Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača. (Ibn Batuta)
Svaki dan je jedan savršeni fotografski aparat i fonograf, reče istaknuti duhovnik i besjednik, imajući na umu nevidljivu, etarsku traku, koja cjelovito i nepogrešivo bilježi naše misli i djela, izvan medijske realnosti i elektronske trake - tendenciozne bilježnice naših fragmentiranih, spoljašnjih stanja. Svaki dan je jedan savršeni dan, za (pro)putovanje i pripovijedanje, rekao bi putnik/pjesnik, imajući u vidu svaki neotkriveni pedalj zemlje pogodan za otkrivanje i svaki blanko djelić papirne trake podesan za putopisno bilježenje.
Gojku Čelebiću, diplomati i piscu, životne i profesionalne okolnosti su, u tom smislu, išle naruku. Tragom jedinstvene životne sudbine, putovao je i pjevao je: “Sve što napisah, napisah na putu.” Rim, Njujork, Tokio, Kairo... samo su neke od prijavljenih lokacija, na njegovom putu od jednog do drugog kontinenta, od jednog do drugog kraja svijeta. I premda nezasit u širenju sopstvenih horizonata saznanja i iskustva, od kilometrima dugih putovanja, odmarao se predasima na aerodromima, željeznicama, u hotelima... Odmarao i pjevao. Ne samo o onom na tom putu viđenom, već onom na tom putu doživljenom. Jer, fizičko putovanje bezvrijedna je stvar, ako ne p(r)obudi naš unutrašnji dar! Čemu putovanje, ako nije suočenje? (Puto)pjesnik je to znao i o tome je pjevao, da putovanje najbolje je suočenje: “Ništa te ne suočava sa samim sobom tako izazovno i bestjelesno kao putovanje (vozom).”
Na putovanju, najbolje je organizovana Čelebićeva cjelina, sačinjena od “duha, samoće, upornosti i puta”. Puta, koji mu dozvoljava da luta. I da se na tom putu razvija. Upornosti, da nastavi da luta i da ne silazi sa (pravog) puta. Samoće, koja najbolja je pratilja svakoga puta, plodno tle da stigne se do duha. Duha, koji daje razlog svakog novog puta, da stigne se do vrha: “Al’ esencijalno kad se u nj zagledam: to esencijalno me vodi tebi.” Suštini ili Bogu? U tom samosagledavanju ili samosuočenju, Čelebić postaje nestandardni (puto)pisac – opisivač unutrašnjih pasaža, a ne vidljivih pejzaža, znajući da “zemlja bez metafizičkih pjesnika osuđena je na propast”.
Putovanje ovog pjesnika, samo (po) sebi, nije i ne može biti svrha. Ono je sredstvo, da stigne se do cilja... ili do vrha. A cilj je iskustvo steći, jer kako će nam i pjesnik reći: “Iskustvo je... iskustvo je sve.” Odvajkada je bilo i biće da iskušenjem iskustvo se stiče, a to nije lakši put, kojim se češće ide: “Putovanje okrutno jest, jer cilju ne vodi strog nego krivudav cest.” Ovaj pjesnik, ipak, kao da radije bira ili njega bira (krivudav) put kojim se rjeđe ide. On se, poput sebi srodnog kurziva, saginje i nadesno naginje: “Kurzive, tekste bliski... vi slovca padu sklona.” Naginjati nadesno, znači, biti sklon padu, ali i usponu. Naginjati nadesno, znači i biti odstranjen i suprotstavljen: “Tekste disidentski! Tekstualnosti desna, pismo onih što ih istjera rodna zemlja...” Izgnan iz svoje zemlje, slobodan čovjek postaje doseljenik nove zemlje: “Protjeraj me i iz domovine, gospodine, naći ću drugu domovinu, nije mi prvi put...” Ta druga domovina je zemlja Slobode i Duha, u koju Gojka Čelebića progna pjesma: “Nikad neću biti pušten sa slobode na koju me osudi pjesma.”
Za svakog pretendenta na slobodu ili na vječnost, a što je jedno te isto, realni život predstavlja bunker, skučenog prostora, u kome sve je sujeta: “Faros gasne... zalazak sunčev jedina je strana svijeta.” U tom besvjetlosnom prostoru i mjestu bez sunca, u tim jednosmjernim ulicama, žive “zapadnjaci kao sebičnjaci”, tu sve je taština, tj. trska. Tu samo “važnost je važna”, tu sve manje je srca, a pjesnik “ne bi podnio nemanje srca”. U tom sveukupu nemanju, pjesnik ima svoje sandale, u kojima odlazi na fizičko putovanje. A potom, “sa vrelog asfalta” svoga puta “šmugne u podrum knjižare”, gdje čekaju ga knjige. Da odvedu ga na čitalačko putovanje. U tom neosvijetljenom bunkeru, pjesnik ima svoje prozore, kroz koje grije ga istočno sunce. Tako odlazi na duhovno putovanje.
Fizičko, čitalačko ili duhovno, za ovog pjesnika, putovanje je važno. Putovanje, kao “sandalovanje”, u kojem on “navlači desnu, pa lijevu sandalu” i kreće na svoje (veliko) putovanje. Spreman da “raste iz podnožja”. Iako “podstanar je nebesni”, on se uputio ka nebesima. Njegovo putovanje iz podnožja se shvata kao rast i dinamika, koja treba da odvede do viših spratova ili do potkrovlja.
U sabranim poezijama Gojka Čelebića, sabran je evolutivni put svakog čovjeka. U višedecenijskom životnom, profesionalnom i pjesničkom rasponu, putovao je - rastao je i mijenjao se, iz podnožja, baš kao što poziva njegova poezija. U smislu promjene i rasta, fizičko putovanje je samo sjena, svakog drugog putovanja. Onaj ko svugdje je bio, sve je iskusio, biće je savladao, na kraju je i zapjevao: “Ko savlada riječ, savladao je biće.” Ko o svemu može da piše, ima prava štogod i da napiše. Takva je i Gojkova lična evolucija, od putnika do pjesnika. Gdje njegovo svako putovanje biva pojanje... i postojanje. Na tom putovanju uvijek su zauzete njegove obje ruke, u jednoj je olovka, drugom upravlja zelenka. Zelenka Satira, da odvoji bitno od nebitnoga. On angažuje svoje/ljudske ruke, ne dâ da odmijene ih elektronske.
U angažovanju svoje obje ruke, ogleda se i pjesnikovo dvoruko pisanje. Oduvijek je bilo i biće da desna strana je lice slave, pohvale i sreće, kao što lijeva je njeno naličje, lice sramote, grdnje i nesreće. Ako je, koristeći ravnomjerno svoje dvije ruke, ljevicom kao desnicom pisao, onda se ovaj “dvostruki dešnjak” u pjesničku slavu upisao.
Gojko Čelebić, u svemu višestran - multilingvalan, mnogoobrazovan, ambidekstrozan, čitao je, putovao je, tragao je i pisao je, na raskrsnicama svijeta. Lui leggeva, viaggiava, (ri)cercava e scriveva, baš poput sebi srodnog ambidekstera, Leonarda da Vinčija. Izvjesno je da je i Čelebić u svom lutanju nešto (vrijedno) tražio. Možda je i našao. Svjetlo ili anđela u sebi. Jer, chi cerca trova. Ko traži, taj i istraži.
(Autorka je profesorica italijanskog jezika i teoretičarka savremene umjetnosti)
Bonus video:
