USPUTNI ZAPISI

Jakac u Crnoj Gori

Jakac je crvenom kredom portretisao Tita, u Jajcu, 29. novembra 1943. godine, tokom istorijskog Drugog zasijedanja AVNOJ-a. To je jedan od najpoznatijih i najboljih Titovih portreta

8195 pregleda 7 komentar(a)
Jovanka, Tito i Božidar Jakac na svečanosti ispred Bijelog dvora u Beogradu, Foto: Stevan Kragujević
Jovanka, Tito i Božidar Jakac na svečanosti ispred Bijelog dvora u Beogradu, Foto: Stevan Kragujević

Dogorijeva ovo vrelo ljeto podgoričko. Bilo je takvih ljeta i ranije, ali postojala je čuvena bašta Hotela “Crna Gora” u kojoj ste, za ljetnjih noći, mogli razgaliti dušu. Odozgo, s Gorice, ćarlijao je povjetarac i Ulicom Balšića, pored obućarske radnje stonoteniskog asa Mica Maraša, silazio u baštu, razgoneći ljetnju sparinu...

Pjevala je u kultnoj bašti legendarna Ksenija Cicvarić; redovno dolazio omiljeni crnogorski državnik Blažo Jovanović, “posljednji gospodar Crne Gore”, kako ga je nazvao crnogorski pisac Mirko Vujačić.

U neko doba, banuo bi u baštu istaknuti crnogorski vajar, otmjeni Drago Đurović.

I mnogi znani i neznani.

Svoj sto imao je veliki crnogorski pisac Jevrem Brković. Pa mi, 1. avgusta 2001. godine, pokloni “Jakvintine uzorite kćeri”, s posvetom: “Dragi Slobo, ne idi na odmor bez ove knjige! Tvoj Jevrem Brković Dukljanin.”

Gosti bašte bili su pisci, slikari, vajari, glumci, novinari... Tu sam presjedio jedno divno veče s hrvatskom pjesnikinjom Vesnom Parun. Govorila je, “na uvo”, svoju “Večernju zvijezdu”: Nisko na nebu večernja zvijezda sja!/ Još žamori ljeto, u dolini traje./ Noć je, a mi idemo pustim krajem/ žar prolaznosti obasjava naš put./Kako je šutljivo more u daljini!/ Beskrajnost njegova je samotna./Tu blizu negdje u travama pognutim/ glas zrikavca tužit ne prestaje./ Noć je, a mi idemo golim krajem./ Mladost naša zalazi za planinu./ Gasne zvijezda. Planina rastuć sja./ U tišini nestaje naš put.

I odosmo uz Balšića ulicu...

Nisko na nebu večernja zvijezda sja: Vesna Parun
Nisko na nebu večernja zvijezda sja: Vesna Parunfoto: Youtube

Bilo je to neko drugo vrijeme; dva vremena su i dva svijeta. Nije ih lako upoređivati.

- Ne vrijedi jučerašnji dan tjerati današnjim! - reče mi davno Branko Ćopić.

Redakcija “Pobjede” tada se nalazila u Ulici Marka Miljanova, u zgradi Grafičkog zavoda, nedaleko od Hotela “Crna Gora”. Pa kad bi “prelomili” list, odlazili smo u hotelsku baštu na ledno pivo; plejada pjesnika-novinaria, Vito Nikolić, Ratko Vujošević, Miško Vujisić, Boban Boljević, Luka Gojnić, Miodrag Brkica Vuković, Mišo Tripković, Jovan Dujović i sjajni tehnički urednici, slikar Đorđe Puso Matović, i vajar, Miodrag Miki Gligorović...

Julskih večeri, davne 1971. godine, pojavio se u bašti, pridržavajući se štakama, markantan čovjek, s dugom bijelom bradom; otac slovenačke grafike, Božidar Jakac. U Modernoj galeriji, na ćošku ulica Miljana Vukova i Marka Miljanova, u blizini kina “Kultura”, Jakac, slikar “preciznog realističkog izraza”, imao je veliku izložbu svojih radova, povodom tridesetogodišnjice Narodnooslobodilačke borbe.

Izložba je izazvala veliko interesovanje titogradskih ljubitelja likovne umjetnosti.

Doputovao je u Crnu Goru sa suprugom, u svom sivom “mercedesu”, s kojm je, ranije, imao težak udes; jedva je pretekao. Slikar je završio na štakama, a “mercedes” na točkovima. Nije htio da se odrekne svog automobila, koji mu je, kako mi je pričao, spasio život. Majstori su “mercedes” popravili, i s njim je sedamdesetdvogodišnji Božidar Jakac stigao u Titograd.

Odsio je u Hotelu “Crna Gora”; danju putovao Crnom Gorom, a uveče sjedio u prepunoj hotelskoj bašti...

Posveta Jakca autoru teksta na slikarevoj monografiji
Posveta Jakca autoru teksta na slikarevoj monografijifoto: Privatna arhiva

Tokom dvadesetodnevnog boravka u Titogradu, družio se s crnogorskim slikarima, Acom Prijićem i Nikolom Mijom Vujoševićem. Čak su i slikali zajedno.

U svom sivom “mercedesu”, Jakac je posjetio Manastir Moraču i Kolašin, zatim Cetinje, Njeguše. Niz Kotorske strane spustio se do Boke; obišao čitavo Crnogorsko primotje...

Bio je to njegov drugi susret s Crnom Gorom u kojoj je boravio prije Drugog svjetskog rata.

- Posebno su me oduševile Lovćenske serpentine i slikarski fantastična Boka, zaista najljepši fjord u Evropi - kaže grafičar i slikar Jakac. - Bio sam u Manastiru Morači, koji mi se neobično dopao, a posebno freske sa interesantnim, autentičnim motivima. Kanjon Platije je veoma impresivan. Htio sam tu nešto da naslikam, ali nijesam imao gdje da parkiram kola. Zaista je šteta što uz magistralu nijesu iskorišćena i označena mjesta da bi putnici mogli zastati i uživati u ljepoti Platija. Nadam se da ću sljedeće dane iskoristiti kako bih što više upoznao Crnu Goru...

A Manastir Morača, sagrađen 1252. godine, najbolje predstavlja našu srednjovjekovnu umjetnost. U njemu su najstarije, najznačajnije freske iz sredine XIII vijeka, koje su pregrmjele munje i gromove i surove vatre osvajača. Među njima je remek-djelo, “Gavran hrani proroka Iliju”, jedna, tvrde istoričari umjetnosti, od najmelodičnijih fresaka u nas, po živom naglasku kolorita, po spiritualnoj ekspresivnosti prorokove glave i njegovog originalnog stava.

Manastir Morača oduševljava likovne umjetnike.

Zvuči paradoksalno, ali će Platije i Manastir, prolaskom novootvorenog auto-puta koji je otišao uz Vjeternik, biti posjećeniji i pristupačniji. Turisti će u miru, lišeni saobraćajne gužve, moći da parkiraju automobil, razgledaju Platije i drevni Manastir.

Istaknuti crnogorski slikari, Vuko Radović i Nikola Mijo Vujošević, pomno su slikari kanjon Platije, dužine tri i po kilometra.

Mijo Vujošević mi je govorio da je za Platije kratak jedan život, a Vuko Radović jedva je čekao proljeće, da otopli, da mu vrijeme omogući ponovni susret s njegovim Platijama.

- Ne mogu da se odlijepim od vode i kamena - kazivao mi je Vuko Radović. - U tm “mrkim freskama”, kako bi rekao Čedo Vuković, u svježini i bistrini vode nalazim inspiraciju. To je neiscrpan izvor ne samo za mene nego i za druge slikare...

Crnogorski pejzaž i kanjon Morače ne pruža samo vizuelne i estetske dožvljaje. On ima, kako je naglašavao Nikola Mijo Vujošević, svoje unutrašnje bogatstvo i životnu, čak i ljudsku sadržinu. Kanjon Morače i Platije sadrže neponovljivi, jedinstveni, autentični, prirodnotvorni izraz zadivljujuće privlačnosti...

- Putovao sam puno po svijetu - veli Jakac - ali ljepše zemlje od Crne Gore nijesam vidio.

Božidar Jakac (1899 - 1989), rođen je 16. jula 1899. u Novom Mestu. Od 1919. do 1923. studirao na Umjetničkoj akademiji u Pragu; u dva maha posjetio je Berlin. Živio je u Parizu i Tunisu, obišao Evropu od Carigrada do Nord Capa, boravio u Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Američkim Državama...

Sedmog septembra 1943. otišao je u partizane... Bio je dva puta predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Slovenije, zatim predsjednik Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije. Redovan član Slovenačke akademije znanosti i umetnosti, dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu. Godine 1963. naimenovan je za “Accademico onorario” na Accademia delle Arti del Disegno u Firenci, najstarije akademije svijeta čiji je prvi član bio Mikelanđelo.

