Imaginarni prostor za komotniji osjećaj

Delibašić predstavlja svoje vektorske grafike, prvenstveno triptih “Distanca” koji je publika vidjela u okviru izložbe “Priče iz karantina” u Podgorici

3228 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Luka Zeković
Foto: Luka Zeković

Iako je njegovo likovno izražavanje u prethodnom periodu bilo prepoznatljivo kroz medij crteža, crnogorski likovni umjetnik, grafički dizajner Zdravko Delibašić Beli posljednjih godina bavi se fenomenom digitalnih oblika umjetnosti i svoje likovno istraživanje manifestuje putem digitalnih-vektorskih grafika.

Stvara izmještene prostore, a koresteći hipnotišuće upečatljive palete boja posmatrača uvlači u te prostore, naizgled prazne i dislocirane.

Upravo triptihom “Distanca”, iz ciklusa vektorskih grafika, Delibašić se predstavio i na grupnoj izložbi “Priče iz karantina” koja je u Podgorici, u galeriji “Centar” Centra savremene umjetnosti, otvorena do 29. aprila.

Zdravko Delibašić Beli
foto: Printsceen

Na prvi pogled djeluje kao optička varka, neko bi njegove prostore doživio i kao fatamorganu budućnosti, ali sasvim sigurno triptih formata metar sa metar, odnosno sa tri metra, izgleda kao jedinstven prikaz otvorenog, nedokučivog prostora, a sa druge strane istim pogledom prikazuje skučenost i izaziva klaustrofobiju, bez obzira na prozore sa pogledom na svijet beskonačnosti.

”Ne znam da li sam to uradio namjerno, ali baveći se digitalnim medijima zapravo svoj neki likovni rukopis sam prilagodio kompjuterskom izrazu, odnosno kreiram likovne radove zahvaljujući softverskom programu. U okviru njih imate određene alate iliti određene manipulacije koje možete da sprovedete. Konkretno, ja sam prije oko 4-5 godina započeo taj ‘kompjuterski izraz’ i zadržao se u tome jer mi odgovara. Kada pričamo o estetici, ja pokušavam da razmišljam o poetici slike i uviđam da mi upravo ta neka, kako si rekla, ‘klautrofobičnost’ i odgovara da opišem prostor koji želim i pokušavam da napravim”, priča on za “Vijesti” i dalje objašnjava o kakvom se prostoru radi...

”Ja sam imao, neću reći želju, ali možda neku vrstu potrebe da stvorim neki imaginarni prostor u kojem neko možda može malo komotnije da se osjeća. Kad to kažem mislim na neko izmještanje svkodnevnih i opštih stvari u izmišljeni i zamišljeni prostor, tako da je ovo za mene prije svega jedno imaginarno-prostorno mjesto u kojem ja na određeni način mogu da ispričam neku svoju vrstu bekgraunda i pozadine... Na kraju krajeva, ono što mogu reći jeste da sam zaista uživao dok sam stvarao i pravio ova djela i mislim da je to dovoljno i da ne kažem ništa dodatno. Ipak, isto tako razmišljao sam i o posmatraču i postavljao sebi pitanja kako i šta i on može zaključiti na osnovu onoga što vidi”, otkriva Delibašić.

On priznaje da se posvećuje analizi publike i da svoja djela ne prepušta slučaju i trenutku inspiracije, već ih promišlja, istražuje i usavršava.

”Mislim da je potrebno da se o publici apsolutno uvijek razmišlja. Ja to praktikujem, jer od te publike ja apsolutno uvijek očekujem i neki feedback na ono što im predstavim”, ističe.

Priželjkuje da djelo koje izlaže komunicira sa publikom i kaže da i sam, iako autor, ima drugačiji pogled na svoje radove predstavljene u prostoru.

”Ono što je meni zanimljivo jeste i da uspostavljam novu dimenziju kreiranja određenih prostora koji su ponekad poznati, ali uglavnom težim ka nepoznatom. Ovaj rad konkretno je lišen određenih detalja, bavi se isključivo raznim, navodno praznim, prostorima, ali ponekad uključujem i određene elemente kako bih sugerisao i na neke druge tematske oblike. Sve ovo sam prvobitno zamišljao isključivo u ekranskom prikazu, pa danas kad gledam sa aspekta odštampanog rada možda bih nešto drugačije ovako ili onako uradio, povećao ili smanjio format, što su neke druge produkcijske, da ne kažem tehničke stvari. U svakom slučaju, slika koju gradim mi je jako važna, zanimljiva i pokušavam nekako s njom i sa prostorom da uspostavim kontakt, izazovem reakciju ili možda i da pozovem na razmišljanje i izmještanje same publike”, priča Delibašić “Vijestima”.

Izložbu “Priče iz karantina” koncipirala je kustoskinja Milica Bezmarević koja je zadatom temom pozvala šestoro umjetnika da razmišlja o pojmu izolacije tokom perioda pandemije, ali i o onoj izolaciji koja je sveprisutna u normalnim okolnostima. S tim u vezi, Delibašić je kazao da mu je izolacija koja znači osamu umjetnika, poznata i bliska, jer se stvaralački proces dešava u takvim trenucima.

”Izolacija, ako pričamo u kontekstu izolacije u umjetniku je poznata. Čini mi se da se stvaralački proces dešava upravo u izolacijama kojima umjetnik svjesno pristupa ili kojima svjesno prilazi na jedan otvoren način. Međutim, kada kažemo karantin i mislimo na iskustvo i kontekst u kojem se danas nalazimo, sigurno da prije tri godine niko nije mogao ni sumnjati, a kamoli spoznati krajnost svega toga. Htjeli mi to da priznamo ili ne, izdvojila se ta tema koja je ostavila ozbiljan pečat, ožiljak i snažan utisak na cjelokupnu populaciju. Djeluje mi da kompletna situacija još nije u potpunosti definisana, naprotiv, još traje i čini mi se da smo se našli u nekoj poziciji u kojoj analiziramo određeni vakuum prostor koji nam nije jasan. Možda ćemo neke zaključke i konkretne istraživačke postupke dobiti tek nakon protoka određenog vremena koje slijedi”, poručuje umjetnik...

On dodaje i da je nametnutom temom i iskustvom pokušao da obogati sopstveni izraz, a istovremeno je, tražeći mir, spoznao i drugačiju estetiku koja mu je bila interesantna u likovnom istraživačkom procesu.

”Za sada, ni ja nemam neki jasan odgovor na sve što se dešava u verbalnom kontekstu, ali kada bih pričao radom onda bi to definitivno bila izolacija lišena ičijeg prisustva, kontakta i u suštini jedno krajnje usamljeno mjesto na kojem smo se svi zajedno našli. No, čini mi se da sam čak i na takvom mjestu tražio neku vrstu mira, da ne kažem estetike koja mi je bila interesantna u likovnom istraživačkom procesu”, kaže Delibašić.

Kustoskinja izložbe, Bezmarević, primijetila je da je polazište rada “Distanca” prikaz naizgled harmoničnog i skladnog imaginarnog mediteranskog predjela, čistih, jasno definisanih površina, međutim, kontrast tome je takođe evidentan.

”Prostor je primamljivog, hedonističkog sadržaja, određen preciznom, gotovo geometrijskom usklađenošću cjeline. Ipak, preovladava utisak zastrašujuće praznine, fizičke odsutnosti i jedne sterilne, uznemirujuće i prijeteće atmosfere. Sa distance posmatrana mirna i usklađena scena, kao da će svakog časa izroditi neki potres, nešto strašno i nepoznato. Svjesno naglašeno dotjeran prizor slike, toliko je zategnut i doveden do svojih krajnjih granica, upravo kao zastrašujući nagovještaj onog sljedećeg trenutka koji ne vidimo, ali jasno naslućujemo, koji će izvjesno biti taj konačni trenutak pucanja i raspadanja. Tako je postignuta jedna snažna sugestija tjeskobe i neizvjesnosti, toliko prisutna i već uveliko uspostavljena kao dio kolektivne svakodnevice”, zapisala je ona u katalogu koji prati postavku.

Zdravko Delibašić Beli rođen je u Nikšiću 1985. godine. Likovno obrazovanje stekao je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, ali i francuskom “Ecole Nationale Superieure d’Art de Nansy” i na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu gdje je stekao zvanje doktora primjenjenih umjetnosti i dizajna. Dodatna usavršavanja u umjetničkom istraživanju sticao je u rezidencionalnim boravcima na “Cite des Arts” u Parizu i “Fundaziun Nairs/Scoul” u Švajcarskoj. Na FLU na Cetinju trenutno predaje i ima funkciju prodekana za nastavu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u domenu grafičkog dizajna i crteža.

Tema izolacije i karantina

upečatljiva je i neizbježna

Na izložbi “Priče iz karantina”, uz Delibašića, zastupljeni su i umjetnici: Tadija Janičić, Teodora Nikčević, Siniša Radulović, Jovana Vujanović i Ivana Radovanović. Posmatrajući cjelokupnu postavku, upoznat sa radom kolega, Delibašić je primijetio da je period karantina, odnosno lockdowna i nametnute izolacije usljed pandemije, i na umjetnički izraz ostavilo utiska.

”Iskren da budem, mislim da je možda nama umjetnicima i dobrodošao taj period izolacije i korone kada smo bili zaključani, jer smo imali vremena da se pozabavimo određenim istraživačkim procesima. Međutim, tema izolacije i karantina bila je toliko upečatljiva i neizbježna da je ostavila traga i na autorski izraz. Kada gledam cjelokupnu izložbu i radove ostalih umjetnika, vidim da su svi oni na neki način i prije ove pošasti njegovali slične izraze, ali se opet bave ovom temom na drugačiji način. Možda su to neki njihovi radovi koji su se u okviru ove teme i ovog perioda promijenili, a tako i njihov, da ne kažem, kontekst”, kaže Delibašić.

Imaginarne prostore priželjkuje

u nekom fizičkom prostoru

Jednom prilikom Zdravko Delibašić Beli kazao je “Vijestima” da radije praktikuje izlaganje na kolektivnim izložbama nego samostalno, zbog korelacije rada i izraza sa drugim umjetnicima. Tada je istakao da takav vid izlaganja čini da djelo jednog autora predstavljeno u prostoru sa djelima drugih umjetnika dobija novi kontekst i otvara mogućnost interakcije sa ostalim radovima u istom prostoru, ali i drugačije komunicira sa publikom. Ipak, s obzirom na posvećenost ciklusu iz kojeg je i triptih “Distanca”, sada planira i samostalno predstavljanje u narednom periodu, najavio je “Vijestima”.

”Trenutno sam se zadržao u istom ciklusu, odnosno, konstantno radim djela u okviru tog ‘vector arta’, kako se to sada popularno zove u svijetu. Dakle stvaram vektorske grafike, kompjuterske grafike i definitivno mogu reći da sam napravio jedan ciklus koji bih uskoro volio da podijelim sa publikom. Prije svega, volio bih da vidim kako to izgleda u prostoru - moji prostori u nekom konkretnom, fizičkom prostoru”, zaključuje Delibašić.

Bonus video: