Kreativna radoznalost i odsustvo straha

Grafika, ilustracija, animacija, film, muzika, književnost, samo su neke od oblasti u kojima radi i stvara profesor i umjetnik Rastko Ćirić. Ljetos je nagrađen na Forteca festivalu u Perastu, a lani je njegov The Rubber Soul Project nadahnut Bitlsima dobio i Global Music Award... O svemu tome govori za “Vijesti” i otkriva na čemu trenutno radi

5232 pregleda 1 komentar(a)
Rastko Ćirić i plakat izložbe u Hirošimi, 2008., Foto: Privatna arhiva
Rastko Ćirić i plakat izložbe u Hirošimi, 2008., Foto: Privatna arhiva

U skraćenoj biografiji profesora i umjetnika Rastka Ćirića ističe se da stvara u oblastima grafike, ilustracije, animacije, filma, muzike, tu su i zaštitni znakovi, ekslibris, strip... Dobitnik je i mnoštva domaćih i međunarodnih nagrada i profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Svira nekoliko instrumenata, pjeva u bendu koji je prepoznat i u inostranstvu, neki ga porede i sa Lenonom... Piše muziku, za sobom ima niz uspjeha na akedmskom polju, filmove, knjige i razne druge uratke, a ove godine bio je i jedan od gostiju Festivala internacionalnog filma Forteca u Perastu, gdje je nagrađen za animirani film “Svetlosti i senke”... O svemu tome, Rastko Ćirić govori za “Vijesti” i otkriva da radi na interaktivnom udžbeniku animacije.

Za film “Svetlosti i senke” koji je prikazan ove godine na festivalu Forteca u Perastu, gdje je osvojio i nagradu, potpisujete scenario, režiju, dizajn i animaciju. Kazali ste ranije da je ideja za to djelo nastala prije nekolike decenije, pa kako je došlo do realizacije nakon toliko vremena? Pored toga, kakvi su Vaši utisci sa Forteca festivala?

Prije nekoliko godina, moja ćerka Iva, koja me je na Fakultetu primenjenih umetnosti naslijedila na predmetu Animacija, sjetila se storiborda za film “Svetlosti i senke” koji je trebalo da bude realizovan davne 1990. godine. Nagovorila me je da ga najzad ostvarim, jer je, za razliku od mojih par prethodnih filmova, sadržao moj prepoznatljivi crtež i rukopis. Složio sam se sa njom, pronašao odličnog producenta (Sense Production iz Beograda) i počeo rad na filmu. Trebalo je da taj film napravim posle filma “Ale i bauci” iz 1989. u studiju AAA (Avalin Atelje Animacije) u okrilju Avala filma. Dok sam ja radio na pripremi filma (a u animaciji smišljanje i priprema filma traje mnogo duže od njegove mukotrpne realizacije) u zemlji su počele da se dešavaju neobične stvari. Rukovodstvo Avala filma se promijenilo, firma je promijenila naziv u Avala Film International i najzad, ubrzo je, na užas svih, počeo rat u Bosni. Ogroman broj ljudi je prodao duše đavolu, a storibord je ostao u fioci da leži sljedećih dvadesetak godina.

Forteca festival je bio više nego prijatno iskustvo: odličan festival, more, dobro društvo, kupanje, bogati muzeji i na kraju - nagrada. Šta treba više?

Storibord za film “Svetlosti i senke”
Storibord za film “Svetlosti i senke” foto: Rastko Ćirić

Koliko je izazovno i zahtjevno, s obzirom na vrijeme i okolnosti, raditi film po ideji od prije nekog vremena? Pritom, da li njegov uspjeh govori o univerzalnosti i dobro odabranom motivu, posebno ako uzmemo u obzir da je u pitanju svojevrsna adaptacija Geteovog Fausta?

Govoriti o uspjehu ima dvije strane. Prije početka rada na filmu projekat je nagrađen na pičingu u Ljubljani. Sve je ukazivalo na to da je naišao na dobar prijem kod stranih stručnjaka. Film je, osim u Perastu, bio nagrađen na beogradskom festivalu Balkanima, ali je prethodno bio odbijen na svim stranim festivalima na koje je bio poslat (Berlin, Zagreb, Anesi, Oberhauzen i mnogo drugih…). Nadao sam se da će bar biti prikazan na festivalima u Njemačkoj i dobiti neke komentare, s obzirom na to da je Gete njihov pisac, ali iz nekog razloga to se nije dogodilo. To je kod mene pokrenulo pitanje da li je Faust još uvijek aktuelan?

