Priča o mafiji, članovima mafije, crtice iz života i sudskog/sudskih postup(a)ka koji su obilježili jednu zemlju i vrijeme, mafija koja ne sarađuje s političarima, već je nerijetko političari i čine ili joj se obraćaju, kriminalna mreža, takozvana hobotnica, koja je ispletena na svim državnim i životnim nivoima, svakako djeluje poznato i blisko.
Italijanska predstava i tematika, “Naša kuća” ili “Casa nostra” donosi jedan posve novi teatar koji se najprije može nazvati dokumentarističkim, ali istovremeno i istraživačkim, građanskim, aktivističkim, definitivno i alternativnim. Izvedena je preksinoć na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT u Podgorici, a sudeći po dugom aplauzu publike zaključuje se da je komad bilo lako pratiti i razumjeti, bez obzira na to što će ga kasnije mnogi okarakterisati lokalnim, jer on to nije. Priča o mafiji, bila ona sicilijanska, južnoamerička, balkanska ili još i bliža, velika je, važna, opasna, bliska i uticajna...
Sa tročlanim glumačkim ansamblom, Anđelom Forti, Agatom Garbujo, Aronom Teveldeom režiser Rikardo Reina, zapravo je glavne uloge dodijelio pripadnicima italijanske mafije od kojih su mnogi i dalje aktivni i aktuelni, ali i (ne)djelima i njihovim žrtvama, kratko i jasno kroz par priča za nepunih sat vremena predstavljajući iznoseći situaciju koja čini tu “Našu kuću”. Oživljava ili reinkarnira događaje i likove, poput masakra koji je sprovelo mafijaško udruženje predvođeno Salvatoreom Rinom za kojeg se vezuje čuveno Korleone, capo dei capi, a čije su žrtve, između ostalih, bili i italijanski sudija specijalizovan za vođenje slučajeva protiv sicilijanske mafije Đovani Falkone i Paolo Borsalino.
Sve je počelo 1992. pa tako i predstava koja na dokumentaran način ponovo pokreće zaboravljene postupke, otključava dokaze, prilaže stvarni video materijal, bori se s kulturom zaborava i kao takav gotovo je neviđen u pozorištu, rijedak u pravosuđu, poduhvat u medijima (čak i onim koji se bave istraživačkim novinarstvom).
Predstava “Naša kuća” ne govori samo o italijanskoj mafiji, navodi reditelj, već uopšteno istražuje mehanizme i dinamiku organizovanog kriminala i njegov odnos prema moći i institucijama.
”Zločin nije daleko od nas, mafija nije samo italijanski istorijski fenomen: ona može biti sakrivena svuda, u bilo koje vrijeme, u najnesumnjivijim situacijama”, ističe Reina.
Ansambl koristi jezik sačinjen od slika i simbola, ne koristi se riječima, već pušta kreatore događaja, koje postavljaju na scenu, da govore za sebe i o sebi, sve to dok je praksa institucija da negiraju postojanje mafije. No, gotovo tri decenije od smaknuća sudije Falkonea većina aktera radi ono što su radili i godinama ranije...
Glumac Aron Garbujo za “Vijesti” kaže da mu se čini da publika sve to prepoznaje.
”Što se tiče energije i atmosfere kada je u pitanju ova predstava najbolji pokazatelj da je publika tu, da osjeća komad i da nas razumije, jeste tišina. Tišina publike je energija koja nam govori da su prisutni, da su koncentrisani, što je mnogo važno, jer pričamo više priča na sceni s interesantnom scenografijom i simbolikom”, objašnjava on.
Predstava istražuje nedavnu istoriju Italije, uzimajući pregovore između države i mafije, nerasvijetljene i sporne sudske odluke, kao početak priče koja je važna i zarad razumijevanja sadašnjih prilika u zemlji.
”Iako smo napravili predstavu s jasnom tematikom o Italiji, stvar je da ta priča ipak nije samo italijanska, samim tim što govori o relacijama između institucija sistema i mafije. Srećni smo što smo imali šansu da prikažemo ovu našu priču dalje, kako bismo proširili poglede ljudi na to, kako bismo nekima pomogli da razumiju kako stvari unutar tih krugova funkcionišu primjerom koji dolazi iz Italije. Bilo je lijepo i čini mi se da je publika razumjela priču, sudeći po reakcijama nakon predstave”, istakla je najmlađa članica ansambla, 24-godišnja Anđela.
Nešto starija Agata dodaje da je radoznala kada su u pitanju reakcije publike, zato što je njima uvijek interesantno da uspostave komunikaciju s publikom.
”Ova predstava govori o specifičnom dijelu italijanske istorije, ali govori i o najrazličitijim konekcijama i vezama između države i kriminala, politike i mafije, sudstva, a sve to je povezano, što nekada prosječni građanin ne vidi, ali se dešava. Možda, ako radimo zajedno na razotkrivanju toga, od najsitnijih djelova slagalice, na kraju i dobijemo stvarnu sliku. Možda nećemo imati sve djelove te slagalice, ali će se oni međusobno nadopunjavati, a s novim pričama i dokazima, i one koje nedostaju i do kojih je, čini se, nemoguće doći, mogu biti razotkriveni”, smatra Agata.
Jedan od likova koji se pojavljuje je i kontroverzni Silvio Berluskoni koji je, djeluje, uvijek aktivan.
”Što se tiče Berluskonija, on je poput maskote za mene, bilo u poslu kojim se bavi ili svijetu uopšte. On je takav, tako se i predstavlja, kao maskota koja igra, koja se igra i koja se igrala sa čitavom državom i građanima... A vidjeli smo posljedice te njegove igre, a vidimo ih i sada na novim generacijama, na televiziji, u serijama i filmovima i tako dalje. Zbog svega toga mislim da je važno da konstantno podsjećamo na sve ono što je Berluskoni uradio u našoj državi, a što predstavlja nešto poput javnih tajni”, ističe Aron.
On dodaje da se u predstavi ističe konkretno Berluskoni, ali da je pored njega tu mnogo političara koji su na sceni decenijama, mnogi od njih i više od 30 godina, s bogatim dosijeima koji nikada nijesu objavljeni.
”Radi se o tome da ljudi lako zaboravljaju. Podsjećanjem na stvari koje su se dešavale devedesetih, kasnih osamdesetih, mnoge države imaju slična iskustva, treba da se izborimo da se slično ne ponovi. Potrebno je da se probudimo i osvijestimo”, poručuje on.
Anđela dodaje da je ključ saradnja, “kako bismo stvari makar jednom razjasnili i raščistili”.
Za kraj razgovora, svi su imali riječi hvale za Fiat.
”Sjajan program, toliko trupa sa svih strana svijeta, kakve u Italiji nemamo često priliku da ugostimo”, zasključila je Anđela.
Bonus video:
