MARKO MILJANOV, PRVI CRNOGORSKI DISIDENT (2)

Rezultat crnogorske plemenske istorije

Marko Miljanov nije priznavao nikakve više državne, nacionalne, plemenske, brastveniče, vlastodržačke ili materijalne interese u ime kojih pojedinci trebaju lagati ili praviti nepravdu

5808 pregleda 9 komentar(a)
Spomenik Marku Miljanovu u Podgorici, Foto: Luka Zeković
Spomenik Marku Miljanovu u Podgorici, Foto: Luka Zeković

(Nastavak iz prošlog broja ART-a)

Marko Miljanov se jedva opismenio u pedesetoj godini života. (Rukopis mu je bio kao skinut sa kakve glinene ploče prije Hrista. Kao da je pisao mačem a ne perom. Ucrtavao je slova slična hjerogrifima. Prvi je Ljubomir Kovačević, izdavač Markovih prvih “Primjera čojstva i junaštva”, znao da odgonetne potresan Markov rukopis.) Nastale su Markove “antijunačke” priče. To su priče o primjerima čojstva u junaštvu i junaštva u čojstvu. Piše o primjerima pojedinaca u “njihovoj” borbi za slobodom kao i u dokazivanju dostignutog visokog stepena individualne crnogorske vrline - agona. Junaci Marka Miljanova su “obični” ljudi, ljudi iz naroda. Njihovi podvizi i primjeri su za ugled svima. A to znači i Suverenu Nikoli. Marko Miljanov ni jednim jedinim “primjerom” nije pisao o knjazu Nikoli niti ga u svojim “primjerima” pominje. Pa i vidi. Suviše mu je bio sitan.

Svaka vlast je Marku Miljanovu bila nevidljiva i odvratna. Pa i crnogorska. Sasvim malo je pisao o ljudima koji su bili uz vlast. Marko Miljanov je vladajući establišment oko knjaza Nikole nazivao podrugljivo “glavešine”. On “glavešine” pominjao tek onoliko koliko je morao i koliko je bilo neophodno da bi opisao kakav primjer “iz naroda”. (Istu metodologiju koristi i Milovan Đilas u opisu Titove “nove klase”.)

Dinastija Petrovića je, kao i svaka moderna državotvoračka dinastija, iz jasne vladajuće želje za svojom moći veoma svjesno i silom gušila. Uništavala je “životnu formu” (G. Gezeman) o kojoj Marko Miljanov piše. Stoga sukob Marka Miljanova i knjaza Nikole je bio neminovan i nažalost prirodan. Nije se mogao izbjeći. A “pobjednik” se unaprijed znao: država, sila, vlast, perjanici - knjaz Nikola.

Dakle, iskustva o crnogorskom čojstvu i junaštvu, Marko Miljanov je zapisao ostavljajući veličanstven trag o sebi, o drugima, o čudnom crnogorskom društvu i neobičnom crnogorskom čovjeku. Birajući priče o čojstvu u junaštvu ne samo crnogorskom, Marko Miljanov je govorio o višem moralnom redu koji je suprotan zakonima tadašnje ali i savremene današnje razuzdanosti i državnom ekstremizmu. Dublje gledano, Marko Miljanov je pisao o opstanku ljudske vrste koju svaki ekstremizam i moralna tupost nosi i biološki ugrožava. Stoga, Marko Miljanov i njegov moral je danas crnogorska najznačajna politička i kulturna ulaznica za moderno evropsko društvo.

Rijetkost i izuzetnost Marka Miljanova je u njegovom odabiru primjera, bilo čojstva bilo junaštva I to u njihovom jedinstvu. Marko je birao rijetke, netipične primjere. Birao je primjere “lično ili po kaživanju” (M.M.). Neko je izračunao da je “čojstvenih primjera” bilo svega 71. Dovoljno da crnogorsko čojstvo u junaštvu bude iznad čovjeka pa i tadašnjeg vremena.

Njegovi “primjeri” su primjeri odbrambenog junaštva i morala koji samo iz tog i takvog junaštva izviru. “Primjera” junačkog i moralnog podviga pojedinca nije bilo baš mnogo tada u Crnoj Gori. Naprotiv. Da je bilo puno “primjera” čojstva u crnogorskom junaštvu, vjerovatno Marko Miljanov ne bi zapazio te primjere i ne bi nam ostavio civilizacijski trag velike vrijednosti. Svaki Markov “primjer” je što i iscijeđeni događaj kome se ništa ne može ni dodati ili što treba oduzeti. Sa dublje strane gledano, njegovi opisi su tako kratki kao da je želio da štedi hartiju na kojoj piše. Bez i jedne jedine suvišne riječi ili potrebe da se bilo koja riječ doda, oduzme ili što pojasni. Svakome je jasno njegovo pisanje.

”Primjeri” su (in)direktna kritika vlasti crnogorskog Suverena. Direktna kritika knjaza Nikole bi bila nezamisliva, neproduktivna. Pa i glupa. Poznavajući iznutra vlast knjaza Nikole, Marko Miljanov je kritiku svoje “disidentske strune” zategao tačno onoliko koliko je bilo moguće. A da “strunu” knjaz Nikola ne može da likvidira.

Markovi “primjeri” su ispričane crtice o rijetkom čovjeku bez ikakve retorike, širokih opisa i suvišnosti. Tok Markovog izabranog primjera nije sama činjenica, već je čojstvo (moral heroja) ugaoni kamen koji zrači iz događaja. Ali sa druge strane gledano, i herojski događaj kao da traži i bira svog junaka. Događaj je zaostavština, svojina, slava osobe iz “primjera”. Danas bi kazali da su ličnosti iz “primjera” osobe koje imaju neku vrstu “autorskog prava” na svoje djelo. Čojstvo u junaštvu je bezuslovna “testamentna” svojina određene ličnosti. Istovremeno, Markovi “primjeri” uvodili su crnogorsko društvo u viši moralni red, politički ugled bratstva i plemena.

”Primjere čojstva i junaštva” Marka Miljanova su primjeri čvrste vezanosti za realnost i izviru iz nje. Oni su snažna opomena tadašnje i svake vlasti i njenim “glavešinama” (eliti) za odgovornost i moralni društveni život. Marko Miljanov nije bio čovjek mašte i nadrealnosti. On je bio duboko ukopan u realnost i izrastao iz nje. “Primjeri” su najbliži crnogorskom mitu i njegova osnova. Marko Miljanov je bio rezultanta i rezultat crnogorske plemenske istorije.

Zaključimo.

Marko Miljanov nije priznavao nikakve više državne, nacionalne, plemenske, brastveniče, vlastodržačke ili materijalne interese u ime kojih pojedinci trebaju lagati ili praviti nepravdu. On je nesavladiv, hrabar i nepotkupljiv junak i tumač svoga vremena. Kao što o izabranim Crnogorcima i njihovim “primjerima” piše, tako piše sa jednakim žarom i o ženama, Albancima, Turcima i drugim ljudima. (Žalio je ropstvo “svojijeh Čeha”.) Ovo su temeljne pravne vrijednosti današnje Evrope. Možda je neskromno, ali Markova moć shvatanja čojstva je - ponovimo još jednom - čak iznad današnjeg shvatanja zvaničnog modernog prava i njegove prakse. Jer je moderno pravo eksterno nametnuto. (Kod Marka je suprotno.) U mnogim slučajevim moderno pravo je nemoćno da pravedno riješi mnoge problem danas. Stoga Marko u “primjerima” i drugim svojim pisanjima poziva na viši unutražnji red i individualnu samokontrolu. I samokritiku svakog čovjeka, normalno. A to je već današnji evropski ideal.

Marko Miljanov je osjetio da je moralna korucija (prvenstveno slavoljublje) najopasniji vid korupcije koju vlast podmeće svojim protivnicima. Markovi “primjeri” su prvenstveno ogledi o visokom moralu crnogorskog plemenskog čovjeka.

Marko Miljanov nije bio čovjek vizije niti je o društvenoj viziji išta pisao. (Danas bi se reklo za njega da je bio slab ideolog.) Pa ipak - percipuirajući budućnost crnogorskog društva, Marko Miljanov je o svojim Kučima pisao da “samo najgori Kuči odlaze na pazar”. Dakle, vidio je sa prezrenjem moderno potrošačko društvo i buduću modernu trgovačku civilizaciju.

Kratko.

Sadašnja merkantilna društva su naličje, sumrak Markovog disidentske vizije, društvene istorije i njegova oštra kritika. Velikani su takvi rijetki, jedinstveni i orginalni. Njegoš bi (možda) kazao za M.M. “glava izabrana”.