Ana Đorđević za “Vijesti”

Dolazi vrlo turbulentno doba

Rediteljka i scenaristkinja govori o predstavi “Bladi mun”, okolnostima na Zapadnom Balkanu, važnosti umjetničke saradnje i razmjene, a dalje otkriva i na čemu trenutno radi, po čemu će pamtiti prethodnu godinu

9542 pregleda 27 reakcija 2 komentar(a)
Đorđević i Baćović na konferenciji za medije u CNP-u -, Foto: Krsto Vulović
Đorđević i Baćović na konferenciji za medije u CNP-u -, Foto: Krsto Vulović

Svijet se ubrzano i bitno mijenja, već je počelo, a sada slijedi drugi čin, kaže rediteljka i scenaristkinja iz Srbije Ana Đorđević. A kako se svijet i sve u njemu i nama samima promijenilo, tako je i pozorište, čiji smo akteri svi i u teatru i na svjetskoj pozornici, zahtijevalo adaptaciju. To je prepoznala i Đorđević koja je, sa željom da kada se upale svjetla i prvi lik zakorači na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta, a predstava počne da teče, publika prepozna sebe u svakom detalju komada “Bladi mun” koji je pisala i postavila u nacionalnom teatru.

Ana Đorđević je specijalno za crnogorsku scenu unaprijedila svoju “Crnu kutiju”, odnosno nanovo napisala tekst nazvan “Bladi mun”, a inspirisan filmom “Perfetti sconoscuiti”, na poziv i uz podršku direktora CNP-a Marka Baćovića. Imala je potpunu slobodu u kreaciji nove produkcije, od teksta do izbora glumačkog ansambla koji je u potpunosti samostalno izabrala, na audiciji koja je bila otvorena za sve zainteresovane. Iako zvuči klasično i normalno, zapravo je veoma rijetko, ali očigledno je uspješno, jer umjetnički proces ne smije biti uslovljen ili usmjeren bilo čijim intencijama i obavezama.

Da je u svojim namjerama i željama pri stvaranju predstave “Bladi mun” rediteljka uspjela, pokazuju žive i spontane reakcije publike tokom igranja komada koji, iako je premijerno izveden na samom kraju decembra, već diše i opija publiku. O predstavi se priča i diskutuje, a razgovori se, i nakon dugog aplauza na kraju, nastave i po izlasku iz gledališta. Da su i svi glumci pun pogodak u svojim ulogama potvrdili su i oni sami, ali i publika svojim ovacijama i komentarima. Ansambl predstave čine: Kristina Obradović, Aleksandar Gavranić, Sanja Vujisić, Branka Otašević, Stevan Vuković, Maša Božović, Filip Đuretić i Nikola Perišić...

Scena iz predstave
Scena iz predstavefoto: Duško Miljanić

”Bladi mun” je izvedena u petak, na repertoaru CNP-a je ponovo sjutra veče u 20 časova, a zatim će biti izvedena na sceni Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju u srijedu, takođe u 20 časova...

O procesu rada na komadi “Bladi mun” koji se razlikuje od pređašnjih na kojima je radila, o onome što predstava govori i poručuje, ali i o životu na Zapadnom Balkanu, za koji kaže da donosi stalnu nestabilnost u kojoj ništa nije iznenađujuće, rediteljka i scenaristkinja Ana Đorđević govori za “Vijesti”. Ona priča i o važnosti umjetničke saradnje i razmjene, poput revije predstava “Beo art” u okviru koje je publika u Crnoj Gori imala priliku da pogleda neke njene predstave, ističe koliko je ženama teže nego muškarcima u ma kojoj profesiji, kako kod nas na Balkanu, tako i u svijetu, a dalje otkriva i na čemu trenutno radi i kakvi su planovi za dalje.

U Crnogorskm narodnom pozorištu postavili ste novu predstavu ‘’Bladi mun’’ koja se oslanja na Vaš tekst ‘’Crna kutija’’, inspirisan filmom ‘’Perfetti sconoscuiti’’. U ovu predstavu ste uveli osmog lika i izmijenili sami kraj komada, pa ste tako odlučili da se ne pridržavate u potpunosti prvobitne ideje filma. Kako ste došli do tih odluka i da li je njima tako napravljena nova dramsko-psihološka igra, platforma za kakvu znamo da ova ideja nosi?

