaka vlast, pa bila ona čak i dijelom prosvećena kakva je bila vlast knjaza Nikole, “prirodno” nije trpjela konkurente oko sebe. Posebno velike konkurente i moralne gromade, u kakave je izrastao Marko Miljanov. Takve gromade apsolutna vlast veoma često smatra svojim direktnim i najopasnijim unutrašnjim neprijateljem. (Apsolutna vlast traži apsolutnu tišinu oko sebe i to u više krugova zaštite kako tvrti nobelovka Hana Arent.)

Totalnu i nijemu poslušnost svih podanika i stalne aplauze tražio je i crnogorski Suveren. Neposlušnik crnogorske vlasti je bio lako uočen i obilježen od strane knjaza Nikole. Jer je štrčao. Gotovo banalnim događajem je uhapšen, još brže razvlašćen i razvojvođen. Neki istorijski izvori tvrde da mu je i život bio ugrožen.

Dakle, strogi odgovor vlasti prema “glasu” o Marku Miljanovu je veoma brzo stigao. “Sloboda” se uhapsila. Bio je protjeran u rodno selo. Vlast ga je držala u kućnom pritvoru u Medunu sve do 1901. godine kada je Marko Miljanov umro. Ali u tišini Meduna, Marko Miljanov je nastavio sa stvaranjem drugčijeg i drugog života gradeći svoju veliku disidentsku (“zatvorsku”) karijeru.

Ko se i malo bavio istorijim Crne Gore lako je zapažao da je junaštvo stvaralo jednu te istu trivijalnu istoriju. Krajem XIX vijeka “ponavljačka” crnogorska junačka istorija postajala je čak groteska. Uočavajući doseg i ograničenost takvog junaštva, Marko je zapazio i zapisao daleko dublje i dragocjenije iskustvo iz crnogorskog društva. To su primjeri morala u junaštvu. Plašeći se zaborava takve vrline, Marko Miljanov je zapisao par desetina individualnih primjera o čojstvu.

Dakle, Marko Miljanov je dubinski osjećao i promišljao da je za buduće crnogorsko društvo tradicionalno ratno junaštvo - kao način opstajanja - civilizacijski zastarjelo, anahrono. Pa čak i smiješno. Civilizacijskom izazovu hrabro je odgovorio na nov, “nejunački” način. Osjetio je iz dubine duha svoga bića, Njegoša i tradicije Crne Gore, da se “novo” društvo gradi slobodnim duhom pojedinaca koje je vidio oko sebe. Vrlim “primjerom”, a ne tradicionalnim junaštvom ili mržnjom vlasti prema nepokorenim i istaknutim pojedincima koji “kvare društvo”. Put ka “primjerima” bio mu je otvoren. A da piše - pisao je M.M. - “ove crte ne nagoni me slavoljublje, jer mi ono nikad nije raspinjalo grudi, do jedino me nagoni to: što vidim da mlogi junaci ne samo da umriješe tijelom, no i rad njiov umrije, koji ne smije bit zaboravjen. Zubje istine svijetli mlogome na grobu. Ište spomena, a tu zubju niko ne vidi… Ali da se to zabeleži trebalo mi je naučit pisat, jer mi ne bješe ruka peru naviknuta, pa se ne slagaše jedno s drugijem, no svako na svoju stranu: misli, karta, pero i mastilo, sve se dalji jedno od drugoga.”

(Nastavak naredne subote)