izložba u galeriji “Centar”

Usamljeno mjesto na kojem smo se svi zajedno našli

Osobenim stilom i promišljanjem, šestoro crnogorskih umjetnika tumači ili pripovijeda "Priče iz karantina"

3524 pregleda 39 reakcija 1 komentar(a)
Rad Teodore Nikčević "Do poslednjeg daha", Foto: Luka Zeković
Rad Teodore Nikčević "Do poslednjeg daha", Foto: Luka Zeković

I dvije godine nakon što smo počeli da živimo novu realnost, sa strahom od nepoznatog, suočeni sa globalnom krizom koja se osjeća(la) u svakom pojedincu, na drugačiji način u zavisnosti od profila i okolnosti, tema vezana za karantin i izolaciju jednako je aktuelna.

Kakofonija emocija kreće se iz krajnosti u krajnost neke zamišljene ljestvice, od totalne nonšalantnosti ili nepovjerenja do individualne ili kolektivne histerije, sebičluka, otuđenja ili uspješnih stvaralačkih rezultata i spoznaje o značaju bliskosti nasuprot preporučenoj distanci. Stvarne posljedice na različitim poljima, ili pak konačne i konkretne kreature, i dalje nijesu poznate.

Usljed pandemije i kovida-19, kontekst izolacije, distance ili osame dobio je drugačiju konotaciju u odnosu na ranije. A da su do nedavno ti pojmovi proživljavani i tumačeni drugačije, slobodnije i bezazlenije, podsjetiće nas “Priče iz karantina”, izložba radova šestoro crnogorskih umjetnika koja je preksinoć otvorena u Podgorici, u galeriji “Centar” Centra savremene umjetnosti Crne Gore (CSU).

Sa izložbe u Galeriji Centar
Sa izložbe u Galeriji Centarfoto: Luka Zeković

Na izložbi učestvuju: Zdravko Delibašić Beli, Tadija Janičić, Teodora Nikčević, Ivana Radovanović, Siniša Radulović i Jovana Vujanović, a okupila ih je kustoskinja Milica Bezmarević. Svako od predstavljenih umjetnika jedinstvenim jezikom, stilom i promišljanjem, prikazanim kroz odabrana djela, nudi viđenje ili pripovijeda priče iz karantina, svog, umjetničkog, globalnog. Izložba obuhvata niz različitih izraza koji pojedinačno bude drugačije poglede na situacije koje kolektivno živimo, dok svi zajedno kao cjelina predstavljaju unutrašnje nivoe koji se vrlo vjerovatno svi nalaze u posmatraču.

Kustoskinja Bezmarević kazala je “Vijestima” da je cilj postavke bio da svi umjetnici ponude autonomne izraze, pa su u skladu sa tim odabrani i radovi koji čine postavku.

”Svi oni se kreću u širokom dijapazonu od nekih krajnje asocijativnih i ne sasvim jasnih do onih krajnje vizuelno eksplicitnih radova. Mislim da su svi zajedno napravili jednu simbiozu i da se nalaze u okvirima teme koja je bila moja ideja. Inspiracija kojom sam se vodila jeste karantin, ali ne samo u okviru aktuelne pandemije, nego karantin kao pozicija u kojoj svako od nas kao pojedinac negdje u nekom trenutku živi svoje vlastite, dnevne karantine u smislu izolacije, socijalnog nepripadanja, socijalne konfuzije, izopštenosti i slično”, kazala je ona.

Ivana Radovanović istakla je da je tema široko postavljena, ujedno i aktuelna, a to je karantin i kovid koji nas je sve zadesio. No, ona je temu prilagodila sebi i svom radu kojim se predstavila, a koji je nazvan “O buduće vrijeme da li si mi tuđe” i u kojem kombinuje kontrastne materijale igrajući se tako sa relativnošću vremena i trajanja.

Ivana Radovanović i njen rad
Ivana Radovanović i njen rad foto: Luka Zekovic

”Predstavila se reljefom u bronzi u kombinaciji sa kockicama šećera. Pojam karantina u ovom slučaju nije shvaćen kao situacija privremene izolovanosti, već se odnosi na karantin kao poziciju, ali svakako ne isključuje aktuelnost koju živimo. Rekla bih da je to nešto što je možda karakteristično za moj rad i razmišljanje o situacijama sa kojima se suočavamo, odnosno ja volim da izokrenem stvari i da ih držim na granici. Rad kojim sam se predstavila je upravo trag u vremenu, s obzirom na to da su reljefi preuzeti kao detalj sa već izvedene skulpture, dok u prostoru imamo live video zapis koji memoriše i prenosi fizički proces transformacije skulpture i njene neizvjesnosti u jednom širem diskursu. Posmatra u ovom slučaju nije učesnik, već svjedok situacije”, objašnjava Radovanović.

Triptih 'Distanca'
Triptih "Distanca"foto: Luka Zeković

Zdravko Delibašić predstavio se triptihom “Distanca” i podsjetio da mu je izolacija, u kontekstu osame umjetnika ili distance u njemu, poznata i bliska, jer se stvaralački proces dešava u takvim trenucima.