Kada me je direktor Crnogorskog narodnog pozorišta, Marko Baćović, kog inače izuzetno poštujem kao glumca još od naše saradnje na “Zapisima iz podzemlja” 2010. godine, pozvao da sarađujemo, uz druge svoje tekstove i dramatizacije, poslala sam mu i tekst “Crna kutija”, koji sama nikad nisam režirala. Taj tekst sam napisala 2017. na osnovu motiva filma koji pominjete, ali i na osnovu ideje reditelja Andreja Nosova o tome šta želi da postigne svojom predstavom. Gospodinu Baćoviću se ovaj tekst izuzetno svidio, smatrao je da se uklapa u sliku repertoara koju je zamislio. Iznenadila sam se, jer nisam očekivala da ću ipak i ja jednog dana raditi taj komad. Nisam očekivala da će postojati prostor za to, jer se tekst vrlo uspješno igra u Beogradu, Banjaluci i Nikšiću. Obradovala sam se ideji da ga ja radim, ali sam znala od prvog trenutka da to mora da bude nešto novo i drugačije. Od vremena kada je pisana “Crna kutija” mnogo toga se izmijenilo. Svijet se izmijenio. Ja sam se promijenila. Mnoga bitna profesionalna i lična iskustva učinila su da taj isti tekst čitam potpuno drugačije. Trenutak kada me je upravnik CNP-a pozvao da režiram baš taj tekst bitno je drugačiji od onog kada me je Beoart pozvao da pišem komad za njih...

Posebna tema je lokacija. Koliko god da je tema komada univerzalna, postoje osobenosti sredine u kojoj se on izvodi koje je nemoguće, ili bar nepotrebno, izostavljati. Jezik, mentalitet, pa čak i klima - sve djeluje na radnju komada. Boje nisu iste. Da sam radila tekst u integralnoj verziji, bila bi to velika laž s moje strane. Imala sam želju da novom verzijom repliciram staroj. “Novo normalno” koje cijeli svijet živi već dvije godine bilo je nemoguće ignorisati. U tom smislu je nova verzija komada, po mom shvatanju, oštrija, konkretnija. A uvođenje osmog lika je učinilo da bude i mnogo ličnija, pa samim tm, vjerovatno, i svježija.

Radnja filma prati tok zajedničke večere sedam, a u ‘’Bladi munu’’ je to osam, bliskih prijatelja koji suptilno, a onda i manično pokazuju zavisnost od svojih mobilnih telefona i sve skrivene stvari i svjetove koji se u njima kriju, ili koje sami kriju, a sve to igrajući igru istine. S obzirom na to da je polazište slično, da ste sami već pisali tekst inspirisan filmom, ali i da je nastao veliki broj rimejkova ostvarenja koje je režirao Paolo Đenoveze, da li je bilo momenata kada je nova predstava ‘’Bladi mun’’ mogla upasti u neku vrstu “zamke”? I šta je Vama bilo najizazovnije u tom procesu?

Koliko god da je ljudi prije njega režiralo isti tekst, svaki reditelj zna da ne postoji način da napravi bilo šta slično bilo kome drugom, čak i kad bi htio. Rijetko kad reditelj misli o tome šta je neko prije njega uradio sa nekim komadom, on misli o tome kako da napravi odličnu predstavu u datom trenutku i datim okolnostima, sa tim saradnicima i tim glumcima koje je odabrao. Tu su svi izazovi. Dovesti autorski tim, pa zatim i glumce, do toga da daju svoj kreativni maksimum u odnosu na vašu ideju - to je jedini izazov koji reditelj zaista ima. Vjerujte mi, kada prvi put sjednete za sto sa osmoro glumaca koje ne poznajete, a koji od vas očekuju vođstvo, dijalog, inspraciju, indikaciju, sve ostalo postaje smiješno - misao o filmu kao izvoru, staroj verziji teksta ili drugim interpretacijama, minorna je. Bilo je toliko mnogo kreativnih, pa i čisto ljudskih, izazova na putu do predstave, da nam je svima, a meni prvoj, na samom početku postalo nevažno kako je nešto riješeno u filmu, koji je svakako i idejno i estetski još u procesu priprema ostao daleko iza mene.

Neka od otvorenih pitanja koja djelo postavlja su i koliko znamo jedni o drugima, koliko smo bliski danas uprkos tome što i potpunim strancima nudimo prikaze svojih života kroz objave na društvenim mrežama, a zapravo sami upravljamo onim što želimo da prikažemo ili budemo u tom svijetu... Pa, da li se i koliko poznajemo pored svih tih aplikacija i platformi za upoznavanje? Imate li odgovore na ta pitanja?

Ja sam shvatila tek nedavno da se mi ne poznajemo uopšte. Do skoro sam mislila da imao tajne koje krijemo od drugih, ali tokom posljednje dvije godine došla sam do zaključka da smo mi svi kompletna tajna jedni za druge. U filmu, pa i u komadu “Crna kutija” ispostavlja se da bliski prijatelji kriju jedni od drugih pojedine, bitne doduše, aspekte svojih života. U novoj verziji, oni kriju sebe u cjelini, svoj kompletan identitet, oni vode do krajnosti, od očiju bilo koga, izdvojen, samo njima poznat život - beskrajno usamljeni, ali nemoćni da prevaziđu ogromne barijere koje ih razdvajaju. Ne znaju kako, niko ih ne uči tome. Pokazivanje sebe na društvenim mrežama bilo kog tipa je pomoglo da se autetična razmjena između ljudi još više oteža. Persona koju prezentujemo svijetu čini nam se dovoljnom, poistovjećujemo se sa njom, dok jedan okean života ostaje daleko ispod, neosvijetljen, ne samo za druge, nego i za nas same.

Ana Đorđević
Ana Đorđevićfoto: Duško Miljanić

”Bladi mun” ste smjestili u crnogorski milje, a predstava donosi i donekle izmijenjene odnose i produbljene sukobe sa dodatim još jednim karakterom. Šta taj crnogorski milje donosi ovom komadu i da li biste otkrili, iz Vaše vizure, šta buduća publika može očekivati od komada? Da li je i koliko ključno to jedno novo lice kojim predstavi i tekstu dajete posebnu originalnost?

Jezik koji se koristi u predstavi je najvažnija stavka koja je u direktnoj vezi sa crnogorskim miljeom. To se čini kao čisto tehnička stvar, ali je mnogo dublja, jer je jezik pjesma kolektivne duše. Jezik gradi svoj prostor, jezik ima svoju temperaturu, jezik odražava geografiju podneblja, život predaka, ličnu istoriju, jezik je duboko intimna stvar, on se pije s majčinim mlijekom. Nikako, ali nikako nije bilo dovoljno da se prva verzija teksta tehnički prevede. Na to sam najviše mislila kada sam govorila o tome da tekst mora da bude bitno drugačiji. Karakteri nisu isti. Melodija nije ista. Način na koji se vodi dijalog nikako nije isti. Tempo, ritam - sve je drugačije. Osobenosti u vezi sa običajima, navikama - drugačije su. Jer, ovo je savremen komad, o ljudima koji žive danas. Htjela sam da, kada predstava počne, publika prepozna sebe, direktno sebe, u vakom detalju. U tome su mi dramaturg i glumci mnogo pomogli.

Koliko predstavu prilagođavate društveno-političkim događajima u Crnoj Gori? Kakve su to okolnosti i koliko okupiraju “prosječnog” čovjeka, građanina? Da li ste razmišljali o publici kojoj dalje ostavljate predstavu?

Nijednu svoju predstavu ni na koji način ne prilagođavam dnevno-političkim događajima, gdje god da radim, jer su dnevno-politički događaji laž, paravan, zaluđivanje, a ozbiljnim tretmanom političkih tema bih se bavila jedino ukoliko bih bila stoprocentno sigurna da znam šta je kompletna istina, što je nemoguće, tako da, realno, niti bih, niti ću ikada.

Nadovezujući se na to, u kakvom je društvenom, pa i političkom, stanju Balkan, regija, s obzirom na sve političke, ekonomske, tranzicione turbulencije, prema Vašem mišljenju? Kakvo je vrijeme u kojem živimo, šta nam donosi 21. vijek čiju treću deceniju gazimo?

Globalno dolazi vrlo turbulentno doba. Onoliko koliko ja pratim dešavanja, vidljivo je da se svijet bitno mijenja i ekonomski i politički. Već je počelo, sada slijedi drugi čin. Mi na Balkanu, tačnije Zapadnom Balkanu, živimo u permanentnoj nestabilnosti, tako da nas ništa neće iznenaditi, ako je to za utjehu. Mislim da će se na svjetskom nivou dešavati veliki preokreti i promjene, dok će ovdje sve ostati isto - podjednako nestabilno, nerješivo i neizvjesno, do daljnjeg, uz stalne tenzije, koje će biti osnova za trgovinu, kao i do sada.

Uz sve to danas, da li je teško ili pak ne, biti žena u pozorištu, biti žena rediteljka?

Ja prije svega, uvijek kažem - svima je teško na svoj način, zbog čega bih ja bila izuzetak? A onda, dalje, kažem, ako vas zanima istina - biti žena reditelj neuporedivo je teže nego biti muškarac reditelj, i to niko ne bi smio da ospori, ukoliko je objektivan. I ne samo njima. Ženama glumicama je mnogo teže nego muškarcima. Ženama scenografima je teže nego muškarcima. Uopšte, ženama je teže u bilo kojoj profesionalnoj oblasti. Pa pogledajte - ženski sport je neuporedivo manje atraktivan za publiku od muškog! Žene su izuzetno interesantne samo kada djelaju u oblastima koje se smatraju tipično ženskim i vezuju za atribute ženstvenosti, recimo kao top modeli. Ali, da se ne zavaravamo, to nije tako samo na ovim prostorima – svuda je tako. Možda nije na Islandu, ali oni su ionako odvojeni od svega.

S obzirom na to da smo ispratili još jednu vrlo specifičnu godinu, po raznim pitanjima, kako biste je sumirali i imate li već neke planove i ambicije za dalje?

Imala sam dvije izuzetno uspješne premijere prethodne godine. Zaista, dalo mi se da napravim dvije vrlo dobre predstave. Ali, nažalost, 2021. godinu ću pamtiti po neobično velikom broju gubitaka i rastanaka od mnogo ljudi koje sam voljela. Ove godine ću mnogo više pisati nego režirati, tako da već imam dosta planova. Voljela bih da se konačno sve ovo završi i da svako ko želi, bez bojazni, ode na neko lijepo i dugo ljetovanje. Zaslužili smo.

Kad se zađe u sferu umjetnosti, nikog više nije briga ko koji pasoš ima

U okviru “Beo art” revije predstava u Podgorici su izvedena dva Vaša komada - “Anika i njena vremena” i “Crna kutija”. Publika je odlično reagovala, a u pitanju su produkcije koje nemamo često priliku da vidimo... Koliko je važna kolaboracija među pozorišnim institucijama, državama, razmjena umjetničkih proizvoda i širenje domena vidljivosti, publike?

Zvučaće patetično, ali iznova i iznova me iskustvo uvjerava da je to istina - kad se zađe u sferu umjetnosti, nikog više nije briga ko koji pasoš ima. U umjetnosti se razgovara na “elitnom” nivou, razmjenjuju se ideje koje su ekstraordinarne, ali i suštinski bitne. Svako je gladan da napreduje i uči, upija, ali i da uživa, do samozaborava. Pred tom silom brišu se granice bilo koje vrste. Mi smo gladni prostora, gladni smo toga da širimo svoje vidike. Svako gostovanje u drugom gradu, a kamoli drugoj državi, svaki susret sa novom publikom, u novoj sredini, svaka predstava koja dolazi iz druge sredine nama donosi to toliko neophodno osjećanje slobode, bez koje je nemoguće živjeti. Pozorište koje ne putuje, glumac koji ne mijenja saradnike, sale i publiku često je čovjek u izolaciji koji smije da prošeta psa jednom dnevno. Može da preživi, ali ne bez posljedica po um, emocije.

U predstavama je sve dozvoljeno

U Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu postavili ste komad Nobelovca Petera Handkea “Golmanov strah od penala” za koji ste radili i adaptaciju i dramatizaciju i režiju. Poznato je da se ne suzdržavate i ne uzmičete pred zahtjevnim adaptacijama, što je primijetio i direktor CNP-a Marko Baćović. Koliko se držite originala i originalne ideje, a koliko intervenišete kao rediteljka, odnosno scenaristkinja?

Intervenišem mnogo, uvijek u skladu s tim šta dobijam od pisca kao informaciju, ali i skladu sa tim šta ja o tome mislim, ali zaista mnogo. Prozno djelo postoji i postojaće uvijek, bez obzira na predstavu, ona njega ne može da ugrozi. S druge strane, pozorište ne služi da prepričava književnost. Ono koristi od nje ono što mu je potrebno. Predstava je automno djelo i u takozvanom rediteljskom pozorištu, kakvo je ovo koje vlada na našim prostorima, sve je dozvoljeno.