105 GODINA OD ROĐENJA PJESNIKA DUŠANA KOSTIĆA

Visitor crnogorske književnosti

U bogatom Kostićevom opusu, među dvadesetak knjiga poezije i proze, posebno su, po mišljenju kritičara, značajne zbirke “Mreže”, (1955), “Tiha žetva”, (1959), “Dnevi između nas”, (1962)

6939 pregleda 5 komentar(a)
Dugogodišnje prijateljstvo: Dušan Kostić i autor teksta, u Titogradu, početkom 1981., Foto: Privatna arhiva
Dugogodišnje prijateljstvo: Dušan Kostić i autor teksta, u Titogradu, početkom 1981., Foto: Privatna arhiva

Neka, neka ti nijesam pisao. Ostavih za sobom, jednog jutra, rose jedne, i sjenke i vjetrove zavičajne, i Luču onu u sjenokosima; odoh iznenada sa tek probuđenih obala - sve me tu, prijatelju, potsjeti na oči moje djetinje. U svemu vidjeh sebe: samoća, samoća, samoća! Pa odoh. Ne izdržah...

Sleđena tišina Visitora, antologijska poema Dušana Kostića, spada u dragulje crnogorske poezije.

Što boli tišina ova, što boli

taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!

Na rastanku, rodni grade, molim

da se poljupci vrate, meki; da prebolim

tugu sokaka golih, tvojih, svelih:

da zagrlim, da ispijem miris livada pokošenih.

Kaplje, kaplje noć.

Psi laju.

Ah, sam sam i pust sam u zavičaju...

Sad vidim: odbjeglo sve je. Djetinjstva nema.

Ni drugova, ni igre. Samo trava,

i godine samo, i smrče u tišini,

i neizgažene staze u planini.

Samo mir. Samoća duga. Samo trava.

I draga krajina plava.

Žudnja me ovdje baci

gdje se bijele ovce, i kape, i oblaci;

žudnja mi ovdje zvoni:

u muku tom ne kloni,

možda u jatu plavom, možda pod krovovima

ima radosti plahe i blage zore ima;

možda će proći nemir i slutnja ova laka

sa pjenom od oblaka.

Prolazim pijan od sebe, od snova, i krovova,

od trnja što me kida,

od vjetra što zatrese;

ševarje šumi mene pod sjenkom jastrebova -

djetinjstvom da me vida,

djetinjstvom da ponese.

Al vidim: odbjeglo sve je. Godine samo tuku

i tavna mreža bora.

Aj, zalud tebi drhtavo pružah ruku -

tišino Visitora...

Jer boli samoća ova, jer boli

taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!

Na rastanku, travni grade, molim

da se poljupci vrate, meki; da prebolim

tugu sokaka golih, tvojih, svelih-

miris livada pokošenih.

Da zgazim samoće? Čemu one

kad u valovlju rastanka tonem

i pijem daleke luke?

Ja sam dio ulica, ja sam pjesma njina,

zaboravljena tuga harlekina,

ja sam dio svjetla i svete gradske buke

kojoj iz mira ovog dajem ruke.

Odlazim - i svu noć pusto vape vrata

za vedrim žamorom asfalta.

za gradom što je razvio zastave svoje,

i moje, i moje.

Oprosti za otvoreno srce - ja mira nemam,

tišina nemam ovdje iako tiho sve je.

Mir je moj u šumu korza, u šljunku neke aleje

gdje se sve na hrpu baci - i koraci, i oblaci,

i sve se melje bez odmora, bez umora,

sleđena tišino Visitora!

Pjesnik dolazi u rodni kraj da doživi svoje davno djetinjstvo. Obraća se zavičajnom Visitoru (2211 metara), a gorostasna planina kao da ne haje za njegov krik. Ubrzo shvata: povratka djetinjstvu nema.

- Baš zato što sam poodavno daleko od zavičaja, ja mu se u pjesmama često i otvorene duše vraćam. Znači, trajna moja inspiracija - govorio mi je Kostić. - Osjećam, međutim, da još nijesam napisao najljepšu svoju pjesmu o zavičaju. Ja je čekam, ja u nju vjerujem...

Oaza Kostićevog djetinjstva: Plavsko jezero s Visitorom
Oaza Kostićevog djetinjstva: Plavsko jezero s Visitoromfoto: Privatna arhiva

Pjesnik, romansijer, putopisac, kritičar, Dušan Kostić (1917 - 1997) rođen je u Peći. Djetinjstvo proveo u Plavu. Gimnaziju završio u Beranama 1936. godine. Jugoslovensku književnost studirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Učesnik Narodnooslobodilačke borbe od 1941. Član redakcije časopisa “Naša književnost” (1945), “Književnih novina”(1952 - 1953), “Nove misli” (1953), “Savremenika” (s Veliborom Gligorićem, 1955 - 1969). Dugogodišnji reporter “Politike”. Liričar melanholičnih raspoloženja, snažno inspirisan dilemama savremenog čovjeka u brzim procesima urbanizacije; subliman pejzažista; Kostić je jedan od najplodnijih naših pjesnika. Njegova lirika prepoznatljiva je po izvanredno upečatljivom doživljavanju prirode i njenih čarolija. U pjemama s ratnim motivima Dušan Kostić je topao i neposredan evokator uzbudljivih situacija i nezaboravnih trenutaka...