”Čini mi se da se stvaralački proces dešava upravo u izolacijama kojima umjetnik svjesno pristupa ili kojima svjesno prilazi na otvoren način. Međutim, kada govorimo o karantinu u kontekstu u kojem se danas nalazimo, sigurno je da prije tri godine niko nije mogao ni sumnjati, a kamoli spoznati krajnost svega ovoga. Htjeli mi to ili ne da priznamo, izdvojila se jedna tema koja je napravila ozbiljan pečat i ostavila snažan utisak na cjelokupnu populaciju. Ta situacija još uvijek nije u potpunosti definisana, još traje, a čini mi se da smo se našli u nekoj poziciji da analiziramo određeni vakuum prostor koji ni nama još uvijek nije jasan. Možda ćemo neke zaključke i konkretne istraživačke postupke dobiti tek nakon protoka određenog vremena koje slijedi. Za sada, ni ja nemam neki jasan odgovor na sve to u verbalnom kontekstu, ali kada bih pričao radom onda bi to definitivno bila izolacija lišena prisustva, kontakta i jedno usamljeno mjesto na kojem smo se svi zajedno našli”, kaže Delibašić.

Radovanović potvrđuje da je izolovanost umjetnicima bliska, ali se nada se da je taj period na opštem nivou za nama.

”Ovo je stanje koje mi, koji se posvećeno bavimo ovim pozivom, generalno i živimo. Radujem se što je dio maski skinut. Nadam se da je taj period za nama, ali treba znati da karantin nekada donosi i dobre stvari, preispitivanje u svakom slučaju”, kaže ona.

Radovi Tadije Janičića nastali tokom karantina
Radovi Tadije Janičića nastali tokom karantinafoto: Luka Zeković

Delibašić je tražeći mir spoznao i drugačiju estetiku koja mu je bila interesantna u likovnom istraživačkom procesu. On dodaje da je tako pokušao da sopstveni izraz obogati nametnutim iskustvom i temom koja je aktuelna.

Bezmarević je zbog toga bila radoznala da vidi kako će umjetnici reagovati na zadatu temu i kakve su njihove refleksije, pa je upravo zbog toga naglasila i druge vidove izolacije, odnosno karantina.

”Kada pogledate cjelokupnu izložbu i radove i svih umjetnika, vidi se da su umjetnici i ranije njegovali sopstvene i jedinstvene likovne rukopise, ali se ovom temom bave na drugačiji način. Možda su i neki njihovi radovi u okviru ove teme ili u okviru ovog perioda promijenili (da ne kažem) kontekst ili su dobili još načina za tumačenje”, ističe Delibašić.

Svi radovi prikazani na izložbi nastali su 2020. ili 2022. godine, u sebi nose poetiku i osobenost izraza autora, predstavljaju prostor praznine i zatočeništva, ali istovremeno i beskonačnih mogućnosti.

Multimedijalna instalacija Jovane Vujanović 'The Lost Levels Vol. III'
Multimedijalna instalacija Jovane Vujanović "The Lost Levels Vol. III"foto: Luka Zeković

Uspomena iz doba karantina, ličnog ili pandemijskog

Otvarajući izložbu Milica Bezmarević je kazala da nas je istorijsko iskustvo globalne pandemije virusom korona, a koje još uvijek živimo, suočilo sa najrazličitijim utiscima socijalnih, ekonomskih, emocionalnih, psihičkih i raznih drugih promjena, a koje će, kao takve, ostati zauvijek memorisane kao neka vrsta trajne kolektivne traume 21. vijeka.

”S druge strane, lična memorija svakog pojedinca kreće se u najširem mogućem polju svakojakih utiska, gdje se to iskustvo nužno ne percipira kao nešto loše ili traumatično, već naprotiv, kao često povoljna predispozicija preispitivanja sebe, sopstvenih potencijala i mogućnosti”, rekla je ona.

Sa izložbe
Sa izložbefoto: Luka Zeković

Pojam karantin, podsjetila je, u svom izvornom značenju određuje situaciju privremene izolovanosti u slučaju zarazne bolesti, dok je u širem smislu taj pojam usvojen kao izraz izopštenosti, otuđenosti, nemogućnosti komunikacije sa drugim.

”Ono što čini povod ove izložbe i njenu ideju jeste promišljanje o karantinu kao poziciji, ali ne isključivo u kontekstu aktuelne pandemije, već i o načinu na koji svaki pojedinac živi svoje vlastite svakodnevne karantine - različite situacije nepripadanja, odbačenosti, društvene i socijalne izolacije i svjesne samoizolacije. Uznemirujući osjećaji zastoja, anksiozna isčekivanja neke promjene, sve očigledniji raspad uobičajene svakodnevice, samo su neki od opštih utiska karantinski provedenog vremena. Izložba je dakle koncipirana kao neka vrsta sakupljenih utisaka ili uspomena iz doba karantina, ličnog ili pandemijskog, svejedno, i njihovih umjetničkih refleksija”, zaključila je.