članovi gitar dua za "Vijesti"

INTERVJU Nikčević i Bulatović: Veća umjetnost od same umjetnosti je baviti se umjetnošću u Crnoj Gori

Nikčeviću i Bulatoviću je Crna Gora odala najprestižnije državno priznanje, Trinaestojulsku nagradu. Ovog ljeta muzički program festivala Grad teatar obilježio je i njihov koncert nazvan “Mediterranean Guitars”

10490 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Grad teatar
Foto: Grad teatar

Darko Nikčević rođen je u Nikšiću 1971. godine.

Kompozitor je, flamenko gitarist i magistar audio tehnologije. Radi na Muzičkoj akademiji na Cetinju kao rukovodilac elektro-akustičke laboratorije i predavač na predmetu Muzička tehnologija. Autor je prvog albuma instrumentalne muzike u Crnoj Gori “Flamenco” u izdanju Muzičke produkcije Radio-televizije Crne Gore. Učestvovao je na velikom broju muzičkih emisija, koncerata i spotova mnogih radio i TV stanica u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i Španiji. Član je Udruženja kompozitora Crne Gore. Srđan Bulatović rođen je u Podgorici 1972. Godine.

Doktor je izvođačkih umjetnosti u oblasti klasične gitare. Prvi je diplomirani gitarista i magistar gitare u Crnoj Gori. Pored aktivnog bavljenja koncertnom djelatnošću kao solista, zajedno s flamenko gitaristom Darkom Nikčevićem osniva duo gitara 1991. godine. Preko ovog dueta upoznaće muziku i drugih žanrova kao što su flamenco, filmska, etno i džez muzika, koje će u korelaciji s klasičnom imati snažan uticaj na njegovo dalje bavljenje muzikom. Kao solista, objavio je CD “Gitara”, koji je ujedno i prvi CD klasične muzike snimljen i izdat u Crnoj Gori, i “Live in Belgrade”

Jedan je od osnivača i predavača na “Bar guitar festu” i umjetnički direktor “GitarArt Summer Festivala” u Herceg Novom. Zajedno su objavili albume: “Duo”, “Nostalgija, “Dodir Crne Gore”, “Sinergija”, “Ritmico”, “The Best of Montenegro”, “Balkan, Mediterranean, Orient”, “The Sea”, “Peninsula”. Nikčeviću i Bulatoviću je Crna Gora odala najprestižnije državno priznanje, Trinaestojulsku nagradu. Ovog ljeta muzički program festivala Grad teatar obilježio je i njihov koncert nazvan “Mediterranean Guitars” tokom kojeg su odsvirali 20 autorskih kompozicija.

Kako su izgledali počeci, a kako danas gledate na protekle tri decenije zajedničkog rada?

Nikčević: Početak je bio slučajan, mi smo se upoznali 1991. godine i vrlo brzo odlučili da zajedno odsviramo koncert. Prvi koncert nam je bio u Domu omladine (današnji KIC “Budo Tomović”) i bila je puna sala, reakcija publike je bila sjajna. U to vrijeme se nije sviralo puno koncerata, to je ipak bio početak devedesetih. Publike je bilo malo u to vrijeme, ljudi nisu imali interesovanje i niko se nije ni odlučivao da pravi koncerte. Nas je ta energija na prvom koncertu, zatim podrška publike i osjećaj koji smo imali na sceni kada nekome predate muziku i on vam vrati na neki drugačiji način, ta razmjena komunikacija, sve to nas i dan danas drži. Bilo je to teško vrijeme.

Nedugo zatim imali ste i koncert na Grad teatru 1993. godine?

Nikčević: Sjećam se da je bilo užasno vrijeme i da smo svirali na Trgu pjesnika. Sankcije, milioni problema u životima svih nas u tom vremenu, ali je Trg pjesnika bio krcat. Svirali smo tada koncert za pamćenje i to nas je nekako podstaklo da i dalje nastavimo da radimo. Tada smo svirali tuđe kompozicije, klasičnu muziku, flamenko, džez, najrazličitije muzičke pravce. Zatim smo 1995. imali još jedan koncert na Trgu pjesnika, ostalo je istorija i našeg zajedničkog rada i festivala Grad teatar. Smisao i manir našeg rada danas je to što sviramo samo svoju muziku. Sve što smo u Budvi svirali 2. avgusta na sceni između crkava su naše kompozicije, neke su inspirisane tradicionalnom crnogorskom muzikom, ali i najrazličitijim stvarima poput mora, vjetrova, emocijama. Suština je predstavljanje naše muzike. Ne krijemo se iza velikih kompozitora već se predstavljamo onim što mi jesmo. Mislimo da je to dobro i da nas je dovelo do velikih muzičkih scena i izdavača. Ponosni smo što smo se sa svojim kompozicijama predstavili dva puta u Karnegi holu i što smo izdali tri kompakt diska s isključivo autorskom muzikom za jednog od najvećih izdavača klasične muzike na svijetu. To je ukupno 56 kompozicija i mislim da je sve to rezultat predstavljanja sopstvene muzike i davanja sebe publici, riječ je o iskrenosti.

Apple Music vas je, takođe, uvrstio na svoje plejliste. Kako je došlo do toga?

Bulatović: Radi se o najvećoj muzičkoj internet platformi na svijetu gdje najveći izdavači raznih umjetničkih pravaca šalju svoja najnovija izdanja i selektori Apple music-a biraju koje će staviti na svoje plejliste. Na tim plejlistama, i na prethodnom albumu, su se nalazile naše kompozicije, sada i na novom albumu. Jedna od tih kompozicija “Evening at home” je za samo tri mjeseca imala preko 135 hiljada slušanja što je za umjetničku muziku izuzetno velika stvar.

Srđan Bulatović
Srđan Bulatovićfoto: Grad teatar

Naša muzika se inače najviše sluša u Americi, Aziji i cijelom svijetu. Pored toga, na Apple musicu se nalaze i plejliste s video snimcima. Mi to nismo znali dok nam izdavač nije kazao da je zainteresovan za naše video snimke, mi smo ih poslali Naxos records-u, oni su to poslali Apple music-u i njihovi muzički selektori su odabrali devet video snimaka, od kojih se šest nalazi na video plejlisti “Classical Live”. Pored nas tu su najveći orkestri današnjice, najveći kompozitori i izvođači današnjice. Naći se u jednom takvom društvu iz male Crne Gore sa svojom autorskom muzikom za nas je zaista velika čast.

Kako gledate na strimovanje muzike i na sve postojeće muzičke platforme?

Nikčević: U posljednjih petnaestak godina, a naročito u posljednjih sedam od kad su krenuli striming servisi poput Deezera, Spotifya, Apple Musica i slično, muzička industrija se drastično promijenila. Mi smo prisutni na svakoj od platformi, pa pratimo i šta se dešava. Kada se pojavila gramofonska ploča, ljudi su tada mislili da više neće biti potrebe za koncertima, to se nije desilo. Isto tako kompakt disk sredinom osamdesetih kada se pojavio sa mogućnostima digitalnog kopiranja i sada kada su se pojavili striming servisi, sve je dostupno.

Ipak ne možemo reći ni da je to dobro, a ni loše. Nama je drago kao muzičarima što smo trenutno dostupni u čitavom svijetu, nekada je trebalo proizvesti CD, plasirati na neko tržište, pa ga je neko trebalo da kupi. Meni, kao korisniku tih platformi, je zaista velika stvar da za nekoliko dolara mjesečno imam svu muziku ovoga svijeta na dodiru telefona. S druge strane i mi, kao muzičari, koliko god nam to smetalo ili se bojimo tih promjena, mislim da se moramo prilagođavati tome. To neće uništiti muziku.

Koje je Vaše mišljenje o današnjoj popularnoj muzici?

Nikčević: Riječ je o banalizaciji, naročito u popularnoj muzici. To je nešto što je privremeno. Veliki ljudi iz muzičkog posla prate šta publika želi i to im i plasira, to je marketing. Dajte ljudima ono što žele, ali to je trenutno tako. Filmovi su postali gluplji, besmisleniji i puni efekata. Mi danas ne gledamo priče u filmovima već efekte. Muzika je postala čisto golicanje ušiju i nešto što treba da vas pokrene da đuskate. Smatram da je to trenutno i da za to nije kriva nijedna od ovih muzičkih platformi, jednostavno je takav trenutak. Plaforme su, po mom mišljenju, dobra stvar. Samo što ne smijemo biti tradicionalisti ni konzervativci već moramo biti moderniji. U muzici posebno, ako nešto stvaramo moramo biti moderniji u plasiranju toga što stvaramo.

Nedavno ste se vratili iz Italije. Koliko je cijenjena kvalitetna klasična muzika u svijetu, a koliko kod nas u Crnoj Gori? Vaša jeste, prepoznati ste i dobili ste važna priznanja i Trinaestojulsku nagradu prošle godine, ali kakvi su uslovi u kojima muzičari stvaraju u Crnoj Gori, a kakva je situacija u svijetu?

Bulatović: Mogu vam reći kako stranci reaguju na našu muziku. Gdje god da smo do sada svirali zaista smo imali divne reakcije i odličnu povratnu reakciju. Ljudima se jako dopada to što radimo. Kada uporedimo malu zemlju sa nekom velikom, jasno je da su u maloj zemlji mnogo skromnije mogućnosti, nemate tržište, nemate puno toga što može da vam posluži kako biste dodatno promovisali muziku i činjenica je da morate stremiti ka većim zemljama.

Darko Nikčević
Darko Nikčevićfoto: Grad teatar

U većoj zemlji je i više mogućnosti, a ukoliko negdje ne uspijete imate šansu na drugom, trećem, petom mjestu. Samim tim je i ljudima koji su u većim sredinama mnogo lakše da posjeduju kvalitet i “x faktor” koji je neophodan u umjetnosti, mislim da je u većoj zemlji mnogo lakše i ljepše baviti se muzikom i živjeti od nje. Veća umjetnost je baviti se umjetnošću u Crnoj Gori od same umjetnosti.

Vaš posljednji album “Feel the moment” izašao je u aprilu ove godine. Kakve su reakcije i koji su naredni planovi?

Bulatović: Pored izdanja za Naxos, koji je jedan od najvećih izdavača klasične muzike na svijetu, izdali smo i note, napravili publishing ugovor. Bio je izazov ući u sve to. Djela se najviše slušaju u Americi, Aziji i cijelom svijetu, ali sigurno najmanje na Balkanu.

Zbog čega mislite da je to tako?

Bulatović: Mislim da smo mi trenutno otrovani nekom čudnom vrstom muzike. Ja sam muzičar i cijeli život se bavim time, ali današnja vrsta muzike… ja ne bih mogao nazvati to nekim pravcem, stilom i pitam se da li je to muzika uopšte. Postavljam sebi često pitanje da sam sada dječak i da slušam današnju muziku, da li bih ikada poželio da se bavim muzikom i odgovor je ne. Moj izbor ne bi bila muzika. Kada sam je počinjao da se bavim muzikom, postojala su velika imena, bila je i velika zemlja u kojoj se znao kvalitet, znalo se ko dobro pjeva i ko dobro svira.

Prisjetimo se samo Zdravka Čolića, Kemala Montena, Arsena Dedića, Olivera Dragojevića i mnogih drugih, to su sve umjetničke veličine. Kada slušate takvu muziku, normalno je da poželite da se bavite njome. To je bio moj prvi dodir s muzikom, nije bila klasična muzika. Slušam često intervjue u kojima muzičari kažu da su prvo zavoljeli klasičnu muziku, a pored ovakve muzike koju sam naveo teško je prvo zavoljeti klasičnu muziku. To je bila muzika koja vas direkto pogađa i odmah imate emociju. Sjećam se pjesama Dragojevića i Čolića, ja sam to kao djećak znao da slušam satima i danima. Prvi akordi na gitari su bili ti. Kada sam bio na raskršću čime ću se baviti, klasičnom ili popularnom muzikom, zamalo sam odabrao popularnu muziku. Možda bih kasnije i zapjevao da sam krenuo tim putem. Ali, ne kajem se zbog puta koji sam odabrao jer sam ponosan na sve što smo napravili, posebno u posljednjih par godina. To je nešto što me raduje, na šta sam najponosniji i što ostaje za vijek i vjekova.

Koncert posvetili Dragoljubu Đuričiću: “On je bio čudovište u muzici”

Koncert u Budvi posvetili ste Dragoljubu Đuričiću? Šta je ono po čemu treba da ga pamtimo i zašto je važan za muziku ne samo crnogorsku, već i svjetsku?

Nikčević: Dragoljub je bio čudovište u muzici. Mi smo počeli saradnju s njim 2012. godine, takođe slučajno. Imali smo koncert u Novom Sadu i prošla nam je misao kroz glavu zašto ne bismo to uradili s jednim perkusionistom. Dragoljub, neposredan i duhovit kakav je bio, pun nepresušne energije je pristao. On je veliko ime, ostavio je iza sebe bezbroj albuma, obogatio je rock i pop muzičku scenu ex-Jugoslavije. Mi nismo bili ni svjesni dok nismo počeli da se družimo s njim, pa smo kroz priču došli do saznanja da je on svirao maltene gotovo svakom većem imenu osamdesetih i devedesetih. “Leb i sol” je samo jedan od bendova u kojem je svirao.

Kada smo malo analizirali, vidjeli smo da u ogromnom broju pjesama možete da čujete Dragoljuba Đuričića. To je nešto što je najteže u muzici, biti autentičan, jedinstven i prepoznatljiv. Ko to uspije, taj je dotakao nebo. On ga je dotakao mnogo ranije, nažalost, svojom preranom smrću. Mislim da je ostavio mnogo toga, ali žalim što nije poživio još koju godinu da ostavi još više jer je mogao. Jedino što smo mogli da uradimo za ovu priliku jeste da se prisjetimo tog velikog čovjeka. Niko ga više ne pominje, nije u medijima, niko više ne priča o njemu, a zaista je ostavio blago za sobom.

Bulatović: To je čovjek koji je zaslužio da se više priča o njemu jer je dao veliki doprinos Crnoj Gori, ostao je Crnogorac do kraja, promovisao je ovu zemlju i njene vrijednosti. Ja sam mu posebno zahvalan što je toliko novina unio u muziku i oplemenio je ritmom. Svojim bubnjevima on je više zvučao kao melodijski instrument nego ritmički. On je jedan od rijetkih umjetnika koji je od ritma umio da napravi melodiju. To je mogao samo Dragoljub Đuričić i ostaće upamćen, prije svega, po tome. Imali smo divnu saradnju, nekoliko izvanrednih godina s njim, kao i zajednički kompakt disk koji smo snimili sa njim koji je izdat za RTCG, a nosi naslov “Ritmiko”.

Nikčević: On je bio muzičar koji je, u ritmu, s malo uspijevao da kaže mnogo. Imate bubnjare perkusioniste koji gomilu “riječi” izgovore, ali nemaju nekog smisla. Najteže je u svakom umjetničkom pravcu s malo reći mnogo i to je njegova veličina. Umio je on da kaže i mnogo, ali treba znati reći mnogo s malo tonova.