U prozi Bogdana Šeklera (1936-1999) dominira crnogorski sjever, područje Komova, Trešnjevik (1513m), selo Gnjili Potok...
Pohađao je čuvenu Beransku gimnaziju, đe mu je u višim razredima već bila sestra Rosanda. Prvo su stanovali kod porodice Popović, u beranskom sokaku koji vodi prema Limu...
Sjećao se rado svojih dana đačkih.
- Sve može čovjeku da se izbriše i uništi, ali pouzdano pamćenje najsigurnije je i pokaže nam, usamljenom pojedincu, sve to što su drugi zaboravili - veli Šekler.
Najviše je stanovao kod Spasa Ristića, obućara, opančara, s radnjom do beranske pijace u centru.
- Liferovao je majstor Spaso, tutkalisao i šio opanke za cio Bihor. Mušterije za njegove opanke su uglavnom bili Bihorci, kako su, sve do dolaska Celuloze zvali taj plemenito mirni, radni i dobri narod - kazivao je Bogdan Šekler. - Za otmeniji svijet radila je u glavnoj beranskoj ulici Obućarska zadruga, a u njoj dvojica koje sam znao, moj veliki prijatelj i gospodin čovjek, Stevan Nedeljković, i pašenog mog gazde Spasa Ristića, obućar Nikola Vujošević. Pravili su najljepše cipele koje sam ikada obuo...
U Beogradu je Šekler završio Medicinski fakultet, radio u “Borbi”, kao ljekar i novinar. “Borba” je tada bila izuzetno čitan list, organ Socijalističkog Saveza radnog naroda Jugoslavije, s velikim tiražom; mnogima je iz džepa kaputa virila “Borba”.
Jedna zanimljivost: Bogdan Šekler je likom podsjećao na popularnog fudbalera “Partizana” Laza Radovića, rođenog Podgoričanina, pa su ga na beogradskim ulicama navijači često zaustavljali misleći da je njihov fudbalski ljubimac...
Ima toga.
Na jednom prijemu u Vili “Gorica” u Podgorici, hitro mi je prišla zrelija dama i odmah počela da mi se zahvaljuje za neku uslugu.
- Možda ste me zamijenili s nekim? - rekoh.
- Kako!? Pa zar Vi nijeste profesor Slobodan Blagojević?
- Ne, gospođo.
Dama se udaljila istom onom hitrinom s kojom mi je prišla...
Bogdan Šekler je autor veoma zapažene knjige pripovijedaka “Neznabošci” (1972) i romana “Sami smo krivi” (1973) koji odišu jednostavnošću kazivanja. Još kao gimnazijalac poučen je da svaki pisac mora imati svoj svijet, da mora živjeti s ljudima tog svijeta, s njima sanjati i voljeti, raditi, umirati.
- Meni je to upravo najviše odgovaralo i dugo sam plaćao danak toj svojoj odlučnosti. U poplavi nekakve nazovi moderne proze, duhovnih ispraznih stranica, prepisivanja Biblije i oponašanja nazovi nekakvih modernih pisaca iz svijeta, proza o mojim ljudima teško se probijala - pričao mi je jesenjeg beogradskog dana 1973. Bogdan Šekler. - Moji Milovani i Radovani nijesu imali prava na ličnu kartu pored Davida, Isaka, Avrama i Mišela. Pa i dan danas se našem čovjeku i njegovom životu ne daje prostor u knjigama, već tamo defiluju nekakvi kreteni i imbecili, zavrnuti tipovi, patuljci i kojekakve druge izgubljene prirode. Priznajem da u narodu kojem pripadam pod ovim nebom bez granica ima i kretena i imbecila, i budala, ali je mnogo više pravog i zdravog, dobrog i plementog naroda i mene kao pisca okuplja ta sveukupnost njegova i njegov pravi lik...
Šekler naglašava da je lakše pisati o bogaljima i duševnim bolesnicima nego o zdravom čovjeku.
- Ali moji pokušaji su usmjereni prema zdravom čovjeku i mene zanimaju njegove dileme, i njegove patnje, njegove ljubavi i strahovi, tegobe i usponi - poručuje pisac. - Ja se držim vjere da taj dobri i pošteni narod, odvažni i namučeni, vrlo lako preživi sve izdavače i sve biblije, sve plagijate i sve ostale koji na račun toga naroda se uzdižu i nerijetko u njegovo ime i od njega osvajaju priznanja i nagrade. A narod preživi i nezasluženo odnesenu nagradu i neopravdano osvojenu slavu...
Prozu Bogdana Šeklera karakteriše jednostavnost kazivanja jednog konkretnog svijeta - ističu kritičari. - Autor je taj svijet vidio i doživio u trenucima dramatičnih iskušenja (rat i prvi poratni dani), “kad se strasti i naravi oštro diferenciraju, kad su čovjekove moralne vrijednosti stavljene na najtežu probu. Ispovijedna, topla, Šeklerova proza taj svijet i to doba donosi uz bogatstvo unutrašnjih nijansi i odnosa”.
A “Neznabošci”?
- Ja čeznem za tim da svijetu pokažem pravo lice mojih neznabožaca, tih izvornih i pravih, jedinih ljudi. Mene ne zanimaju gradski hohštapleri i protuve, sebičnjaci i jadnici - veli Šekler. - Ta borba zdravog čovjeka, neznabošca, onog koji ne zna za boga niti ga zanima da bog zna za njega, zaokuplja me i nosi. Čudim se nekim velikim ljudima koji izražavaju mržnju prema seljaštvu kao narodu, a zna se da je naša revolucija iznešena na plećima seljaštva. Parole nijesu zaboravljale seljake, ali ih zaboravljaju “objektivne okolnosti”. Ali, ne da se taj zdravi čovjek. Eto zato ja pišem o tome normalnom čovjeku i ako budem uspijevao da objavljujem knjige o tome će u njima biti napisano...
Rukopis za knjigu o tom dobrom narodu, roman “Vječna kuća”, predao je svojevremeno izdavaču, titogradskom “Grafičkom zavodu”.
- Tu dakle nije riječ o groblju i grobljanskoj vječnosti - kaže Šekler - već o tim neznabošcima, koji prije svega i dok mogu bore se za vječni život, a ponekad im preostane samo vječna kuća...
Bogdan Šekler je dao značajan obol savremenoj crnogorskoj književnosti.
Bonus video:
