milorad milinković za "vijesti":

Svijet juri za profitom zaboravljajući na niz lijepih stvari

Reditelj, ali i scenarista, pisac, “Tragač”, sportski komentator, član žirija na Džada film festivalu, govori o filmovima, stripovima, kvizovima, rijalitijima, ali i o svom novom projektu “Što se bore misli moje” i najavljuje jedan koji planira nakon toga

2491 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Jelena Kontić
Foto: Jelena Kontić

Iako je primarno reditelj, Milorad Milinković odavno već nosi veliki broj različitih uloga. Pored režije, pa i glume, pisanja scenarija i svega ostalog što film donosi, publici je poznat i kao jedan od “Tragača” u popularnom kvizu “Potera”, svojevremeno je bio i sportski komentator i prenosio utakmice Bundeslige, ali je i pisac, kompozitor, muzičar. Prethodnih dana Milinković je boravio u Podgorici kao član žirija nedavno završenog Džada filmskog festivala, pa i kao autor jednog od prikazanih ostvarenja, a održao je i masterklas.

Gostovanje na Džadi bila je prilika i da se publika prisjeti njegovog posljednjeg filma “Patuljci sa naslovnih strana”, s obzirom na to da su publici dobro poznata njegova ranija ostvarenja poput “Mrtav ladan”, “Rok dezerteri”, “Rokumenti”, “Kazneni prostor”, “Crni gruja 2”, “Potera za sreć(k)om”, “Čitulja za Eskobara” i mnoga druga. Autor je serije “Složna braća, nova generacija”, romana “Mrtav ladan i bez noge” kojim pripovijeda drugačiju verziju posljednjih dana Josipa Broza Tita, a govori i o posljedicama koje je na glavnog junaka njegova smrt imala...

Pored svega toga, u razgovoru za “Vijesti” Milinković najavljuje novo ostvarenje “Što se bore misli moje” u kojem govori o periodu života kneza Mihaila Obrenovića, tokom posljednje sedmice njegovog života, a uoči atentata. Izvijesno je da će ta priča imati i svoju verziju serije, ali ne s identičnom radnjom, otkriva reditelj, između ostalog.

Protekle sedmice ste u Podgorici pratili Džada film festival. Kako Vam se čini kompletan koncept festivala, gledanje filmova na otvorenom, različite lokacije i slično?

U suštini to nije ništa novo, a danas je teško nešto novo i smisliti uopšte. Ali, nije mnogo bitno da li je nešto novo, već da li je dobro. Meni se ovaj koncept mnogo dopada, zato što umjetnički filmovi, spram onih filmova s malo pameti, danas postaju sve više elitistični, a ljudi počinju da ih prave potpuno hermetično, za sebe i svoju (užu) familiju. Koncept da se film izvede na ulicu i da se prikaže ljudima koji bi inače teško ili rijetko mogli doći do njih, jeste odličan. Film zaslužuje to mjesto, mjesto među običnim svijetom. Pritom je sve besplatno i može da dođe ko god hoće, fenomenalno! To je određena vrsta širenja kulture.

Sa dodjele nagrada
Sa dodjele nagradafoto: Promo, Džada film fest

Umjetnički filmovi nijesu toliko zastupljeni u bioskopima već je “komercijala” preuzela repertoar, reklo bi se.

Tako je. To je sprega akcije i reakcije, ali pogrešne. Generalno je tendencija cijelog svijeta da juri za profitom i da se juri apsolutna zarada bez ikakvih kriterijuma, pa su tako i bioskopi danas preuzeli marketing. Neko istraživanje tržišta bioskopima predstavi podatke o tome šta publika (kao) želi da gleda, a to se na kraju završi time što se prave filmovi za ljude s niskim kvocijentom inteligencije, zarade se ogromne pare, a to se dalje reflektuje tako što se ljudima generalno onda plasira nešto niskointelektualno, pa i ljudi sami postaju takvi, sve više i više. S druge strane, evropska kinematografija nije umjela pametno da odgovori na taj izazov. Ja se sjećam vremena kada su evropski filmovi bili veoma gledani po bioskopima, što sada više nije slučaj. To je sve zbog koncepta finansiranja. Evropa je odgovorila pogrešno tako što je od filma napravila državnu umjetnost u kontekstu da država finansira filmove. Autori bez države neće moći da naprave film, neće biti gledalaca i tako dalje... Kako mnoge autore gledaoci i široke mase i ne zanimaju, tako sve više i više nastaju hermetični filmovi. Većinom je tako. Onda su krenule i platforme poput Netfliksa, HBO-a i druge, što je pokazalo da postoji publika i za inteligentna i za ona gledljiva ostvarenja, filmove i serije. Tako je dodatno kinematografija većinom prešla na platforme i izmjestila se iz bioskopa, što je još jedna stvar zbog koje mi se ovaj festival i dopada, a to je povratak bioskopu i predstavljanje sadržaja koji nije niti mlaćenje prazne slame niti izričito superherojske tematike.

Milorad Milinković
foto: Promo, Džada film fest

Djeluje da imate kritički pogled na superheroje. S druge strane, poznati ste ljubitelj stripova, ali očigledno ne svih?

Mnogo volim stripove, ali nikada nijesam volio nešto poput Marvela, DC-a, osim Konana, naravno. Ja sam ljubitelj nekih stripova poput Alana Forda, francuskih, belgijanskih, italijanskih ostvarenja i njihove škole, pa tako na primjer volim Poručnika Bluberija, Korto Maltezea ispred ostalih...

U filmu “Patuljci sa naslovnih strana” problematizujete ili preispitujete moderni, savremeni tok života koji donosi različite rijalitije, medije, mozgove ljudi koji se robotizuju, čovjeka koji pristaje na skoro sve, pa i na sopstveno degradiranje, javno poniženje i slično. Film je iz 2017. godine, a djeluje da situacija na tom polju samo eskalira iz godine u godinu...

Jeste. U tom filmu djeluje da sam ja sve to malo i predvidio, samo sam se nadao da nekome ne dam ideju za nešto ozbiljno. Moj junak smišlja rijalitije u kojem ljudi muče jedni druge, bolesni se bore za organe i slično... A onda, kada je film trebalo da ima premijeru stao sam i razmišljao o tome kako ljudi mogu to percipirati i šta im sve može pasti na pamet.

Sinopsis otkriva da je glavni lik Nikola, kojeg igra Gordan Kičić, a koji je zvijezda rijaliti programa “Tri minuta slave”. On vrijeđa ljude koji se na taj šou prijave i loše ih tretira, ali je zbog toga cijenjen, hvaljen i odlično plaćen, privlači publiku i uzdiže rejting emisije. Pored toga, on smišlja i razne druge rijaliti formate i skrivene kamere. Uz životne okolnosti, najboljeg druga, njegovu ženu, nekadašnju ljubav, dolazi do momenta kada mu nije jasno da li je zapravo njegov život ono što on podmeće drugima, da li je cijeli njegov život jedan veliki rijaliti... I tako dalje i tako dalje... Taj koncept podsjeća i na seriju Black mirror, iako je, naravno, drugačiji pristup.

Odlično Vam je poređenje. Dodatno je dobro zato što taj film ima i mini seriju koju smo iz određenih razloga prodali Mitroviću, da ne objašnjavam zašto, a koji je nije prikazao do sada, ne znam zbog čega, možda je čak i zaboravio da je ima. U svakom slučaju, ta serija ima skroz drugačiji obrt koji naginje ka Black mirroru. Serija je gotova, odavno završena, postoji i prodata je, samo što nikada nije prikazana...

Kako gledate na rijaliti programe, s obzirom na to da se priča filma zasniva na tome?

Mene su jedno vrijeme novinari stalno pitali da li je ovaj film kritika društva... Ne mogu ja to da definišem kao kritiku ili kao neki moj stav. Želio sam da svako pronađe svoje viđenje kroz taj film. Zbog toga su kasnije mnogi mediji okarakterisali film kao blag ili mlak. Ne znam kako... Imam osjećaj da bi u drugačijem slučaju mog odgovora i njihov osvrt na film bio drugačiji, da sam ja bio izričito oštar i kritički nastrojen, i oni bi bili...

Pripremate film “Što se bore misli moje”, o čemu se tu radi?

To nije samo film, već je mini serija od pet epizoda. Trenutno mislim da je to najvažnije što ću uraditi u životu, makar do sada, jer se nadam da će sljedeća stvar koju realizujem biti još bolja. U pitanju je jedna istorijska priča o atentatu na kneza Mihaila. Njegov život prije toga se pojavljuje u flešbekovima, a film govori o posljednjih sedam dana njegovog života. Vrlo smo duboko istorijski išli s podacima, tačni smo i nijesmo se igrali sa činjenicama. Danas je popularno to igranje s istorijom, što je meni kao gledaocu simpatično i drago, ali ova stvar je preozbiljna da bi se dalo mašti na volju. Pritom, nema ni potrebe, jer je sama istina koja prati tu situaciju čisti Šekspir. Ljudi malo znaju o svemu tome i o činjenicama o tom atentatu. Ono što smo mi uradili, ili ja - kako god, jeste da smo popunili rupe... Kao i u svakom atentatu, vi znate počinioce, ali nalogodavce rijetko. I nikada se neće ni otkriti, jer su počinioci vrlo brzo osuđeni, a još brže im je i presuđeno. To je ipak bio 19. vijek. Ja sam sebi dao za pravo da u svom projektu pokažem prstom na one za koje ja mislim da su nalogodavci koji stoje iza svega toga. Sve što se zna o toj priči u filmu je tačno, a sve što se ne zna sam ja popunio. Da li je i kako stvarno bilo, niko ne zna i nikada se neće saznati.

Milorad Milinković
foto: Jelena Kontić

Prepoznatljivi ste po ostvarenjima s određenom dozom humora, ako ne i humorističkim projektima... Ovo je, pak, vrlo ozbiljno. Kako je došlo do toga, da li ste priželjkivali neki obrt?

Jako je ozbiljan projekat. Biće to istorijsko-politički triler. Zainteresovala me je priča, tako je došlo do ovoga. Nemam ja u startu namjeru da zasmijavam ljude. Mene priče privuku, a pošto sam formiran na Alan Fordu i sličnim stvarima, često odem u tom pravcu. Ipak, to ne mora da bude isključivo, jer je svaki čovjek mnogo više od jedne priče. U tom smislu dolazi i ova, nenormalno dobra priča. Prvo sam razmišljao kako to da se još niko nije dohvatio ove radnje, jer su činjenice fascinantne. Kao i svaka priča, reperkusije na današnje vrijeme su očigledne. Kada sagledate sve, shvatite da je mehanizam atentata svaki put isti. Tako da ja ne miješam današnje vrijeme i okolnosti, pričam istorijsku priču, a gledaoci zatim učitavaju svoje iskustvo i crtaju paralelu s tim. Činjenica je da su njega, kneza Mihaila, mjesecima upozoravali da mu se sprema atentat i da su mu mjesecima govorili da se pravi zavjera protiv njega, a da je on to opovrgavao ubijeđen da se to neće i ne može desiti jer je samo godinu dana prije toga oslobodio Srbiju od Turske. Pogledate tu situaciju i učitate niz sličnih koje su se kasnije, ali i ranije, desile...

To se povezuje s Vašom izjavom u jednom ranijem intervjuu za “Vijesti” da se mentalitet ljudi zapravo ne mijenja. O čemu nam to govori, da li promjena mentaliteta dolazi s određenim progresom ili smo jednostavno to što smo, ma koliko željeli da se udaljimo od toga?

Pa i ne mijenja se, ostajem pri tome... Razlog je prije to drugo što ste naveli. Promjene postoje, prije svega u tehnološkom nivou, ali to ne utiče na bazične stvari kao što su ljubav, mržnja, strah, strah od nepoznatog i slično. U međuvremenu smo se civilizovali i naučili malo bolje da lažemo. Mada, i ti mehanizmi su u nekim oblastima ostali isti. Na primjer, u praistoriji je bilo potpuno normalno da nekog udariš toljagom i otmeš mu ono što ima. Rimljani su onda došli do neke faze da su morali da se upravljaju nekim pravilima i budu pravedni, uglavnom pred istorijom, ali ne i pred svojim građanima. Oni su navodno donosili civilizaciju drugim narodima čiju većinu pobiju, ali se pohvale da su im izgradili puteve... E tako se danas donosi demokratija. U suštini, samo su se zamijenili termini. Pritom, postali smo mnogo sofisticiraniji u laži i izmišljanju. Tako, na primjer, Irak ima neko hemijsko oružje koje zapravo nema, ti pođeš, pobiješ dva miliona ljudi, otmeš im naftu, doneseš im demokratiju i slično... A i danas smo svjedoci slične priče na drugoj strani.

Evidentno je da smo naučili bolje da se prikrivamo, a motivi su zapravo uvijek isti, pljačka i profit. Bazične ljudske strasti ostale su iste, a sva je sreća da su i vrline opstale. Rekao bih da smo svjesniji nekih stvari, ali opet ne znam... Nepojmljivo mi je kako neko može da učini zlo drugom čovjeku imajući svijest o tome šta radi i, ako ništa drugo, znajući da će mu se to definitivno vratiti nekad. Uvijek ima i jednih i drugih, ali i dalje mi je nepojmljivo kako ljudi mogu da budu toliko glupi.

Kad se tako sagleda izgleda kao da svako vrijeme ima neke svoje krize i da nije ovo “današnje” izuzetak.

To je sigurno tačno. Raspravljao sam jednom prilikom nešto na tu temu s jednim drugom koji je kasnije, da bi mi dokazao nešto, poslao jedan Aristotelov tekst koji se upravo bavi time. U tom tekstu Aristotel piše kako omladina u Grčkoj ništa ne čini, kako se svi predaju zabavi, zaglupili su i kako to vodi nekoj velikoj propasti narednih generacija. Ako je u Aristotelovo vrijeme postojala kriza pravih vrijednosti, onda je sigurno da svako vrijeme nosi to isto. Pritom, što su mediji dostupniji, kao što su sada dostupni, to je prostota glasnija i bezobraznija. Za društvene mreže, medije i slične kanale, nije vijest kad je neko dobar učenik ili neko učini dobro djelo, već kad je neko narkoman, kad neko pretuče, siluje, obije banku i slično... Stiče se utisak da je kompletno društvo, a najprije omladina takvo/takva, jer se o dobrim primjerima ne govori. Zbog toga nam se čini da jedni prevlađuju, ali nije tako. Postoje i fina, normalna, obrazovana, kulturna djeca o kojoj se u medijima ne govori. Kad sagledaš sve to, definitivno je da nam je slika iskrivljena. A ako se vratim na početak, to je prokletstvo profita, odnosno ganjanje profita po svaku cijenu. Trenutno živimo u kapitalističkom društvu, globalno, koje je takvo kakvo je. Tu će profit uvijek biti Bog, a kad smo zamijenili Boga profitom, onda nas sljeduje ovo što doživljavamo.

Da li na nečemu trenutno radite, kada je kinematografija u pitanju?

Imam jedan novi projekat za koji sam dobio sredstva od Filmskog centra Srbije. To je istovremeno i prvi put da sam dobio podršku Filmskog centra. U pitanju je dugoročni projekat, za koji je potrebno još novca, a trebalo bi da se snima naredne godine. Radni naziv je “Gromovnik”, takođe je epoha u pitanju, radnja je smještena u tridesete godine prošlog vijeka, Drugi svjetski rat, a ima i fudbala... Teška priča, smijeh i suze, biće to zanimljiv projekat.

Kad se završi “Što se bore misli moje”, a trenutno je u fazi postprodukcije, namjera mi je da realizujemo i seriju koja bi bila vrsta spin-ofa. Likovi koji nijesu istorijski iz te priče, već koje smo mi dodali, pratimo ono što se dešavalo s njima dvadeset godina kasnije, u doba kralja Milana. To je serija koja bi trebalo da se zove “Sumpor” i koja do sada ima 11 napisanih epizoda. U svakom slučaju, treba prvo završiti ovaj projekat, pa ćemo onda dalje.

