BOŽO KOPRIVICA: BLUZ DVA PRIJATELJA

Hamlet i garderober

Povodom izlaska knjige "Bluz dva prijatelja" Boža Koprivice, objavljujemo jedno od poglavlja ove jedinstvene knjige prepune sjećanja, majstorstva i bluza...

7388 pregleda 1 komentar(a)
Petar Kralj, Foto: Printscreen YouTube
Petar Kralj, Foto: Printscreen YouTube

Petar Kralj, kao Henrik Hefgen, u Mefistu Klausa Mana, u režiji Vide Ognjenović, Narodno pozorište 1984, u slapovima egocentričnosti, ljubomore i samodopadnosti zvijezde Hamburškog pozorišta razmeće se svojom vještinom: Moji su prsti kratki, a u Hamletu oni će biti dugi, bledi, koščati. U Kraljevom Hefgenu tijelo i glas rukuju se u osvajanju scene. Kakve su to sinkope u glasu i tijelu. I kakva vrtoglavica sna u velikoj karijeri: Moramo napasti Berlin i ne zovite me više Henrik, nego Hendrik. D kao drvo, kao drama, kao Dionisije, kao Dortmund, Deutschland. Iz jevrejske rupe, iz kabarea Burevesnik, Hendrik kreće u osvajanje prestonice. To osvajanje pozorišne vlasti Kralj je odigrao sa svim nijansama bezobzirnosti, brutalnosti i pretvornosti hulje. Hendrik ni prstom nije mrdnuo kad su nestajali njegovi drugovi koji su imali, u prvom ili osmom koljenu, zrnce jevrejske krvi. Poharao je i ljubav i prijateljstvo da bi došao do ministra Geringa. I do audijencije kod firera koja će trajati 30, ne 35 minuta. Tu retoričku partiju tenisa, sa Geringom, on hoće da izgubi (loš ritern, dvostruka servis greška...) da bi dobio ulogu Mefista, i ulogu Hamleta. I fotelju upravnika Berlinskog pozorišta. Kičerski ljupka scena nije bila samo brisanje Hefgenove ljevičarske prošlosti (Hitler bi kod mene u Buđenju proleća igrao ulogu čvorka... Ceo nemački proletarijat je moj drug...), nego je pokazala monstruoznost i prostotu onih koji su ostavili najkrvaviji trag u novijoj istoriji. Fašizam u Mefistu pomalja se iz budžaka, pozorišnih bifea, garderoba, iza kulisa, na probi. Ovaj komad je strašno aktuelan u Beogradu sa profašističkom vlašću u kome, u umjetničkom svijetu cvjeta beščašće. A najviše među književnicima, glumcima, rediteljima, muzičarima i operskim pjevačima. Na te moralne pizdarije većina umjetničkog svijeta ćuti, a to je još gore od ovih koji čine te licemerne, karijerističke, lopovske gadluke.

Kralj je u Mefistu igrao sa energijom, s lakoćom koja pokreće cio ansambl. Onako kako je košarku igrao Krešimir Ćosić. Ili: U tuđem smo srcu svoje srce čuli. Tako da su neki glumci igrali kako najbolje mogu, a neki preko granice svojih moći. Igrati sa Kraljem značilo igrati do kraja, bez ostatka.

Petar Kralj ima zanos putujućeg i sluh apsolutnog glumca. Opet Mefisto: Ja sam na sceni i lepši i snažniji i pametniji nego što ću ikada igde biti, pa dalje svojoj verenici: Ti možeš da se zakloniš iza prijatelja, iza očevog autoriteta, iza... a ja moram stalno da se pokazujem. Jer ako se zaklonim ja sam mrtav.

Sve uloge Petar Kralj je igrao stepujući, kao Rej Robinson Šuger, stariji. U ritmu, u tim modulacija glasa i tijela, u jugoslovenskom glumištu, Kralj nije imao premca. U stihovima italijanskog pjesnika Artura Onofrija ima tačna dijagnoza igre Petra Kralja: Evo ga ritam neobuzndan u krvi/kad plavetnila bez prestanka grme,/i nema te boje što plamen ne biva/slepoočnice kad vrisnu./Evo ga srce u divljoj pomami/da oblike bića na slobodu pusti/zanos da povrati u vrtlogu igre.

U posljednjoj slici Mefista Hefgen sjedi u stolici upravnika pozorišta, sam, u dubini scene. Zove svog vjernog garderobera Beka. Kada se Bek ne odazove, Kralj ustaje i čuje se užasan krik: Beeeeek, i tiho Jesam li ja... Da, to je krik ambiciozne hulje koja je ostala sama. Krik nad bolesnom karijerom, nad prijateljima koji su nestali, nad vjernim garderoberom koji se objesio da njegovo jevrejsko porijeklo ne bi smetalo Hendrikovoj karijeri. Hefgen zna da i on može stati u red za logor, ili biti udavljen u stolici upravnika pozorišta. Zna da oni sve znaju, sve čuju, sve vide. Zna Hefgen da su ga već potrošili ili će ga potrošiti. Zna da je on Ništa.

A Kralj zna da odigra i to Ništa. Zna i da se Munk susreo sa Strindbergom u Berlinu na početku prošlog vijeka. Zna jer je igrao Strindberga u Noći tribada gotovo dvije decenije: On je umeo da razluči šta bolest znači kao vizija, a šta kao svakodnevno ophođenje sa drugima, i u njegovom Strindbergu mogli smo da vidimo sve: i genija kome bolest otvara nove svetove, i malog infantilnog egoistu, i slabića koji svoju nesigurnost pokriva agresivnošću. Strindberg Petra Kralja, to je čitava patografska studija i ostaće mi dugo u sećanju kao jedna od najprostudiranijih uloga koje sam video. Tako je o Petru Kralju pisao Jovan Hristić.

Nije Kralj znao da će se sresti sa garderoberom jer on ne bira uloge, uloge biraju Kralja. Na FEST-u 1984. gledao sam film Garderober Pitera Jejtsa. Ulogu garderobera igrao je veliki glumac Tom Kortni. Igrao je sjenku Sera, velikog glumca koji pod kišom njemačkih bombi igra svoju poslednju ulogu, Kralja Lira. Mislio sam da sa toliko majstorstva i snage uloga Normana ne može odigrati. Previdio sam da u Beogradu postoji glumac koji to može odigrati bolje i to u najboljoj tradiciji engleske škole. Petar Kralj u Mijačevom Garderoberu, Jugoslovensko dramsko pozorište. Ser je u kratkoj autobiografiji-oporuci pomenuo stolare i rekvizitere, električare i dekoratere, svu pozorišnu menažeriju. A garderobera, koji je 16 godina brinuo o njemu nije pomenuo. Na kraju komada čuje se krik, krik garderobera koji je ostao sam. Hendrikov dug iz Mefista pozorište je naplatilo.

Imao sam sreću da gledam preko 20 predstava Garderobera, da još u salonu vidim kako se pripremaju da izađu na scenu Ljuba Tadić, Đurđija Cvetić, Nikola Milić, Olga Savić i... Petar Kralj. Kakvo je to već pozorište bilo.

Harvud je bio na jednoj od repriza Garderobera u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Na večeri u Maderi (bila je to ona večera, večeras improvizujemo jer nikoga od drugih gostiju nije bilo) Harvud je rekao da je to jedna od najboljih predstava Garderobera a da je Kralj najbolji Norman na svijetu.

Ljeto 1967... Pročitao sam u Politici da Denis Keri priprema Hamleta za Dubrovačke letnje igre. Još jedan Irac ulazi u moj život. Džordž Best bio je u to vreme najbolji fudbaler na svijetu. Popularan kao Bitlsi, kao Bitlsi i Rolingstonsi zajedno. Bio sam ubijeđen da ću u Dubrovniku vidjeti Besta. A zašto - ne znam. Nikako da uđem u autobus - Nikšić-Dubrovnik, putovalo se dugo, cijelih pet sati, iako je to tačno sto kilometara puta. Vilinski Dubrovnik, to je Tin. Ispeo sam se na Lovrijenac i vidio Kralja prozirnog od vitkosti. Potonuo u plahu svirku ludila, Kralj je Šekspirove stihove pretakao u tečno slovo, u riječ, u priču. A od monologa najbolje je govorio onaj koji počinje: Sad sam sam... Kralj je igru smrti odigrao kao algebru i kao oganj, Hamletovu smrt kao plavi trenutak i cijela tragedija danskog kraljevića prošla je kao trenutak. Nije mi bilo dosadno. Nisam znao da je to najvažnija pozorišna mjera. I samo sam mislio silazeći niz skale kako su ti stihovi mogli da ističu iz te glave, glave sa lude, a da ga tijelo ne izda. Samo je Kralj govorio, govorio i mačevao uru i po, cijelu utakmicu. Ni Olivije, ni Smoktunovski... ni... Znam kakvi su to glumci ali boljeg Hamleta od Kralja nisam vidio.

Petar Kralj se naigrao glavnih uloga. Ali on je i majstor epizoda, portreta kao što su bili majstori Viktor Starčić ili Pepi Laković. Evo, Skitnica - Čudo u Šarganu; otac Andra - Kad su cvetale tikve; seljak - Karolina Nojber: Đorđe žandar - Sveti Georgije ubiva aždahu. Često se pominje ona njegova replika iz Aždahe: Lako mi je da budem dobar kada mi ništa drugo ne preostaje. Pa se onda govori o dobroti Petra Kralja. A nije tako. Još kako je preostajalo Petru Kralju. Znao je koliki je njegov dar, pa mu je lako biti dobar. Igrao je Kralj: Maksima Crnojevića, Hamleta, Mefista, Garderobera, Trepljeva, Ujka Vanju, Astrova... Ubijeđen sam da bi Čehov od naših glumaca prvo birao Petra Kralja.

Kad su mi te noći u Paviljonu Veljković, kod Borke Pavićević, rekli, rekla mi je Maja Herman, umro je Petar Kralj, samo sam bacio svesku, udario nogom u stolicu, još se vrti ta stolica kao balerina. Tako sam, do te noći, učinio četiri puta u životu. I dok sam na Slaviji ulazio u taksi, znao sam, suza zna, da će Partizan pobjediti Real. Kraljevski klub. A te noći, 10. novembra, u Pioniru bilo je platno na kom je pisalo KRALJ JE KRALJ I KAD NIJE TU. I pobjedio je Partizan Real Madrid sa 80:79. Dva posljednja slobodna bacanja za Partizan, ona za pobjedu, ubacio je Petar Kralj.

Ima Petar Kralj u Toli Mome Dimića ono: Nisam nebo sanjao. Nebo je sanjalo Petra Kralja.

U eseju Pozorište, Pozorište! Rastko Petrović kaže da je pozorište izašlo iz misterija. I da će on pisati o pozorištu u čije se predstave stalno ili jednom sam život sa svojim nepredviđenostima umeša i da im vrednost događaja koji se više nikad ne mogu ponoviti. Ima u ovom putopisu odeljak Pozorište, večita mladost. Veliki svjetski putnik se 20-ih godina prošlog vijeka našao u Budvi: Na trgu između tvrđave, kasarne i crkvi, davali su mladići i devojke iz mesta Nušićevog Kneza Ivu od Semberije. Ispod zidina pod mjesečinom i osvjetljenjem jedne bogen lampe, ti su se jednonoćni glumci vukli kao pale zvezde u kostimu od veza i zlata. Čuje se zapljuskivanje talasa jedva čujan dah krila slepih miševa i najzad iznenada svirka neke svirale. Neki je seljak u uličici iza trga, sa sviralom u noći, čekao sutrašnji dan: Po deseti put on je počinjao istu melodiju i nije uspevao da je sasvim pogodi. A baš to sećalo je da se bezbroj puta, dok je još čovek mlad, počinje živeti pravi život i napušta kada se uvidi da se nije pogodilo pravim putem. Tako je cela predstava dobijala jedan značaj stvarnosti i simboličnosti koji mi je išao u srce.

Više nisam bio mlad i nisam znao je li se puta pogodilo, ali znam da sam u Budvi sreo danskog kraljevića iz Dubrovnika. U ljeto 1989. Kralj je u Kanjošu Macedonoviću Vide Ognjenović igrao Daskala. Na probe smo išli, prvi čin, u manastir Praskvicu. A Spas vrh Budve gledao je kako sunce pada u more. Bilo je i doskočica sa mladim monasima, pa bismo i poneku čašicu manastirske rakije popili uz meze od suvih smokava. Svuda je mirisalo na breskve, a stabla breskve koje sam tražio nigdje nije bilo. Stjepan Mitrov Ljubiša kaže da manastir ima svoje ime po izvoru Praskvice, koji pokraj manastira izvire i prekrasnu vodu za piće daje, koju kad okusiš, ostaju ti usta kao da si prasaka, ili kao što u Sremu vele, bresaka jeo. (Ranu mladost Kralj je proveo u Sremskoj Mitrovici, i igrao košarku...) Jedan se paun i na zvonik peo, i pod svjetlošću reflektora širio lepezu. A jedan jarac, u noći punog Mjeseca, verao se po visokom krovu manstirskog konaka. Naše duge sjenke lomile su se na bunaru u vrtu manastira. Probe su ulazile u misteriju. U prvom dijelu drame Daskale je prevario Katnu, staricu, matronu, poturio joj Svetog Nikolu bez brade i brkova. Svetog Nikolu dok je momkovao i đakovao, i naplatio deset perpera. Pa ga Sud od pravde osudi da odmah naslika sveca sa bradom i odeždom do zemlje, sa strijelom i tobolcem. U drugom dijelu, na Maloj kraljičinoj plaži, Paštrovski zbor odlučuje koji će junak kao Duždev zatočnik ići u Mletke na megdan Furlanu. Tačno u ponoć, na početku drugog čina, linuo je ljetnji pljusak, daždilo je kao iz kabla. Premijera je ušla u misteriju. Još čujem kako Kralj, iz sinkope, veli: Valja li brada... Valja li brada... pokazujući ikonu Svetog Nikole zimnjeg. Odlučeno je da Kanjoš na Cvijeti, ka najbolji ili ka najgori vitez, ili ka oboje ide u Veneciju. Gledam kako Kralj dariva Kanjošu ikonu Svetog Nikole mladog. Klekao na jedno koljeno između Kanjoša, Žarko Laušević i njegove vjerenice, Vesna Trivalić, i kako on kao blagoslov vjenčava čilu ljubav. Bez portreta Petra Kralja ta ljubavna scena ne bi imala auru kakvu je imala. To je bilo tad i nikad više. Jednom se igra takvo finale.

Na kraju trećeg čina vidim Petra Kralja s foto-aparatom u grupi turista iz Jugoslavije, kojoj vodič, porijeklom iz Kotora, pokazuje znamenitosti Venecije. Prošlo je pet stoleća i Duždeva moć je izblijedjela. Kanjoš stoji sam, kao skulptura, malo povijen u ramenima, kao da nekom poklanja ikonu. Kralj fotografiše Kanjoša iz raznih pozicija. Fotografija je oko, ali i ruka, tijelo. Inventar ljubavi i smrti. Riva Pizano u Budvi je Riva dei Skiavoni. Ne Riva dei Slavoni, kako je Dužd obećao Kanjošu. Sjetio sam se stihova iz pjesme Miloša Crnjanskog: Kakav je to Slaven bio, na Rivi dei Skiavoni? I nisam se slučajno sjetio. Ne znam nijednog našeg pisca koji se tako čudesno mačevao sa žanrovima kao Miloš Crnjanski. Crnjanski je bio kralj i u bedekeru, i u Stražilovu, i u Seobama. I ne znam nijednog našeg glumca koji može biti jednako dobar i u vodvilju i u tragediji kao što je to Petar Kralj. Čudesan kao kralj i kao luda. Kralj je Crnjanski našeg pozorišta. Hiperborejac.

Kralja sam posljednji put vidio na premijeri Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu) Biljane Srbljanović. Čestitao je Aniti Mančić, ona je prava nasljednica Petra Kralja, to da može sve da (od)igra. I krenuo je tamo prema vratima salona JDP-a, ka izlazu. Pristigao sam ga. Bio je u nekoj lijepoj, vezenoj rubaški: Imaš lijepu košulju. Pogledao me ravno u oči: Dobro sam. Bio je to Hamlet, onaj Hamlet iz petog čina, iz Dubrovnika. Ta vitkost, ta odlučnost, ta smjelost. A zna da će sjutra umrijeti.

Jer kaže Petar Kralj - smrtonosan je život, al smrti odoleva.

I pjesma Mija Raičevića Rađanje tragedije:

u antičkom teatru

nakon premijere

negdje oko pola noći

sa starim umjetnikom

statisti igraju

besprizorni čin

za to vrijeme

u garderobi se piju

starinska vina

a grudi menade

koja kruži sa krčagom

svjetle kroz noć

u tom času

niko i ne pomišlja

da spusti zavjesu

jer sve se ovo događa

na razbijenoj vazi

u dnu scene

prilikom premijere

medeje

u narodnom pozorištu