BOŽO KOPRIVICA: ŠIZOFRENIJA FUSNOTE

Suza mi pada na volej

Bez emocije, bez strasti, nema filma, fudbala, bluza, književnosti. Nema igre, nema radosti. Alat, forma, figure, ha, sadržaj i ostale profesorsko-teorijske pizdarije, to se podrazumijeva

2823 pregleda 3 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Grad N. je kosmopolitski. Odrastao sam u sredini u kojoj su živjele porodice njemačkog, italijanskog, ruskog, jevrejskog, turskog i prelijepog ciganskog porekla. Jedina grčka obitelj Makridis, Makrid doselila se u naš grad 1859. iz Bitolja, konzulskog grada. Jovan i braća Špiro i Kosta bavili su se trgovinom, a najmlađi Dimitrije, doći će nešto kasnije i postaće prvi stalni ljekar u gradu. U pismu popa Mašana Nikčevića 25. aprilа 1885, ministru unutrašnjih djela, vojvodi Mašu Vrbici, ovako stoji: Njegovo Visočanstvo, premilostivi Gospodar zimus je blagoizvolio ukazati blagonaklonost braći Makrid, ovdašnjijem trgovcima, te im je darovao kuću, dućan i baštinu za njine vojničke vrline i odanost za vrijeme ustanka protiv Turaka.

Jovan i njegova braća uspješno su se pored trgovine bavili ugostiteljstvom. Jovanov sin Filip 23. septembra 1907. otišao je u pečalbu. U luci Avr ukrcao se na brod Bretanja i otputovao u Ameriku. U njegovom pasošu piše: Filip Makridi. Ethnicity: Montenegro, Montenegin. Vratio se Filip iz Amerike s ozbiljnim imetkom i registrovao hotel Nikšić sa 12 soba, kafanom, restoranom i bilijar salom. Sva ova priča, ovi podaci, sve to sam saznao od mog najboljeg prijatelja u gradu N., od Đorđa Makrida. Filipov unuk je veliki poznavalac bluza i američkog džeza i s izrazitim darom pripovijedanja. I registrovao je prije 15-ak godina sa prijateljem Vojom Milovićem dva otmena, evropska hotela, Jugoslavija i Trebjesa u gradu N.

U dvorištu hotela još su se prepoznavale granice vrta sa stazama oivičenim elegantno ukopanim ciglama. U tom dvorištu proveo sam djetinjstvo i ponešto naučio o lopti, filmu, stripu, crnogorskoj povijesti, mangupluku... Hotel je stradao u Drugom svjetskom ratu od strašnog savezničkog bombardovanja. Porušena je polovina hotela. Na ruševinama podignuta je zgrada sa četiri stana. Na gornjem spratu do kuće Makrida živio je moj stric Jovan.

Đorđev otac Blažo - Bato završio je agronomiju u Zagrebu ranih 50-ih. Gdje je upoznao Anku Pilić, koja je odrasla u starom, ljevičarskom dijelu Splita. Ona je studirala istoriju. Rođena je u Arapovoj ulici broj 1. U Dioklecijanovom gradu njih dvoje su se vjenčali i rodio se sin Đorđe. Donio je u našu ulicu okus soli i zvuk pjesme: Već sedma noć je suvišnog truda/jer moja draga pravi se luda... Gospođa Anka Makrid predavala mi je u školi istoriju. Njena sestra Blaga (mnogo mi se sviđao njen akcenat pa sam pokušavao da ga imitiram) donijela je mojoj sestri Mari i meni izbor priča iz Nove azbuke Lava Tolstoja. U poslijepodnevnim satima, dok sunce polako prolazi kroz škure i zrak prolebdi stranicom knjige, moja sestra M. čitala mi je priče o psima, Miltonu i Buljki. Buljka je bio buldog, sasvim crn, samo su mu krajevi prednjih šapa bili beli. Ličio je na Arapina. Milton je bio ptičar, visok, mršav, siv s pjegicama, duge njuške i ušiju, veoma jak i pametan. Milton i Buljka nisu se kavžili. Mladi Tolstoj Miltona je poklonio kozaku-lovcu a Buljku poveo sa sobom u Pjatigorsk. Živio je u predgrađu varoši.

Tolstoj se jednog dana vratio s izvora i u bašti pio kafu. Buka se približavala. Baš kao da zavijaju i laju psi iz čitavog grada. Tolstoj izađe da vidi šta se dešava i pojavi se gazdarica: Idu robijaši iz kaznionice - tamane pse. Naprijed su išli vojnici, a za njima četiri robijaša s okovima. Pred vratima dvorišta jedan uhvati čakljom lutalicu, dovuče ga na sredinu ulice, a drugi ga robijaš stade udarati tojagom. Pseto je stravično skvičalo, a robijaši su nešto vikali i smijali se. U tom času Buljka pojuri strmoglavce kao što je kidisao na medveda i nasrnu na tog robijaša. Robijaš kad ugleda Buljku se zakikota, vješto zamahnu čakljom i priklješti ga za bedro. Buljka mu izmače, ali ga robijaš privuče sebi i doviknu drugome: Udri! Drugi zamahnu tojagom i Buljka bi ostao na mestu mrtav, ali se istrgne, koža mu se izdera na boku i on, podavivši rep, s crvenom ranom na nozi projuri kroz kapidžik, u kuću, i zavuče se ispod kreveta.

Surovost čovjeka prema životinjama ponavlja se iz stoljeća u stoljeće, iz sata u sat i zato je Mikloš Jančo snimio genijalan film Bijeli bog, o osveti pasa u gradu Budimpešti. Životinje su gospoda. Buljka i Milton završili su gotovo u isto vrijeme. Stari kozak umjesto da vodi Miltona samo na ptice, vodio ga je i na divlje veprove. I jedne jeseni ga je sjekač, divlji vepar rasporio. Niko nije znao da ga zašije i Milton je skončao.

Šest nedjelja pošto je Buljku ujeo vuk on je počeo mladom Tolstoju lizati ruke, osjećao je potrebu da zagrize, ali nije htio. Osjećao je Buljka da ga osvaja, kako lovci kažu, blago besnilo. Odbjegao je Buljka u polje, u šumu da traži ljekovite trave. Nije se mogao izlečiti i otišao je u neku zabit da skonča, a da mladom gospodaru ne naudi.

I čitali smo priču, do naizust, Istina se ne može sakriti. Negdje je prevedena kao priča Bog istinu vidi, ali je brzo ne kazuje, a u podnaslovu Istinit događaj. U gradu Vladimirsku živio je mladi trgovac Aksjonov. Imao je dva dućana i kuću. Bio je naočit, svijetlosmeđe kovrdžave kose, lijep i rođeni veseljak. Jedanput u ljeto krenuo je trgovac u Njižnji na vašar. Na pola puta stiže poznanika trgovca i zanoće u nekoj gostionici. Aksjonov je više volio da putuje po hladovini, rano ustane, plati gazdi i ode. Posle 40 vrsta se zaustavi, ruča u sjenici gostionice pa još zasvira na gitari. Iznenada u dvorište uđe trojka s praporcima. Iz nje izađe pristav sa dva pandura. Pretresu trgovcu kufer, a u vreći nađu okrvavljen nož. I optuži ga pristav za ubistvo onog poznanika trgovca i pljačku 20 hiljada rubalja. U grad gde je u početku Aksojnov tamnovao dođe njegova žena sa djecom. Aksjonov je već bio osijedio. Žena mu reče da je uputila molbu caru, pomilova ga po kosi: Vanja, mili moj, reci ženi istinu, jesi li ti to učinio?

Kad je i žena posumnjala, Aksjonov je shvatio da mu je ostalo samo da se moli bogu. Osudili su ga na šibe i robijaški rad. Proveo je u Sibiru 26 godina i stekao ugled časne starine. Odlazio je u tamničku crkvu, čitao Apostol i pjevao za pjevnicom. Glas mu je još bio prijatan. Jedne noći doveli su nove robijaše, a među njima je bio Makar Semjonov iz grada Vladimirska. Bio je to ubica onog trgovca. Zatekao ga je Aksjonov jedne noći kako ispod dušeme kopa zemlju, kopao je tunel za bjekstvo. Makar mu je zaprijetio da će ga ubiti ako prijavi, ali i obećao da će i njega povesti. - Ti si mene već jednom ubio, reče Aksjonov. Stražari su primijetili zemlju koju je neko prosipao dok su robijaše izvodili na rad. Upravnik je na prozivci upitao Aksjonova zna li on ko kopa kanal, pa da ga na mrtvo išibaju. Aksjonov nije odao, i Makar jedne noći dođe do Aksjonova i sve mu prizna. Moli ga da mu oprosti, a da će on otići do upravnika i priznati zločin. - Neka ti Bog oprosti, možda sam ja sto puta gori od tebe. - I najednom Aksjonovu bi lakše u duši. Kad je Aksjonovu stiglo pomilovanje, on više nije bio u životu.

Na kraju priče bio je gotovo dječiji crtež: ptica u kavezu. Crtež tušem na bijeloj podlozi.

Čitali smo tu priču nas dvoje, sestra i mlađi brat i plakali kao bistar potok, suzu po suzu.

Nisam ni znao ni slutio da je ta suza bila bunar i izvor onog što danas radim. Škrabam krvlju. I šizofrenijom fusnote. Bol je... Bez emocije, bez strasti, nema filma, fudbala, bluza, književnosti. Nema igre, nema radosti. Alat, forma, figure, ha, sadržaj i ostale profesorsko-teorijske pizdarije, to se podrazumijeva.

Suza mi pada na volej.

I pjesma Mija Raičevića Igre, iz njegove prve zbirke Osjećajne pesme:

pre večernje molitve

iskradala si se

iz moje postelje naga

za tobom su letele

sve moje stvari

tamo gde se sad igraš

cvatu ljubice

znam da si pod lišćem

i čekaš da dođe leto

i osećaš

(iako nećeš da kažeš)

kako ti se

med kolenima

najnežnija senka

u svetlost pretače