Nebojša Radović objavio drugu zbirku kratkih priča “Trun”

Buntovnik koji ne želi da “smoči” život

Kaže da je za njega stvaranje bijeg od ludila realnosti, plovidba snovima, da stvarati znači udahnuti život nečemu. Dati mu oblik, izgled, miris, dati mu sebe

4674 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Odlučio je da fotoaparat ostavi da malo odmori, da promijeni alat i da riječima “naslika” dušu, da kratkim pričama osvježi svoje, ali i naše sjećanje. Tako je, prošle godine, nastala “Zanoktica”, a ove “Trun”. Nova zbirka kratkih priča Nikšićanina Nebojše Radovića još uvijek miriše na štampu, a on za “Vijesti” priča kako je odlučio da nas “natruni”.

”Zašto ‘Trun’? Kao i ‘Zanoktica’, mali i beznačajan al’ opet zna da ‘pruži otpor’, da zasmeta i zaboli. Volim tu vrstu buntovništva. Kad si tako mali, a tako veliki. Sve je trun. Trun u oku... Ljudi su trunje rasuto po zemlji, zvijezde prosute po nebu, zemlja je trun u kosmosu”, priča Radović.

Kaže da je za njega stvaranje bijeg od ludila realnosti, plovidba snovima, da stvarati znači udahnuti život nečemu. Dati mu oblik, izgled, miris, dati mu sebe.

”Umjetnik mora biti stradalnik. Mora biti udaren, iščašen, poremećen i napaćen. Ja sam već udaren, radim na tome da budem i ‘poremećen’. Trudim se... Ma, ja sam sasvim običan čovjek, s tonama mana i dvocifrenim brojem kompleksa”, nastavlja on.

Priznaje da drugi primjećuju da je sve bolji u pisanju, a on smatra da je to zbog toga što sada “dublje kopa po sebi, a manje po drugima” i da je “Trun” samo malo zreliji od “Zanoktice” koja je ipak iskrenija, nevinija, donekle i “čistija”.

foto: Privatna arhiva

”’Zanoktica’ je kao prva ljubav. Čista i naivna. I ta naivnost ima posebnu težinu. Prve su riječi najiskrenije, prve suze su najslanije”, ističe Radović.

Sve što voli, kaže, radi prije podne. Tada i piše. Ali, ne traži on priče. One njega nađu. Iskoče iz neke “fioke sjećanja”, pribilježi naslov i par rečenica i onda ostavi sve da se “ukvasi”, da naraste.

”Baš kao gučice tijesta za pitu. I jednog dana ‘razvijem’ priču. Da li će biti koturača, lisnjača, gužvara... slatka, slana, gorka ili ljuta, zavisi od ‘sastojaka’. Ne želim da ‘smočim’ moje priče. Ni emocije. Ne želim da ih čuvam i puštam određenim danima, jednu po jednu. Želim da pišem dok mi se piše. Dok olovke imam. Ne želim da taktiziram. Nikada nisam imao takta. Vjerovatno i neću. Takt je osobina smišljenih i lukavih ljudi. Zato sam često intenzivan. Neki to zovu napadan. Ja bih to nazvao iskren. Iskren prema sebi, pa prema drugima. Ne želim da smočim život”.

Kaže da ga “priče pričaju”, da ga ima u svakoj riječi, slovu, u svakom zarezu, da je njegova biografija “posuta” svuda po pričama, “kao šećer u prahu po toplim kolačima”.

”I onda kada pišem o nekom koga uopšte ne poznajem, izmišljenom liku koji ‘živi’ negdje daleko, tada najviše pišem o sebi. Kroz priče polako spoznajem sebe. Mirimo se ja i ‘ovaj drugi’. Dosta smo vremena proveli na ‘ratnoj nozi’... Možda i previše. I tako, ja i ‘on’ motamo priče, plačemo, smijemo se, prisjećamo se nečega što smo odavno zaboravili i potisnuli, ispijamo, pa opet plačemo i smijemo se... Nije na meni da procjenjujem istinu. Ona je rastegljiv pojam. Pišem istinu i niko ne vjeruje. Opisujem snove i svi vjeruju. Veoma često nisam ni sam siguran šta je stvarno, a šta nije”, objašnjava dalje Radović.

Ističe da se priče “naslanjaju” jedna na drugu, “miješaju i ulaze jedna u drugu bez ikakvog razloga”, i da se dešava da se likovi iz jedne priče “potpuno nelogično i neočekivano pojavjuju u drugoj”, da likove nesvjesno sastavlja, miješa i ukršta. Priznaje da je volio pet žena i da su i one voljele njega.

”Volio sam još pedeset pet, ali one mene nisu. A neke nisu ni znale da su bile voljene. I sve su one u mojim pričama”, otkriva on.

Nervira ga “primitivizam kao progresivno oboljenje”, a pokreće emocija, nije sujevjeran, mada nekad sebe uhvati u sujevjerju, smatra da lagodan život i hedonizam uništavaju kreativnost, dok su “patnja i bol pravi ‘kompost’ za umjetnost”.

Nebojša Radović
foto: Privatna arhiva

”Olovka je magija. Pisanje je putovanje, oživljavanje proživljenog propletenog maštom. Često kad pišem o nečemu ni sam nisam siguran šta je stvarnost, a šta nije. I nije ni bitno. U mojim pričama ima elemenata fantastike. Ona je veoma bitan začin u pisanju. I što je najčudnije, u pričama koje su naizgled realistične, najviše nadrealnog je u njima skriveno”.

Smatra da je i pored sve nauke i tehnike, knjiga na vrhu doživljaja, jer ona i dalje može da rastuži, zamisli i nasmije. Zato već priprema treću knjigu, iako nas je druga tek “natrunila”.

”Neće se moći živjeti od mene. Biće me svuda. Sve dok jednog dana ne presušim i ostane samo prazno korito da podsjeća da sam nekada tekao”, poručuje Nebojša Radović.

Tišina je muzika koja prija kada uši “odebljaju”

Pored priča, Nebojša Radović piše i pjesme, a od muzike najviše sluša “Tišinu”.

”Za mene je to čudno. Kad napišem priču, ljudi kažu da je pjesma, da ima dosta poetskog. A opet, kad napišem pjesmu, kažu da je priča. Pjesma u priči, priča u pjesmi, svejedno. Znam samo da kad napišem priču osjećam se kao da sam za taj dan uzeo terapiju. I sve to nekako lako ide. Sa pjesmom je drugačije. Puno teže i bolnije izlazi. Kao porođaj. I kad se rodi i kada je objavim, osjećam se čudno i neprijatno. Kao da idem glavnom ulicom go, a sa strane svi gledaju u mene i pokazuju prstom...A što se muzike tiče, najviše slušam ‘Tišinu’. Svaki novi ‘album’ koji izađe preslušam po nekoliko puta. Ali, to su albumi koje čujete tek kada počnete da ‘starate’, kada počne da vam smetju buka i glasna muzika, kada vam uši ‘odebljaju’”, kaže on.

Album priča satkan od emocija i sjećanja

Radoviću su kratke priče postale zaštitni znak. Kao i fotoaparat. I na papiru, i na fotografiji, “razlije” se njegova duša - satkana od emocija, natopljena strašću i začinjena tišinom.

”Natopljene emocijom i pisane dušom, priče rekonstruišu sliku svijeta u kojima se smisao čovjeka manifestuje preko njegovog složenog odnosa prema stvarnosti. Radović se opredjeljuje za narativni diskurs kao posebnu vrstu proznog saopštavanja koji povezuje sa svakodnevnom ili autobiografskom pričom, a nerijetko i pjesmom u prozi”, zapisala je u predgovoru zbirke “Trun” dr Marijana Terić.

Ona je istakla da pojedine Radovićeve priče imaju strukturu drame u malom, a živost pripovijedanja omogućava njegov “jezički model, specifičan po upotrebi kolokvijalne leksike koju obogaćuje umjerenim humorom ili ironijskim obrtima”.

”Svaka priča fragment je iz života naratora koja svoju cjelovitost dobija u čitaočevoj svijesti nakon sklapanja korica knjige. Zbirka priča dobija formu albuma, a svaka njena semantička cjelina nije ništa drugo do Radovićeva fotografija koja sabira pregršt sjećanja koje kreiraju jedno razdoblje njegovog života”, zapisala je Terić.

Posebna zanimljivost Radovićevih priča, prema njenim riječima, počiva u oslobađanju jezika pravopisnih načela čime postiže specifičnost literarnog kazivanja.

”Naslov zbirke priča ima važnu simboliku u razumijevanju proznog diskursa kojim Radović oblikuje svoj jezički iskaz. Ako pođemo od toga da je trun čestica prašine, pijeska ili nekog drugog stranog tijela, koja stvara osjećaj nelagode kod pojedinca u čijem se oku nalazi, onda bismo ovaj pojam mogli razumjeti kao potrebu oslobađanja tijela (preko očiju) od svega onog što proizvodi neprijatnost uzrokovanu ozljedom koju je pričinio. Trun postaje simbol nagomilane tjeskobe koje se pripovjedač oslobađa putem svog stvaralačkog procesa, kroz pisanje kao jednu vrstu dezinfekcionog modela pripovjedačkog umijeća”, smatra Terić.

Nebojša Radović
foto: Privatna arhiva

Zbog korone “otvorio” police sjećanja i riješio da piše dok pero ne presuši

”Kako sam počeo da pišem. Bijah sam. Krenulo svo ono ludilo sa koronom i pandemijom, pa ne zna niko gdje udara. Policijski čas. Ta čudna mješavina zatvora i usamljenosti... Odradim šetnju, obiđem kvart ko policajac u penziji, kupim to što treba, i čekam pred zgradom, da i zadnji minut slobode iskoristim. Sa kesama u rukama stojim i žmurim okrenut zapadu i suncu... Mučan je osjećaj kada ti neko nešto oduzme ili zabrani. Tada višestruko dobije na značaju. Nevoljno, kao dijete koje se igralo napolju, i kojeg otac zove da ide kući, pognute glave ulazim u svoju ‘ćeliju’. I baš tada mi se šeta. I baš tada prija vjetar. Ali ne može. Sam sam sa svojom tišinom. Preprah i prečistih čitav stan. I zavjese i tepihe i prozore. Dosada... Otkrih kuhinju i spremanje hrane. Egzotični recepti iz novina. Ukusno, ali fali da neko pohvali, da kaže da je dobro olizujući prste. Besmisleno... Nazvah bivšu da mi bude sadašnja. Mislim trenutna. Situaciona. Odbi me ko tele od sise. I nikad mi ne reče zašto. Neće. Zovnuh i jednu bivšu prije bivše. Ni da čuje! Molim je, preklinjem je, kunem... Ma kakvi! Veli jesam li normalan. Zabranjeno druženje. Ostah sam da se družim sa sobom. Srknem par vinjaka, pa krenem da preturam po sjećanjima. I da pišuckam. Otkrih da nisam baš sve dobro očistio. Da je mozak jedno ogromno skladište, sa mnošvom prašnjavih polica i kutija, i da tu ima dosta posla. Jedan dan otvorim jednu i isplačem se, drugi dan drugu i ismijem se. I tako - red slatkog, red gorkog. I bude lakše. I do dana današnjeg nisam prestao. Kada ću? Pa kad završim posao. Kad presuši pero”, prisjetio se Radović.