BOŽO KOPRIVICA: PORAZ U FINALU

Cibor iz Kapošvara i Margaret Atvud

Margaret Atvud i Zoltan Cibor, njegovali su veliko prijateljstvo, a da li je bio po srijedi neki roman to niko ne zna. To ne znam ni ja. Znam da su se često veselili u toj prepisci

1558 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Wikimedia Commons/Goldfinger
Foto: Wikimedia Commons/Goldfinger

Ne sjećam se da je u modernoj povijesti beogradskog pozorišta bila takva tišina kao na kraju predstava Mara Sad. Tišina pa dug aplauz. To je Bitef 1985, reditelj predstave Janoš Ač, pozorište iz Kapošvara. To pozorište osnovali su mladi glumci, diplomirali u Budimpešti. Nisu hteli da čekaju šansu već su išli u susret životu i kazalištu. Kakav je karneval posle te predstave napravio Danilo Kiš u Srpskoj kafani, ili u Prešernovoj kleti, a najpre u Skadaliji, u kafani Dva jelena. Radost otkrića kao plima, kao zaraza, kao furija. Tako je fudbal igrao Zoltan Cibor, rođen u Kapošvaru. Cibor je bio jedan od rijetkih iz zlatne momčadi mađarske reprezentacije koji je mijenjao klubove. Već u ratnoj Mađarskoj 1943. počeo je da igra za klub Komarom. Kao veliki talenat u 17 godini dolazi u Ferencvaroš. Iz Ferencvaroša poslije dvije godine prelazi u Čepel Vašaš. Odlaskom na odsluženje vojnog roka Cibor postaje član Honveda.

Na Olimpijadi u Finskoj 1952. prvo je stradala Turska 7:1 u četvrtfinalu, pa Švedska 6:0 u polufinalu. U finalu Mađarska je igrala sa Jugoslavijom i pobijedila 2:0. Prvi gol je dao Puškaš iz penala, a drugi Cibor u 88. minutu. Na Svjetskom prvenstvu u Švajcarskoj Cibor je dao gol u polufinalu protiv Brazila 4:2, dao je gol i u finalu ali je Mađarska to finale izgubila protiv Njemačke 3:2, a u grupi Mađari su pobijedili Njemce 8:3. Ta rana zbog poraza Mađara nikad mi se neće zacijeliti. Četiri posljednje utakmice Mađarska, tatarska konjica odigrala je 1956: 16. septembar protiv Jugoslavije 3:1, strijelci Cibor, Kočiš, Puškaš; 13. septembar protiv SSSR 1:0, strelac Cibor (posljednji gol Cibora u dresu mađarske reprezentacij); 7. oktobar Francuska 2:1, golove su dali Mahoš i Kočiš; 14. oktobar Austrija 2:0, strelci Šandor i Puškaš. Tog dana Žunja je slavila sedmi rođendan. Poslije te utakmice trojica ponajboljih igrača reprezentacije krenula je na put dobrovoljnog izgnanstva. Zoltan Cibor, Šandor Kočiš, Ferenc Puškaš. Od najboljih u Mađarskoj su ostali Božik i Nandor Hideguti. U prvoj godini izgnanstva Cibor je želio da igra u Romi, ali Mađarski fudbalski savez nije htio da mu izda dozvolu.

Uz veliku podršku i diplomatiju Vladislava Kubale, Kočiš i Cibor dolaze u Barselonu. To je jesen 1958. Kočiš i Cibor imaju po 30 godina i gotovo dvije godine pauze, dvije godine bez prave utakmice. Barselona sa Kočišem i Ciborom dvije godine za redom postaje prvak Španije. U Kupu šampiona 1960. eliminisala je Real, a finale je igrala s Benfikom. Golove u finalu dali su Kočiš i Cibor, ali je to finale Barselona izgubila 3:2. Benfika s mladim Da Silva Eusebiom. Cibor i Kočiš igrali su dvije najvažnije utakmice u životu na istom stadionu, stadion Vankdorf u gradu Bernu, oba finala izgubili su rezultatom 3:2. Na finalu Kupa šampiona Barselona je pogodila osam puta u prečku ili u stativu, a opet izgubila. Je li to bilo prokletstvo dvojice mađarskih majstora.

Cibor je poslije odlaska iz Barselone jednu polusezonu igrao u Espanjolu a onda se preselio u Kanadu. Igrao je za tim Hungarija-Toronto. Tako se završila karijera Zoltana Cibora koga su zvali Ronđlabu (Rongylabu - Noga od krpe, ja bih to preveo kao Noga pantera). Imao je Cibor neuhvatljiv dribilng, bio je brz kao vjetar u mađarskoj pusti. U Torontu Cibor je upoznao Margaret Atvud, mladu pjesnikinju koja je voljela fudbal. Kad se Cibor vratio u Mađarsku dugo je trajala prepiska s kanadskom pjesnikinjom. U jednom pismu on je obavještava da je počinio samoubistvo njegov prijatelj Šandor Kočiš. U jednom bifeu u Barseloni, to je jul 1979. Poslije nekoliko nedjelja Margaret Atvud poslala mu je odlomak iz pjesme o samoubistvu jedne djevojke: U pozadini je jezero,/a iza njega poneki oniski breg./Fotografija je snimljena/sutradan pošto sam se utopila./Ja sam u jezeru, usred/slike, odmah pod površinom./Teško je reći tačno gde sam, velika ili mala./Voda i svetlost to remete./Ali ako gledate dovoljno dugo,/na kraju ćete moći da me vidite.

Margaret Atvud i Zoltan Cibor, njegovali su veliko prijateljstvo, a da li je bio po srijedi neki roman to niko ne zna. To ne znam ni ja. Znam da su se često veselili u toj prepisci. Cibor je od nekih mađarskih izbjeglica u Kanadi čuo jednu zanimljivu priču. I tu čudnu priču on je ispričao Margaret Atvud. Od te priče nastala je pjesma Venčanje za krvnika. Ta pjesma je veoma duga, pjesma u prozi, a evo o čemu je priča: Žan Koroler, bubnjar u kvebečkim kolonijalnim trupama, dospeo je u zatvor zbog učešća u dvoboju. I ubistva. U susjednoj ćeliji bila je Fransoaz Loran zbog krađe, ukrala je haljinu od gospođe kod koje je služila, da bi bila još ljepša. I bila je osuđena na smrt vješanjem. Smrtnu kaznu muškarac je mogao izbjeći jedino ako bi postao dželat, a žena ako bi se udala za dželata. Fransoaz Loran uspjela je da ubijedi Korolera da se prijavi za mjesto dželata i da se vjenčaju, a da se prije toga nikad nisu vidjeli, ni u zatvoru. Dijelio ih je surov, debeli zid.

Prvi skup riječi koje sam znao naizust bio je sastav mađarske zlatne momčadi: Grosič, Buzanski, Lantoš, Božik, Lorant, Zaharijaš, Budai, Šandor, Kočiš, Hideguti, Puškaš, Cibor. Poraz u finalu Svjetskog prvenstva u Švajcarskoj 1954. postao je mit koji je najbolje opjevao Peter Esterhazi. I njegova i moja želja bila je ne samo da gledamo to finale nego i da igramo kad iz igre izađu Božik i Puškaš, ja bih dobio broj 10.

Volio bih da posjetim stadion Vankdorf u Bernu. A šta bi trebalo učiniti ako odete u Švajcarsku, eto, ako se čovek zaputi u Cirih: Prvo što treba uraditi u Cirihu/je sjesti na ZO trolejbus broj 5,/i odvesti se do kraja pruge,/i stići, upozorili su vas na lavove?/I kako njihova rika odjekuje/do ograde groblja Flutern/gdje se šećem uz vrlo lijep puteljak/do groba Džemsa Džojsa./Uvijek obiteljski čovjek,/tu je sa svojom ženom Norom naravno/i sinom Đorđom, koji je umro prije nekoliko godina./Lucija, njegova kći, njegova tuga,/još uvjek živa, još uvijek zatočena/u ustanovi za nervno poremećene./Na vijest o smrti svoga oca rekla je:/Šta radi pod zemljom taj idiot?/Kad će se odlučiti da izađe?/Stalno vas gleda./Zadržao sam se neko vrijeme na groblju./Mislim da sam rekao nešto naglas gospodinu Džojsu/Sigurno jesam. Znam da jesam,/Ali se ne sjećam što,/Pa neka zasad tako i ostane...

Rajmond Karver, ili...

A šta će reći Iva i Nona kad...?

Ne vjerujemo ti...

I izvrstan komentar ove čudesne priče iz zatvora pjesma Mija Raičevića: Round Midnight

Igranka ko igranka, ovde to traje do zore.

Ona je otišla nešto malo pre devet, a

već u pola deset bio sam trešten pijan.

Klatio sam se na nogama, ah, i niko nije

ni pomišljao da igra s čovekom kome je

do malopre igra bila sve - svet se u te

stvari uvek bolje razume od tebe. Kad si

o, kad si srećan ko što sam do malopre

bio ja, taj nikad nema vremena za tebe;

ali kad ti kolica krenu niz brežuljak,

svi su opet tu: stoje i gledaju, majmuni!

Eto, kad već ode, reših da se napijem!

Ostadoh neko vreme pri tome - pri šanku!

A onda, to već ni kod Konana Dojla više

ne biva, u pet do dvanaest, ugledah je

na vratima Veselog doma. Rekoh tada sebi,

jer kad sam pijan niko me ne razume:

”Jebote Džo, ova se vratila!”

A ja, kao što pretpostavljate, pijan bejah.

A pijan čova ples’ti može jedino sam.

Dakle, tuča! Pa, kud koji mili moji!

Ljubav je (skoro uvek) pišanje uz vetar.

Uostalom, pitajte vetar. On o tome sve zna.