Jakac u partizanima
Jakac u partizanimafoto: Privatna arhiva

Kada je Jakac počeo da se bavi grafikom, ona je na balkanskim prostorima bila malo poznata. Za vrijeme studija u Pragu spoznao je svu ljepotu grafike i postao prvi Slovenac grafičar.

- U nas je interes za grafiku bio minimalan i da smo živjeli isključivo od nje, umrli bi od gladi. Kasnije je grafika počela da se jako razvija; posebno se za vrijeme rata razvila - priča mi Jakac.- Ona je u partizanima dobila svoju prvobitnu vrijednost. Partizanska grafika se razvila iz potrebe. Poslije rata osnovali smo u Sloveniji Akademiju likovnih umetnosti za koju smo se borili dvjestapedeset godina, jer su austrijski i njemački vlastodršci gušili sve ono što je imalo nacionalni duh. Ja sam uvijek govorio da ćemo se putem grafike proslaviti. Naša grafika je postigla značajne rezultate u inostranstvu...

Kada je došao u partizane, dodijeljen je u bazu u Rogu u kojoj je bio i Boris Kidrič, dinamičan i inteligentan vođa. Tamo, u toj prašumi, Jakac je počeo da radi; crtao je ljude i šumu.

- Počela je njemačka ofanziva i nas tridesetak ušlo je u bunker. Kada smo ušli u bunker bila je rana jesen, a kada smo u novembru, ukočenih udova, izašli iz tog skloništa, napolju nas je dočekao snijeg - sjeća se Božidar Jakac. - Otišli smo u bazu partizanske štamparije. Brzo je došao dr Marijan Brecelj i saopštio nam zapovijest vrhovnog komandanta Tita da vojnici moraju krenuti na put, u Jajce, na Drugo zasijedanje AVNOJ-a. Kada? Nije nam rečeno, zbog konspiracije. U poznu noć žurno smo se spremili, na vjerovatno vrlo dug i opasan put...

Jakac je crvenom kredom portretisao Tita, u Jajcu, 29. novembra 1943. godine, tokom istorijskog Drugog zasijedanja AVNOJ-a. To je jedan od najpoznatijih i najboljih Titovih portreta.

Maršal Tito, crvena kreda¸ čuveni portret, koji je 29. novembra 1943. u Jajcu izradio Božidar Jakac
Maršal Tito, crvena kreda¸ čuveni portret, koji je 29. novembra 1943. u Jajcu izradio Božidar Jakacfoto: Privatna arhiva

- Najzad smo stigli u Jajce. Rat je bijesnio. Poslije dugog traženja veze, naposljetku sam se zajedno s Vladimirom Velebitom, našao u velikoj, avetinjski praznoj dvorani neke škole, u kojoj su se nalazila samo dva željezna kreveta. Legao sam i zaspao kao zaklan. Nije prošao ni sat, Vladimir Velebit me probudi: “Hajde da idemo u fabriku!” Nijesam znao kakva je to sad fabrika - pričao mi je Božidar Jakac julske večeri u bašti Hotela “Crna Gora”. - Gazili smo pola sata, promrzli i neispavani, po blatu i snijegu, izvan grada, pored rijeke, do neke fabrike koja je radila. Jedva sam nosio svoj pretežak prtljag i najzad se našao pred ulazom u fabriku. U slaboj svjetlosti vidio sam gomilu oficira, jedva sam razaznao nekoliko likova. Ugledao sam Kardelja i Kidriča. Okružen oficirima, približio mi se neko kome nijesam mogao da razaberem lice. Pomislio sam nije li to možda Tito. Trenutak kasnije, pozdravio sam se s Kardeljom a on me odmah predstvavio prilici u mraku koja mi pruži ruku. Tako, neočekivano i brzo, umoran i neispavan, stajao sam pred njim, simbolom Narodnooslobodilačke borbe, koga je opjevala partizanska i narodna pjesma...

U hotelskoj bašti gosti se prorijediše.

- Veoma sam počastvovan što je ova moja izložba posvećena tridesetogodišnjici Revolucije i što je organizovana u Titogradu, glavnom gradu vanredno junačke zemlje Crne Gore - kazuje mi Božidar Jakac. - Oduševljen sam crnogorskom kulturom, srdačnošću i gostoprimstvom.