Kadar is filma 'Svetlosti i senke'
Kadar is filma "Svetlosti i senke"foto: Rastko Ćirić

S obzirom na polazište, koliko ste se naslanjali na Fausta, iako nije u pitanju klasična adaptacija samim tim što je animirani film i što ste se poigrali sa brojnim stihovima, simbolima i njihovim značenjima? Zbog čega i kako ste dolazili do tih rješenja?

Postoje igrani filmovi u kojima je Faust adaptiran na klasičan narativan način, koji prati radnju i dešavanja iz Geteovog teksta, može se reći, na bukvalan način. Svesti veoma obimnu građu Fausta na deset minuta zahtijevalo je radikalnu dramaturšku intervenciju i ići samo na suštinu. Sve je ispričano simbolima, a poznato je da su simboli višeznačni, tako da je svaka slikovna predstava dobila svoju dubinu, što je slučaj i kod Getea. Radi jasnije vizuelizacije, pozajmio sam motiv iz srodnih priča o prodaji sjenke đavolu, kao što je ona o Peteru Šlemilu. U vrijeme nastanka scenarija priredio sam izložbu sjenki nazvanu “Svojeručni zoo” koja je bila praćena knjižicom koja daje uputstva kako se rukama mogu napraviti sjenke raznih životinja. Tokom predstojećih ratnih kriza nestanci struje bili su česti, tako da je knjižica postala veoma popularna.

Dopala mi se ideja da glavni junaci budu dvije ruke jednog čoveka, što se moglo protumačiti da pripadaju autoru, ali i svakom gledaocu ponaosob.

Studio za animaciju FPU
Studio za animaciju FPUfoto: Privatna arhiva

Niz je polja na kojima stvarate i mnogo izdvojenih interesovanja. Kako biste Vi sebe predstavili? Pored svega toga, šta je ono što je manje poznato o Vama, a Vama posebno važno?

Dio odgovora možda se nalazi u naslovu moje monografije “Svaštara”, u kojoj je kolekcija mojih radova predstavljena hronološki, a ne po oblastima. Tako na stranama knjige jedno do drugog stoje ilustracija, kadar iz crtanog filma, grafički znak, plakat, autorska grafika, muzički zapis, strip, crtež itd. Tu raznovrsnost medija, motiva i tehnika ja tumačim kreativnom radoznalošću i odsustvom straha da se upustim u rizik novog, tako da volim da posle jednog posla započnem drugi koji je sasvim različit od prethodnog. Imao sam prijatelja koji je kolima do posla uvijek išao istim putevima i bilo mu je nezamislivo da promijeni ustaljenu naviku. Mislim da ja činim upravo suprotno.

Korice “Svaštare 1”
Korice “Svaštare 1” foto: Rastko Ćirić

Vaši roditelji takođe su bili istaknuti stvaraoci u oblastima ilustracije i grafičkog dizajna. Da li je možda odrastanje i stasavanje uz njih, nesumnjivo sa umjetničkom crtom koju ste naslijedili, uticalo na Vaš odabir zanimanja, ali i razvijanje svih drugih interesovanja? Kako je tekao taj put spoznaje i razvoja?

Da, moji roditelji su se upoznali na Akademiji primenjenih umetnosti koja će kasnije postati fakultet i na kojoj će prvo predavati moj otac osnovavši tamo Grafički dizajn, zatim ću tamo predavati ja na predmetu Ilustracija i osnovati Animaciju, a sada je tamo moja ćerka kao treća generacija porodice Ćirić. Moja majka je bila ilustratorka za djecu, a otac grafičar i grafički dizajner i oboje su izgradili ogromne i značajne opuse. Otac je u radu bio strog i geometrizovan, a majka razbarušenih oblika i boja. Izgleda da sam ja tu negdje između. Kao mali, imao sam svoj mali radni sto pored njihovih velikih stolova i trudio se da radim, u svom dječjem obimu, sve šta i oni. Bio sam u gimnaziji kad je Duško Radović osnovao svoj časopis Poletarac, a pozvao je, pored majke i oca i mene da ilustrujem. Tako sam se upustio u nešto ne znajući da je to oblast koju ću dvadeset godina kasnije predavati studentima. Kad sam maturirao nisam imao dilemu šta ću studirati, kao što je to bio slučaj sa mnogim mojim vršnjacima. To je bila neka vrsta porodične inercije u koju sam se upustio znajući sasvim dobro šta je to i šta me očekuje u životu.

Ilustracija iz 'Poletarca', 1974.
Ilustracija iz "Poletarca", 1974. foto: Rastko Ćirić

Jedan ste od rijetkih crtača i ilustratora tako bogatog opusa, kako u Srbiji tako i na prostoru bivše Jugoslavije. Za kultni Politikin zabavnik uradili ste više od hiljadu ilustracija, kao i niz onih za knjige, plakate, različite događaje, ali i za “New York Times Book Review”. U čemu je čar i zamka ilustracije? Šta je njen glavni zadatak i kakva komunikacija se odvija na relaciji posmatrač-ilustracija?

Ilustracija kao medij nalazi se u središtu svih ostalih disciplina kojima se bavim. Primijenjena je u knjizi, časopisu, na plakatu, oglasu, ekslibrisu, to su crteži koji su oživeli u crtanom filmu. Vizuelizovati neki tekst zahtijeva razmišljanje, dosjetku kao ideju, sposobnost da se likovni prizor učini jasnim i razumljivim, a najčešće se u ilustraciji nađe i sadržaj koga nema u inicijalnom tekstu. U tom slučaju ilustrator ima šansu da “dopiše” tekst svojom slikom. Osoba koja posmatra ilustraciju je i gledalac i “čitalac” ilustracije, jer ako su autor i čitalac dovitljivi, može štošta da se “pročita” između nacrtanih oblika.

Ilustracija za New York Times Book Review, 2004.
Ilustracija za New York Times Book Review, 2004. foto: Rastko Ćirić

Koliko se ilustracija danas promijenila u odnosu na vrijeme kada ste se počeli time baviti i na koji način?

Sama ilustracija se ne mijenja, menjaju se ljudi, a najviše tehnologija. Tehnologija omogućava da se nešto uradi lakše i brže, iako stari način rada rukom donosi priliku da se autor “bori” sa materijalom i da tokom te borbe nastanu neki neočekivani likovni izrazi i efekti. Danas je kompjuter u stanju da imitira bilo koju klasičnu slikarsku tehniku, ali boja ne može slučajno da procuri, tako da su greške sprečene. A greška je, recimo, dovela do pronalaska penicilina.

S obzirom na to da se ističu i Vaši animirani filmovi, šta biste rekli, kakva je kultura konzumiranja animiranih filmova danas, a kakva njihova produkcija?

Dvije su glavne vrste animiranih filmova, kako ja to vidim. Jedno su komercijalni animirani filmovi koji se gledaju na televiziji i koji su dobra “roba”. Drugo su umjetnički animirani filmovi koji se mogu vidjeti samo na festivalima kakva je, recimo, beogradska Balkanima. Ove prve vidi milion puta više ljudi i rezultat je da se za ove druge ni ne zna. To je razlog zašto se za crtane filmove misli da su “dječji i da služe samo za zabavu”. Kad bi neko to isto rekao za literaturu, ljudi bi se pobunili; jer u knjižarama ima više knjiga za odrasle nego za djecu. Odrasli bi se zbunili kad bi vidjeli crtane filmove koji nisu za djecu.

Većina, kao i igranih, su komercijalnog karaktera i nastoje da pomjeraju granice realnosti u svojoj realizaciji, dok oni, takozvani alternativni nose snažne poruke i priče. Šta je Vama važnije, ako se to može tako postaviti ili ako se može uopšte izabrati?

Naravno da je sve stvar izbora. Na predmetu Animacija na Fakultetu primenjenih umetnosti razvija se upravo umjetnička animacija, jer je to i suština misije ovog Fakulteta, da se tradicionalne vještine i znanja kao što su crtanje, slikanje, grafika, ilustracija, nadograde pokretom i zvukom. Može se reći da je Animacija na FPU jedini poligon na kome se kontinuirano razvija i “proizvodi” 2D art animacija. Svi ostali studiji i škole rade isključivo na 3D animaciji koja ide u drugom pravcu.

Napisali ste autobiografske knjige “Svaštara” 2005. godine, “Aka” 2016. i “Svaštara 2” 2021. Šta Vas je podstaklo da pišete o sebi i da li su knjige namijenjene nekoj ciljnoj grupi ili široj publici?

Ja to zovem “automonografija”. Naš naziv je “Svaštara”, a engleski “Miscellenia”. To je zapravo kolekcija mojih radova od rođenja do danas. U prvoj “Svaštari”, ilustrovanoj sa više od 1.500 slika prikupljeni su moji raznorodni radovi tokom prvih 50 godina života. U “Svaštari 2” dodato je još 15 godina. “Svaštara 3” će izaći 2055. godine, kad napunim 100. Knjiga “Aka” je zbirka mojih dečjih crteža, na neki način proširen segment iz Svaštare 1 koji se tiče detinjstva. Ova knjiga je pratila veliku izložbu dječjih radova u Dečjem kulturnom centru u Beogradu 2016. “Aka” je nadimak koji sam sam sebi dao kad sam bio mali, zapravo tada nikako nisam mogao da izgovorim komplikovan slijed suglasnika u riječi Rastko, pa je rezultat bio Aka. Japanci i danas ne umiju da izgovore moje ime. Na plakatu moje izložbe u Hirošimi (2008) pisalo je “Rastoko”, to je bio jedini način da se moje ime tamo izgovori.

Izložba u Dečjem kulturnom centru u Beogradu, 2016.
Izložba u Dečjem kulturnom centru u Beogradu, 2016.foto: Privatna arhiva

Da li na nečemu trenutno radite i ukoliko da možete li otkriti čitaocima šta se može očekivati?

Radim na interaktivnom udžbeniku animacije u kome će štampana slika moći da se pokrene pomoću malog programa u mobilnom telefonu. Na prvi pogled to izgleda kao čarolija. Neću više ništa otkriti za sada.

Da li biste nešto dodali?

Ne. Hvala za inspirativna pitanja.

GMA za projekat koji se stalno povampiruje

Govoreći o Vama, neizostavno je spomenuti i međunarodno zapaženi muzički projekat The Rubber Soul Project nadahnut Bitlsima koji je dobio i svoj dokumentarni film, kao i CD i DVD, a nastupali ste i u Liverpulu u jednom od kultnih klubova u kojem su i Bitlsi nastupali. Šta se danas dešava sa tim projektom?

Ne znam da li ste čuli da je ovaj projekt dobio prošle godine veliko međunarodno priznanje Global Music Award?

Nedavno je izašla knjiga Duška Antonića ”Kako (ni)je propao rokenrol u Srbiji”, sa top listom od 100 najboljih srpskih albuma od raspada SFRJ i Rubber Soul Project se nalazi na nevjerovatnom 23. mestu.

Uskoro će biti prikazan jednosatni dokumentarni film “Živeti Bitlse”, koji je priredila TV AlJazeera autora Nebojše Grabeža, o Rubber Soul Projektu. To je najnoviji doprinos ovom projektu. Kad je 2015. izašao drugi album i “boks izdanje”, to je bio divan osjećaj. Mislio sam da je projekt zaokružen i stavljena tačka na njega. Ali, eto, stalno se povampiruje.

'The Rubber Soul Project' u Cavern klubu u Liverpulu 2005.
"The Rubber Soul Project" u Cavern klubu u Liverpulu 2005.foto: Privatna arhiva

Kazali ste jednom prilikom da ste se uvijek divili Lenonu koji je imao hrabrosti da “svoje unutrašnje tenzije i frke slobodno i iskreno baci u lice svijetu, da pred svima otkrije svoju ljubomornu prirodu, koja ga ne slika u najboljem svjetlu”... Da li je to ono što muzika i/ili umjetnost izvlači iz autora?

Ta izjava je data u intervjuu povodom mog najnovijeg albuma koji se zove “Tropical Breakfast” i koji nema veze sa Bitlsima. U njemu je opisana moja romantična avantura u Australiji. Pomiješana sa nostalgijom, pobudila je nevjerovatnu kreativnu energiju koja je izrodila 12 pjesama različitih žanrova. Ploča je dobila sjajne kritike od pomenutog Duška Antonića u web časopisu “Rockomotiva”.

Snimanje albuma “Tropical Breakfast”, 2019.
Snimanje albuma “Tropical Breakfast”, 2019. foto: Privatna arhiva

Ako ne razviju svoju misao, gotovi su

Kao profesor na fakultetu, šta Vam je posebno važno da prenesete studentima bilo na stručnom i profesionalnom planu ili pak životnom? Kolika je obaveza i odgovornost raditi na istom fakultetu gdje je Vaš otac jedna od značajnijih ličnosti u istoriji te jedinice?

Na fakultetu sam se trudio da postignem dvije stvari. Prva je da svi studenti razviju svoj lični rukopis. Duško Radović je rekao da roditelji treba da tuku svoju decu kad primijete da liče na njih. To važi i za profesore i studente. Moraju da budu svoji, a ne da slijede stil profesora. Druga važna stvar je da nauče da razmišljaju. Oni će tokom života razvijati svoj lični izraz, ali ako ne razviju svoju misao, gotovi su.

Opterećenje ocem kao velikim prethodnikom nisam previše osjećao, jer smo radili u dvije različite oblasti. On je predavao grafički dizajn, a ja Ilustraciju i Animaciju. Te oblasti se nisu dodirivale na fakultetu. Čini mi se da veći problem ima moja ćerka Iva u odnosu na mene, pošto je u pitanju isti predmet Animacija.