Kvizovi i kvizaši su cijeli jedan paralelni svijet

Godinama već ste “Tragač” u popularnom kvizu “Potera”. Kakvo je iskustvo u pitanju, da li je napeto koliko se nekada čini?

Iskreno, to sam prihvatio većinom zbog novca, a i zato što mi je djelovalo kao zabavno. I jeste zabavno, iako nekada počinje malo i da zamara. U suštini, to traje svega nedjelju dana tokom čitave jedne godine. Baš nedavno sam završio snimanje za ovu novu sezonu koja je počela da se emituje. Zbog prirode emisije nekada djeluje i da smo malo strogi i ozbiljni, ali nije baš tako. Iskustvo kao iskustvo je meni veoma lagano da uopšte i ne razmišljam o tome nešto dublje, a i nemam nikakvu presiju da nešto moram znati.

Djeluje da Vam je onda lakša ta uloga Tragača nego da ste takmičar.

Iskreno, nikad u životu ne bih bio takmičar. Prvo, zato što sam stidljiv po prirodi, pa se nikad ne bih ni prijavio. A drugo, nemam nikakvog takmičarskog duha, osim kad igram basket ili fudbal sa društvom, pa možda kao ekipa, ali mimo toga ne, a ne možeš da se takmičiš, a da ti je svejedno. I, iako sam Tragač, ja ne znam toliko stvari kao što možda djeluje. Nekada se i snalazim, a pritom se nakupi raznih podataka koje čovjek može da iskoristi u toj kvizaškoj sferi.

Kvizovi su veoma popularni i danas, iako djeluje da su ranije dominirali, posebno spram rijalitija. Ali, kako vidite tu kvizašku (sub)kulturu?

Kad sam ušao u ovo, shvatio sam da postoji cijeli jedan paralelni svijet koji se zove “kvizaši”. To su ljudi koji se uglavnom samo time bave u životu i ima ih mnogo. Oni su potpuno posvećeni tome, imaju svoje rang liste, takmiče se, sve znaju jedni o drugima, kao i o kvizovima koje takođe rangiraju. To je neka suluda takmičarska i druga, neopisiva energija. U “Poteri” sam ja ostao jedini koji nije iz tog svijeta, s obzirom na to da su i troje preostalih “Tragača” kvizaši, a ja jedini koji je van toga. U početku je bilo drugačije i tragači su bili ljudi s nekom svojom istaknutom biografijom, međutim, i to se mijenja pomalo. A u suštini, šta je kviz znanja osim znanje nekih suludih i bizarnih stvari. Ali, tu je i zabava i velika inteligencija, jer kvizovi uključuju razne vrste inteligencije...

Zašto se fokusirati na ružne stvari kad ima toliko lijepih?

Pamtite vrijeme Jugoslavije, društva i sistema mimo liberalnog kapitalizma.

Tako je, ali sam bio mlad tada, pa i nemam neka realna sjećanja. Nijesam bio finansijski odgovoran, nijesam imao ideju o tome kakav je sistem, bilo je i nestašica, bilo je svega, ali smo bili klinci i nije nas bilo briga.

Jeste li morali biti upućeni u to kakav je sistem?

Ma ne, naprotiv. Političari su za nas bili neki tamo matori ljudi s kravatama. Niko mlađi od 40 godina nije gledao dnevnik u to vrijeme, već je to bilo za starije. Jer zaista ima toliko divnih stvari kojima se možemo okupirati. Uzmite samo muziku u obzir, pa počnite da slušate muziku od 60-ih pa do sada, od svakog žanra. Toliko ima divnih ljudi koji stvaraju prelijepe stvari, i u filmu, književnosti, stripu, muzici. Ima dobrih stvari u svijetu, zašto bismo se fokusirali na one manje lijepe, a kamoli ružne.

Vide se mnogobrojna Vaša interesovanja o čemu svjedoči i sve što radite.

Kod svakog ima dosta interesovanja, zar ne? Kod mene se desio sticaj okolnosti da mi se pružila prilika da radim masu nekih zanimljivih stvari.