Stolica Ernesta Hemingveja

I sjećanje na Rista Stijovića, kada mi je pričao da je u “Rotondi” posmatrao Erenburga i njegove prijatelje, a u “Selektu” sjedio do Hemingveja... A jedna pjesma, nastala u “Selektu”, bukvalno je spasila život njenom autoru

5366 pregleda 0 komentar(a)
”Plavi izlog”, ulje, jedna od prvih Lubardinih slika, Foto: Privatna arhiva
”Plavi izlog”, ulje, jedna od prvih Lubardinih slika, Foto: Privatna arhiva

U pariskom hotelu “Est”, recepcionar Žozef, pokušava da izvadi koka-kolu iz automata. Ubacio je metalni novčić, i ništa! Ponovio je istu radnju, opet, ništa! Žozef ljutito tresnu nogom po automatu, i kliknu: “Picka matelina!”

Na svom, francuskom, očigledno, nema tako sočnu psovku...

Pariz je, kažu, najljepši s proljeća. Lijep je i s jeseni... Vazda.

Jednog proljećnjeg podneva, ugrijalo. Graciozna Parižanka, na Bulevaru Haussmann, zastade ispod staklastog autobuskog stajališta. Hitro skide jaknu, zatim bluzu, pa džemper, i odjezdi Bulevarom, u tankoj majici...

U Gran Paleu, Ruso pali Pariz; a u Boburu izloženi Šagalovi crteži... Ispred Luvra brojni posjetoci; hrle Mona Lizi, da je vide, makar i kroz neprobojno staklo, kojim je zaštićena.

Zvona zvone s Notr Dama.

Prisjećam se, šetajući pored Sene, davnašnjeg razgovora s Dušanom Matićem, o nadrealizmu, književnom i umjetničkom pokretu koji se javio u Francuskoj poslije Prvog svjetskog rata.

- Nadrealizam, kad se odbace njegove bučne forme i deklaracije, u svojoj suštini bio je poziv da se u čoveku otkriju sve one snage pritajene, nevidljive, iracionalne, koje mogu da daju onu punoću koju konvencionalnost, banalnost, teški okviri građanskog života, tako nemilosrdno i krvavo guše u čoveku. Nadrealizam je poziv i buđenje poezije, slobode i ljubavi. I zato odmah nadrealizam dolazi u dodir s društvenim revolucijama - pričao mi je Matić. - Za nadrealiste pitanje da li treba prići revolucionarnom pokretu ili ne, nije se postavljalo. To je bila bitna postavka nadrealista, kao pitanje poezije i ljubavi. Jedino gde se nadrealisti nisu slagali, gde su se pocepali (i to u Parizu mnogo dublje, u Beogradu mnogo manje), to je na pitanju da li treba prvo raditi isključivo na revolucionarnim ciljevima a pitanje nadrealističkih istraživanja ostaviti za kasnije, ili treba nadrealizam i marksizam da deluju istovremeno. Andre Breton i njegova grupa stali su na stanovište da nadrealizam treba da deluje paralelno s revolucijom. Aragon i Pol Elijar priključili su se revolucionarnoj delatnosti. U nas, međutim, usled ilegalnosti Partije, taj proces nije mogao nikad da dobije svoj suviše javan vid, nego je ostao u diskusijama...

Nadrealisti su bili Koča Popović, pariski đak; pisci Aleksandar Vučo, Oskar Davičo, Marko Ristić... Nije Tito slučajno, 1945. godine, za prvog jugoslovenskog ambasadora u Parizu, imenovao Marka Ristića.

Taj Pariz...

Grad Crnogorke, odlikovane francuske vitezice kulture, Branke Bogavac...

Sjedim u “Severenu”, na San Mišelu, uz kriglu piva.

Noć vri. Povrvio svijet.

Iz grčkih restorana širi se miris roštilja. Ulicom Sen Deni, s obje strane, poreštile se “prodavačice ljubavi”; crnke, plavke, smeđokose, crvenokose, obnaženih butina, ili zakopčane do grla... Za volju.

Gutač vatre okružen svijetom. Animatori; glumci, slikari, koji vam za nekoliko minuta izrade portret ili karikaturu. Jedan crnac, štrickajući karton, pravi profile, portrete; drugi nudi ženske tašne od krokodilske kože... Na svakom koraku hepening! (A hepening je, pričala mi je slikarka Olja Ivanjicki, prvi pravio Leonardo).

Nailaze prodavci cvijeća...

Po Monmartru razapeti štafelaji.

Hrlili su Parizu crnogorski slikari i vajari; prije Drugog svjetskog rata, Risto Stijović, Milo Milunović, Petar Lubarda.

Milunović i Lubarda skrasili se u predgrađu Malakof, kod gazdarice, madam Teri, kojoj je Lubarda pomagao u kuhinji. Punačak, onizak, podsjećao je na kuvara. Katkad je prodavao i novine ispred Opere. Život u Parizu nije bio lak; uveče su fotografisali goste po bistroima, prodavali im fotose; izrađivali razne ukrasne predmete... Živjeli su u oskudici, ali u Parizu.

Nijesu zaboravljali svoju Crnu Goru, kojoj su se s radošću vraćali.

Sjećanje na Lubardu ne mre.

Pohađao je Akademiju lijepih umjetnosti; ubrzo je napustio. U Luvru pomno posmatrao remek-djela Leonarda da Vinčija, Mikelanđela, Rembranta, Karavađa, Monea, Renoara... Učio. Ali uvijek ostajao svoj; nije imao uzora.

- Umjetnik, možda, ne mora fizički biti u svojoj okolini, ili eventualno gdje je rođen. Ali mu se neminovno nameće da crpi snagu iz jedne sredine. To umjetnika manje-više prati i, zapravo, tu je neki praizvor. Po mom mišljenju, kreatori nikad nijesu mislili da stvaraju škole ili pravce, već da realizuju svoje neminovnosti. Odnosno, zapažanja i stremljenja jednog vremena, epohe - pričao mi je Petar Lubarda. - Eto, Njegoš je upotrijebio narodni ep, narodne izreke, kao materijal, a ne kao cilj, jer, jakom duhu nijesu potrebni plagijati. Kad takav duh uzima, on daje tri puta više. I umjetnost se daje a ne oduzima. Šta je Njegoš napravio s tim? Otvorio je nove misaone puteve a nije ništa ponavljao. To je suština Njegoševog djela. Bitno je da je od one nacije iz koje je ponikao, mogao da vidi i ponese njen ljudski kvalitet...

U Selektu: Budumir Dubak, tadašnji crnogorski ministar kulture, pjesnik Slobodan Jovalekić, barmen Felipe i autor teksta
U Selektu: Budumir Dubak, tadašnji crnogorski ministar kulture, pjesnik Slobodan Jovalekić, barmen Felipe i autor tekstafoto: Privatna arhiva

Lubarda je, tokom boravka u Parizu, kupio uljane boje i napravio sliku. Jedna od njegovih prvih slika, “Plavi izlog”, nastala je u Parizu, u Malakofu. Milo Milunović je proročanski uskliknuo: Ljudi, rodio se genije! Petar Lubarda je postao korifej crnogorskog slikarstva i dobitnik brojnih značajnih svjetskih nagrada i priznanja.

U Parizu je ostao do 1932. godine.

Rekao mi je da kao kao slikar sazrio tek oko 1948. godine. A to je vrijeme kada je stvarao u Crnoj Gori, zapravo, na Cetinju.

I danas, sa zadovoljstvom, prijateljujem s njegovom rodbinom, sestričinom Đinom, arhitekticom, koja živi u Izraelu i sinovcem, Đurom, slikarom, nastanjenom u Kanadi, ali i s dužim boravcima u Crnoj Gori.

Stizali su u “grad svjetlosti” crnogorski slikari i poslije Drugog svjetskog rata; Dado Đurić, Miomir Mišo Popović, Drago Dedić, Vojo Saičić, Slobodan Bobo Slovinić, Srđan Vukčević, Dragoljub Bato Brajović...

Slikar i pisac Bobo Slovinić je s posebnim interesovanjem obilazio pariske kulturno-istorijske spomenike, galerije, izložbe, salone. Napravio u Parizu pedesetalk crteža koji su osnova njegovog veoma zapaženog ciklusa “Le corps”.

Detalj iz Pariza, rad Boba Slovinića
Detalj iz Pariza, rad Boba Slovinićafoto: Privatna arhiva

Tutnje godine... legendarna Parižanka, filmska diva, osamdesetosmogodišnja, Brižit Bardo, koja je u francuski budžet donosila više novca nego nacionalna fabrika automobila “Reno”, katkad se, na štulama, pojavi u svom rodnom, Petnaestom arondismanu. Starost nagrdi. U Crnoj Goi se vazda govorilo da nema veće bruke od starosti!

Pariz je uspomena.

Je li zamrla francuska šansona?!

Nema Aznavura, rođenog Parižanina jermenskog porijekla, zanosnog pjevača o ljubavi; ni Edit Pjaf; nema Iv Montana; ni Dada Đurića; ni Žan Pol Belmonda; ni Žan Pol Sartra, koji za slavni crnogorski Trinaestojulski ustanak reče da je “najfrapantniji i najveličanstveniji događaj svekolike evropske revolucionarne istorije dvadestog vijeka, u kome su se Crnogorci borili za svoju slobodu, svoju nezavisnost, svoju kulturu”.

Nije Pariz što je bio. Primat mu na kulturnom planu, sve više uzima Njujork, koji, kako je pjevao Sinatra, nikad ne spava...

A Sinatra, dugo nije dolazio u Pariz; ljutit, jer su mu, svojevremeno, u “Maksimu”, servirali biftek od slonove surle!

Opet sam u “Severenu”.

I: sjećanje na Rista Stijovića, kada mi je pričao da je u “Rotondi” posmatrao Erenburga i njegove prijatelje, a u “Selektu” sjedio do Hemingveja...

A jedna pjesma, nastala u “Selektu”, bukvalno je spasila život njenom autoru.

S proljeća, 1999. godine, Sajam knjiga u Parizu, na kome su učestvovali i crnogorski izdavači. Izdanja podgoričkih izdavača predstavio je Radomir Uljarević.

Pjesnik i višedecenijski Parižanin, moj poznanik još iz titogradske gimnazije, Slobodan Jovalekić, predlaže da u “Selektu” popijemo piće; u stolici đe je sjedio Hemingvej, i do njega Risto Stijović.

Služio nas barmen Felipe.

U inspirativnom ambijentu kultnog kafea, Uljarević je na papirnoj salveti “ispisao” pjesmu, koju je naslovio: “Stolica Ernesta Hemingveja”: Stojeći na stolici,/ na kojoj je sjedio Hemingvej,/ pozlaćenoj stolici u “Selektu”,/ jednoj stolici u Parizu,/ manji sam od olovke/ koja bi trebalo da zapiše ovu pjesmu...

Uzeo sam salvetu, stavio je u džep, s namjerom da je objavim u subotnjem “Pobjedinom” dodatku “Kultura”, koji je sjajno uređivala vrijedna Vera Gavrilović.

Spasonosna poezija na salveti Selekta
Spasonosna poezija na salveti Selektafoto: Privatna arhiva

Vratio sam se iz Pariza u Crnu Goru, a crnogorski izdavači, krenuli su, po zatvaranju Sajma, par dana kasnije, automobilima, s knjigama.

Vera nije mogla da “dešivruje” jednu riječ ispisanu na salveti kafea “Selekt”.

Bio je 24. mart, 1999. Telefonirao sam Radomiru, da nam rastumači nejasnu riječ. Zazvonio mu je telefon upravo pred ulazom u tunel Mon Blan. Zaustavio se. U tom trenutku u tunelu se zapalio kamion, buknuo veliki požar i u stravičnoj nesreći tridesetdevet ljudi izgubilo život. Da nije stao, bio bi usred tunela i požara...

Reče vaktile, moj nedavno preminuli drugar, crnogorski iseljenik u Australiji, Boro Saičić: Vi, ljudi od pera, bliži ste Bogu, jer vas je nadario vrlinama koje samo ljudi koji pišu mogu da doživljavaju...

...Teče Sena, teče Sena... Jesen plovi niz nju.

Bonus video: