Vrsni interpretator lirskih, sandžačkih sevdalinki, Pljevljak, Hamdija Šahinpašić, pjevao je nadahnuto i o Moćevcu, živopisnom kvartu stare Taslidže, kako su se Pljevlja nazivala tokom vladavine Osmanlija: Moćeviću, mali Carigrade,/ dok bijaše, dobar li bijaše./ Kroz tebe se proći ne mogaše,/ od ćoškova i od mušebaka,/ od momaka i od đevojaka,/ od ljepote Ćirkovića Magde... Što bi rekao naš jedini nobelovac Ivo Andrić, ostala je pjesma o đevojci koja ljepotom i mudrošću sja iznad svega, kao da je neprolazna...
A u Moćevcu, atelje; kuća i u njoj slikar, tihi, skromni Hazbo Nuhanović.
Djelovala je u Pljevljima i glasovita Međurepublička zajednica za kulturno-umjetničku djelatnost, koju je uspješno vodio vrijedni poslenik kulture Kemo Šećerkadić.
U svojim djelima Andrić spominje ove krajeve na tromeđi, pa je, inspirisan piščevim romanima, slikar Hazbo Nuhanović čitav svoj ciklus nazvao: “Iz moje avlije”. Na Hazbovim platnima, kako mi je govorio, topli crveni krovovi pljevaljski, razigrani mostovi Tare i Drine, vrletni pejzaži pivski, plavetnilo durmitorskih jezera... A boje autentične, koje odgovaraju ovom kraju đe je dosta drveta, ćeramide; boje starog zlata, nepečene gline, od koje su ovdje nekada pravili kuće.
- Avlija je moj atelje, taj ograničeni prostor u kome slikam - kazivao mi je Nuhanović. - Inspiraciju nalazim i u Andrićevoj “Jeleni, ženi koje nema”, jer da nijesam slikar, u podneblju Pljevalja bio bih, najvjerovatnije, pisac, i to pjesnik! No, poezija boje je zamijenila poeziju riječi...
Na tom ciklusu, zadržao se petnaestak godina, a nastao je od slike “Avlija pod Ljubišnjom”.
- Ljubišnja je, kao što znaš, planina nedaleko od Pljevalja s vrlo interesantnom legendom koja kaže da je Herceg Stjepan u snu obljubio snahu koju je za sina vodio iz Latina. Zato se i zove Ljubišnja - pojašnjava Hazbo. - Ciklus “Avlija pod Ljubišnjom” još traje. To je, zapravo, moje gledanje odavde, iz avlije, iz okruženog, zatvorenog prostora. Želio sam da mojim najnovijim slikama kažem nešto više o svom kraju. Meni je drago što živim i radim u svojim Pljevljima. Zavičaj prenosim na platna i tako otkrivam svijetu jedan nekad daleki kraj...
Hazbo Nuhanović (1937-1992), po završetku Pedagoške akademije u Sarajevu, 1962. godine, vratio se u rodna Pljevlja. Jedan od najplodnijih crnogorskih slikara, izlagao je na brojnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Šezdesetih i početkom sedamdesetih, u okviru studijskih putovanja, boravio je u Austriji, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Italiji, Francuskoj, Grčkoj, Egiptu, Njemačkoj i Bugarskoj. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1967. godine. Za svoju izložbu u Titogradu, 1974. dobio je Trinaestojulsku nagradu.
Uticaj sredine iz koje je slikar potekao veoma je važan. Govorio je o tome i Petar Lubarda.
- Ako bi me neko pitao ko mi je bio učitelj u umjetnosti, morao bih da odgovorim: to je jedino bila Crna Gora - kategoričan je Lubarda.
I Hazbu je Crna Gora vazda na umu, pogotovo sjeverna, sa sumornim planinskim vrletima Sandžaka, u kojoj se ne može očekivati mediteranski kolorit, žarke boje, boje sunca.
- Treba u Pljevljima proživjeti bar jednu godinu i doživjeti sva četiri godišnja doba, vidjeti bjelinu zime, žarku svjetlost jeseni, mozaik žuto-crvenih boja šume kraj Pljevalja i odmah će paleta biti jasna, vjerodostojna, puna vedrih boja - kaže Hazbo Nuhanović. - Ne mogu se zaboraviti avlije i sokaci, boje ćerpiča i ćeramide, koje je prekrila patina vremena, kao zlatom presvučena... Multikonfesionalna i multikulturalna Pljevlja su pripadala onim crnogorskim gradovima đe se s radošću dolazilo i ostajalo.
Za razliku od literature, Pljevlja su, do Hazbove pojave, u slikarstvu bila nedovoljno poznata.
- Tradicija književnosti u Pljevljima je duga. I slikarstvo ima tradiciju - veli Hazbo. - Na samo tridesetak kilometara od Pljevalja nalazi se manastir Mileševa i u njemu freska “Bijeli anđeo”, jedna od najljepših na ovim prostorima. Moja inspiracija je vezana za naše srednjovjekovno slikarstvo i za Botičelija. A nije baš lako stvarati u malom gradu. Stvaralac mora da bude mnogo uporniji, ne samo zbog čestog neshvatanja sredine. Ima na sjeveru Crne Gore dosta talentovanih slikara, ali nema prostora ni za rad ni za izlaganje. Da bih pokazao publici ono što sam napravio, moram ići do najbliže galerije, koja je od Pljevalja udaljena čitavih dvjesta kilometara. Ali, možda je i prednost živjeti u malom gradu; nema klanova, manje padate pod razne uticaje, a istina je, ima mnogo više vremena za rad...
Reći će Hazbo da radi šezdeset godina! Nikad nije samo slikao. Bio je profesor, direktor, sekretar Samoupravne interesne zajednice kulture, predsjednik Opštinske konferencije Socijalističkog saveza Pljevalja, i član Predsjedništva Socijalističke Republike Crne Gore.
- Osam sati radio sam kao i drugi ljudi, u radnom vremenu, ali sam poslije podne i dio noći uvijek bio likovni umjetnik Hazbo Nuhanović, zahvaljujući razumijevanju porodice koja me oslobodila drugih obaveza - naglašava slikar.
Upravo kada se spremao za penziju, dogodili su se izbori i Hazbo je kao kandidat Saveza komunista izabran za člana Predsjedništva Socijalističke Republike Crne Gore s izvanrednih 176.733 glasova, što iznosi preko šezdesetpet odsto od broja građana koji su izišli na izbore. Imao je sobu u Vili “Gorica” u Titogradu, đe je spavao i slikao. I pored zauzetosti u politici, u njegovoj titogradskoj sobi stajao je štafelaj...
- Opet slikam Ljubišnju, isto kao kad sam boravio u Parizu i slikao Pljevlja - veli Hazbo. - Pored opterećenja u Predsjedništvu, ako je to uopšte opterećenje, jer ja sam pristao to da radim, izlagao sam u Baru, Budvi i Kotoru. U slikarstvu sam puno naučio od Hakije Kulenovića i Ismeta Mujezinovića, jer sam kao njihov đak, davne 1962. u Sarajevu završio Pedagošku akademiju.
I: pjevao je Hamdija Šahinpašić - Po Taslidži pala magla...
Bonus video:
