BOŽO KOPRIVICA: DRIBLING JE RINGIŠPIL U KOLJENU

Radost naroda, san golmana

Mora da je Garinča volio onu pjesmu Silvije Plat: Ljubav, ljubav, moje godišnje doba. Jer sa toliko ljubavi, ljubavi i radosti niko na svijetu nije igrao kao Manuel Francisko dos Santos Garinča

7900 pregleda 2 komentar(a)
Foto: Printscreen YouTube
Foto: Printscreen YouTube

Manuel Francisko dos Santos dobio je nadimak Garinča po jednoj rijetkoj ptici, nekoj vrsti crveno-crnog kanarinca (volio bih da je vrabac) koju je ulovio kao dječak. Prema jednom brazilskom vjerovanju, ta rijetka ptica donosi sreću. U ranom djetinjstvu Garinča je bio obolio od devijacije kostiju na nogama. Ljekari su rekli da je neophodna operacija ili će dijete ostati bogalj. Kako Garinčini roditelji često nijesu imali ni za hljeb, sve je bilo ostavljeno sudbini. Iz rodnog mesta Pao Grande, u državi Rio de Žaneiro, otišao je na probu u Botafogo.

Bio je to savjet jednog Botafogovog veterana koji se zvao Arati. Na prvom treningu Garinča je igrao protiv Niltona Santosa, čiji je nadimak bio Enciklopedija. Na tom prvom treningu Garinča se poigrao sa velikim bekom, prodao mu tunel i postigao tri gola. Baš na Santosov predlog Garinča je ostao u Botafogu. Za potpis ugovora dobio je jedan kruzeiro. I dobijao mjesečnu platu od dva kruzeira. Za 13 godina Garinča je odigrao 579 utakmica i dao 249 golova za Botafogo. Osvojio je tri prvenstva Rio de Žaneira 1957, 1961, 1962. godine.

Nilton Santos i Garinča postali su najbolji prijatelji. Za reprezentaciju Brazila odigrao je 57 utakmica i postigao 19 golova. Pet na svjetskim prvenstvima i imao je 11 asistencija. Igrao je na tri svjetska prvenstva, 1958, 1962, i 1966. Na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj Garinča je počeo kao rezerva. Pred utakmicu sa SSSR Didi, Nilton Santos i Belini, kapiten tima, zahtijevali su od trenera Feole da u tim uvede Garinču umjesto Žoela. Garinča je bio najbolji igrač na prvoj utakmici. I bio je među tri najbolja igrača na tom prvenstvu: Pele, Garinča, Didi. Na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu Pele se rano povrijedio, a Garinča je bio najbolji strijelac i najbolji igrač.

Kakav je to bio karneval u Brazilu, od juna do oktobra te 1962. Garinča je bio slavljen kao Alegria do Povo, kao radost naroda. Dva puta u četiri godine Garinča je bio prvak svijeta. Više od toga se ne može. To je znao Garinča, znao je da su te četiri godine vječnost, gdje je srce (o)stalo. Znao je da svijet gledamo jednom u djetinjstvu, sve ostalo je sjećanje. Garinčino djetinjstvo trajalo je do kraja Svjetskog prvenstva u Čileu. A dalje nije želio da odraste: Sećam se dečaka mornara koji su odlazili/crtajući jedra kao svoje srce.

Ovo je Pablo Neruda, danas je 12. jul, Nerudin rođendan. Ne, nije Neruda, a ne znam koji je to pesnik. Ovo je sigurno Neruda, stihovi koje je posvetio Garinči: Volim ljubav mornara/koji ljube i odlaze./Ostavljaju obećanje neko./I nikad ih nema više./U svakoj luci po jedna žena čeka./Mornari ljube i odlaze./Jedne noći sa smrću ležu/u ložnicu mora.

Garinča se sve više okretao rakiji od šećerne trske i konjaku palinki. Kakav opasan šmek ima taj konjak. Donio mi je jednu flašu iz Brazila Sinan Gudžević. Ili iz Brazila, ili iz Mađarske.

Garinča se oženio prvi put 1953. devojkom Nair. To je bila njegova dječačka ljubav. Nair i Garinča su za devet godina dobili osmoro djece. Sve su bile kćeri. Nair je umrla 1975. Garinča kaže da je na dan njene smrti procjvetalo jedno drvo u njihovom dvorištu. A to drvo cvjetalo je samo na Garinčin rođendan, 28. oktobar. Ni dan prije ni dan poslije. Nair je umrla na Garinčin rođendan.

Za vrijeme Svjetskog prvenstva u Čileu upoznao se sa Elsom Soares Anom Marijom, brazilskom pjevačicom džeza u bluza. Sa njom je dobio sina. Vjenčali su se u Boliviji 1966. Bila je to burna veza sa svađama i mirenjima. Rastali su se 1977. Dva sina Garinči je rodila Iraci. Iraci, djevojka iz njegove mladosti. Garinča je jednog sina dobio u Švedskoj: sina Ulfa Laudenberga. Njegovu majku upoznao je za vrijeme Svetskog prvenstva u Švedskoj. Pred kraj života bio je sa Vanderleom, udovicom bivšeg igrača tima Vasko de Gama. Karvoeiro, njen muž, umro je od raka kostiju. Sa Vanderleom Garinča je imao ćerku Liviju. Imao je trinaestoro djece. Umro je 20. januara 1983. u bolnici Eniosera u Riju. Na toj klinici liječen je od alkoholizma. Televizija je cio dan vršila prenos sa stadiona Marakana, gdje je u centralnom holu bio izložen kovčeg sa Garinčinim tijelom. Nekoliko kilometara duga rijeka Brazilaca čekala je da mu se pokloni. Kad je veliki vatrogasni kamion krenuo avenijom Brazila prema Petropolisu i Garinčinom rodnom mjestu Pao Grande, hiljade ljudi stalo je i mahalo bijelim maramicama. Tog dana u ostavštini jednog portugalskog pjesnika, možda Rikarda Reiša pronađeni su stihovi: Kratak otisak koji u mekoj travi/ostavi stopalo/senka koja senči/beli za lađom trag/ni više ni bolje ne ostavlja/dušama duša.

Garinča je sahranjen na groblju Rais de Sera. Kao da je ona ptica koju je uhvatio u djetinjstvu, ona ptica koja donosi sreću prhnula iz njegovih ruku. Na sahrani je bilo 7000 ljudi koji su pjevali, plakali i pjevali Está chegando a hora, Vrijeme dolazi. Od igrača iz njegove generacije bili su Nilton Santos, Belini i Ademir. Pele nije bio na sahrani Garinče. Na svoju sahranu Pele ne mora da dođe, a morao je da dođe i da se pokloni Garinči. Govorio je Nilton Santos: Bio je i ostao veliko dijete koje je imalo i znalo samo za jednu igračku - fudbalsku loptu.

Ako postoji dilema ko je najbolji igrač na svijetu Pele ili Maradona, ja kažem Garinča. Mora da jeste, mora da je Garinča volio onu pjesmu Silvije Plat: Ljubav, ljubav, moje godišnje doba. Jer sa toliko ljubavi, ljubavi i radosti niko na svijetu nije igrao kao Manuel Francisko dos Santos Garinča. Poslije pobjede na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj Garinču su pozvali u jedno sirotište, kod djece koju su napustili roditelji. Jedan dječak upitao ga je kako to on dribla, a Garinča je odmah odgovorio: Dribling je vaga krvi. Pa se nasmijao: Ne, ne, dribling je ringišpil u koljenu, u stopalu i koljenu. A jedna pjesma o Garinči ovako počinje: Svet je bio još previše mlad, sve je moralo da se dogodi da bi došao ti Garinča.

Oduvjek sam volio pjesmu Mija Raičevića Put u visoko društvo (ne samo zbog Simon Sinjore iz istoimenog filma) iz njegove druge zbirke Čarape u travi. I znam, siguran sam, da bi se ona učinila lijepom i Garinči:

davno se

ljubiša jevremović

fudbaler bivše Jugoslavije

zamonašio

nije više išao na utakmice

jer ko je još video

kaluđera na stadionu

znao je ponekad nedeljom

držeći glavu pod jastukom

da sluša radio prenos

one noći

pre nego što je

odleteo u nebo

čvrsto je rešio

da opet stane na gol