U bogatom svom opusu, Kostić se isticao i kao briljantan reporter, putopisac, izrazito lirske prirode; hodoljubio je širom nekadašnje Jugoslavije, “od Triglava do Đevđelije”, intenzivno doživljavajući svijet oko sebe.

Putovanja su za njega osvježenje. Odmara se i nalazi spokoj u predjelima koji se smjenjuju pred očima, u susretima, u neočekivano doživljenom, čega uvijek bude na putu. Zbog toga, u reportažama ne može viđeno indirektno da saopšti i ne poetizuje, nego tako doživljava i tako onda kaže. Doduše, putovanja mu, možda, uzimaju vremena, a i žurnalistici se mora dati obol.

- Reporterski posao mi nimalo ne smeta; šta više, on me u neku ruku osvježava i obogaćuje utiscima i viđenjima - veli Kostić. - Često me inspiriše i naturi pjesmu. Nikad nijesam imao pretenzija na prozu - izuzev ono nekoliko omladinskih romana. Upravo njih sam i pisao (uglavnom) na podacima s putovanja.

Berane na staroj razglednici, iz doba piščevog đakovanja
Berane na staroj razglednici, iz doba piščevog đakovanjafoto: Privatna arhiva

Njegove novinske, lirske reportaže, bile su mi bliske. Prosto sam ih “gutao”. Sretali smo se često; pogotovo od sedamdesetih, kada se iz Beograda preselio u Crnu Goru, u Tivat, na Seljanovo; zatim se nastanio u Herceg Novom.

Putovali smo Crnom Gorom. Bio mi je, kad su reportaže u pitanju, uzor. On, s jedne strane, a s druge, Sergije Lukač, koji me, još kao studenta, uveo u NIN.

Dolazio je Dušan katkad u Ivangrad/Berane, varoš u kojoj se školovao i maturirao; obradovan nekadašnjim uspješnim razvojem grada, posebno fabrikama u industrijskom Rudešu, na desnoj obali Lima.

- Industrija je poklopila sve i ja sam njome veoma impresioniran. Na drugo gotovo i zaboravljam u ovom trenutku - kaže Dušan. - Uživam što u našem kraju ne moraju da se čuju samo gusle, nego i tutnjava mašina, i ne samo da se pripovijeda o prošloj krvi po ovim stranama, nego i o nečem drugom - od budućnosti, od ovog vremena. Nijesam ni sanjao u šta će se Rudeš pretvoriti...

Pjesnik, romansijer, putopisac: Dušan Kostić
Pjesnik, romansijer, putopisac: Dušan Kostićfoto: Privatna arhiva

U bogatom Kostićevom opusu, među dvadesetak knjiga poezije i proze, posebno su, po mišljenju kritičara, značajne zbirke “Mreže”, (1955), “Tiha žetva”, (1959), “Dnevi između nas”, (1962).

U njegovom stvaralaštvu, značajno mjesto zauzima i literatura za djecu i omladinu; u Crnoj Gori često zapostavljena od kritike.

- Volim da pišem romane za djecu, zabavljam se, i bude mi to duševni odmor - kazivao mi je Dušan Kostić. - Kad ugrabim vremena, radim na romanu “Gora koštanova”. To je nešto iz djetinjstva u Plavu i uspomene iz Peći.

Redžepagića mahala u Plavu: rad plavskog slikara Ibrahima Rekovića
Redžepagića mahala u Plavu: rad plavskog slikara Ibrahima Rekovićafoto: Privatna arhiva

Kostić je, kako je konstatovao istaknuti crnogorski književni kritičar, Milorad Stojović, ukazivao na ono što nagriza međuljudske odnose, na ljepotu i smisao moralnog opredjeljenja, na međuljudsku solidarnost kao temelj čovjekove egzistencije i zajedničkog života.

Omiljena lektira mladih čitalaca postala su i Kostićeva djela iz Narodnoosloobodilačke borbe i Revolucije, “Gluva pećina”, “Gradić Jelengaj”, “Sutjeska”.

- Revolucija, kao literarna tema, nije i ne može biti iscrpena; mislim, ona je još jednako u parcijalnom vidu data - bez obzira na čitav niz veoma značjnih djela (Lalićeva, Ćopićeva, Zogovićeva, Dobrice Ćosića). Ako se izvlače trajne njene komponente, tragično i ljudsko, ljudsko u najširem ali i najdubljem smislu, ako ona ne govori kroz umjetničko djelo samo faktografijpm i nekom vrstom ustaničke folklornosti - onda će ona uvijek biti interesantna sadašnjem i budućem čitaocu - pričao mi je Dušan Kostić. - Istina, danas pokušavaju da je “demitiziraju”, pa i uprljaju sa zadovoljstvom, otvoreno i manje otvoreno atakiraju na nju iz ovog ili onog budžaka, u ovoj ili onoj formi, no, to nije ništa novo (gledano istorijski) i to samo po sebi biva podatak za literarno i svako drugo umjetničko oblikovanje. Što se mene tiče - razmišljam o jednom, ili dva romana za djecu, u kojima bih htio da zaokružim “Gluvu pećinu” i “Sutjesku”. Pjevati, međutim, o onoj Revoluciji - ne mogu više naknadno. Nego o ovoj, koja je itekako dinamična i bremenita mnogim usijanjima, i van koje pjesnik ne može ni pola koraka. Prošlo je vrijeme “Kule od slonovače”.

Pisamce Dušana Kostića
Pisamce Dušana Kostićafoto: Privatna arhiva

Pomenuo mi je da priprema dva romana za djecu. Teme, svakako, iz Revolucije. Želio sam da mi nešto bliže kaže o tome?

- Jedan se bavi o događajima u Boki, drugi životom i priključenijem nikšićke omladinske čete - veli Kostić. - Zasad je sve u grubom obrisu i valja mi prikupiti još dosta materijala. A njega, osjećam, ima.

Pjevao je o Revoluciji. Možda Revolucija treba da progovori svojim novim vidovima u savremenoj našoj poeziji?

- Još se ona nudi piscu svojim neočekivanostima, ponorima i vrhovima, sjajem i tminom. Očekujemo djela, u prvom redu prozu (i film, takođe), koja će davati Revoluciju sublimno, sve sublimnije, sa sondama koje će sve dublje i dublje porivati u njeno ljudsko bogatstvo. I, naravno, sa senzibilitetom savremenim, modernim. Možda baš taj senzibilitet ima prednost u otkrivanju nekog drugog, osobitog, novog zvuka naše Revolucije, neke iznenadne njene dimenzije. Mislim da to nije mala mogućnost i šansa današnjem spisatelju...

Imao je Dušan Kostić samo dvadesetčetiri godine, kada je otišao u rat, u borbu protiv fašističkog okupatora. Bio je neizmjerno srećan 29. novembra 1943. jer se u bosanskom gradu Jajcu rodila nova Jugoslavija, a time vaskrsla i Crna Gora, kao ravnopravna republika u federaciji. Toga dana, pjesnik se zatekao na Baniji, u politodjelu Sedme banijske divizije. Još prije toga istorijskog dana naslućivali su da se nešto krupno priprema, jer su preko teritorije na kojoj se nalazio, prolazili delegati iz Slavonije i Hrvatske, na neki tajanstveni sastanak - kakav, nijesu znali, ni gdje će biti...

- Tek desetak dana poslije zasjedanja Avnoja u Jajcu vijest je doprla do nas, a zatim i materijali sa svim podrobnostima. Naravno, proučio sam ih i ja; i svi u diviziji. Bili smo oduševljeni zaključcima i odlukama Zasjedanja. Osjetili smo da se to stvara država i republika, da je to izraz naše revolucije. Da smo realno, i među našim saveznicima, postali stvarna i jedina antihitlerovska snaga u zemlji - nasuprot lažnom borcu za slobodu porobljene zemlje, Draži Mihailoviću, i njegovim poltronima na čelu sa kraljem: reprezentantima gigantske izdaje. Bili smo uzbuđeni, ponosni, vidjeli smo da nam je pobjeda na domaku - pričao mi je Dušan Kostić. - Značilo je to da naša maštanja počinju da dobijaju realnu formu, da sve naše dotadanje patnje i krv neće biti uzaludni. Sjećam se da sam treperio kad sam prenosio borcima odluke Zasjedanja, i pamtim da su po četama odluke bile oglašene veseljem i počasnim plotunima - i to sasvim spontano, premda smo u tim časovima oštro “diskutovali” s Njemcima i ustašama: tukli smo se bili već nekoliko dana s njima po Šamarici i selima duž pruge Sisak-Dvor. Bilo je to iskreno slavlje. I mislim da je sve ono što je poslije toga datuma došlo bilo dalje razgranjavanje revolucije, ispunjenje onoga što sam maštao i sanjao - doduše ne sve do kraja, katkada, ali znam da smo na čvrstom putu da se ostvari zaista. U najširem smislu i moja poezija satkana je od najfinijeg tkanja onoga što je revolucija onda rekla...

Opjevao sudbinu zemlje; Dušan Kostić - Visitor crnogorske književnosti.