Svaki boravak u Crnoj Gori za umjetnika Pera Nikčevića, koji se kao mladić otisnuo van nje, a onda zaveden magijom Parizom nastanio se i usavršavao u Francuskoj, posebno je iskustvo koje donese mnogo toga. Naboj inspiracije izvire sa oduševljenjem i vizijom slikara koji neprekidno traga i konstantno stvara, a rezultat su različita djela, često u drugačijim tehnikama, ali i izložbe kojima se predstavlja publici, koju smatra da je zanemario u nekim periodima svog života i rada.
Može se reći da je nakon dugog niza godina Nikčević sve prisutniji na crnogorskoj likovnoj sceni, i to nakon izložbi “Žena i knjiga” u Bijelom Polju 2021. i čuvenoj galeriji “Most” u Podgorici iste godine, a onda i izložbe crteža “Povratak izvoru” 2022. u Starom gradu Budve. Prvi put je predstavio djela iz ciklusa “Crnogorski pejzaži” u novembru u Vrbasu, a onda je postavka “Vidici vremena” tokom marta krasila neobičan prostor, netipičan galerijski, relativno novo mjesto sutreta umjetnika - “Miris dunja” u Podgorici.
Govoreći o izložbi “Vidici vremena”, prof. dr Draško Došljak smatra da ona predstavlja svojevrstan dnevnik slikara koji teži apsolutnom slikarstvu, o čemu je Nikčević ranije i govorio “Vijestima”.
”Ovo je Nikčevićev bijeg u djetinjstvo ili povratak u burnu civilizaciju i zajednički krik da je na njegovim slikama boja nadvisila svoju moć. Ovo je vrisak vremena i vidik jednog umjetnika koji ne prestaje da obožava domovinu”, zapisao je Došljak.
Djela iz ciklusa “Crnogorski pejzaž” donose motive Crne Gore, a na nekima od njih Nikčević povezuje crnogorsku prirodu sa ženom - njegovim vječitim motivom, čiji lik ili pak konture, poput vile, muze ili duha kakvog božanstva, smješta u svoje radove snažnih boja i ja(r)kog kolorita. Dok u većini njegovih djela dominira linija, snažna i kao da je nastala u jednom dahu, pejzaži su drugačiji, pod snagom kolorita i atmosfere ambijenta, a i sami umjetnik je u procesu drugačiji u zavisnosti od djela koje stvara...
”U fazi slikanja uljem i kada treba da se prebacim u crtež kao da to više nijesam isti ja, nego da je to drugi Pero koji crta, a drugi koji koristi uljane boje, a tako je slično bilo i kada sam se bavio keramikom prije 35 godine. Biti likovni umjetnik u više pravaca znači biti jedna ličnost u više faseta”, istakao je ranije u razgovoru za “Vijesti”.
Pritom, Nikčević je jedan je od pionira performansa u Crnoj Gori, a sada u razgovoru za “Vijesti” otkriva i da razmišlja o jednom novom. A kako i otkuda dolazi sva ta umjetnost koja leži u njemu i kako se inspiracija oblikuje, neka su od pitanja na koja ni sam sebi ne može odgovoriti.
”Potrebno je svakodnevno žrtvovanje, okretanje sebi i kontakt sa onima koji već i jesu i nijesu živjeli, a sa kojima dijelimo nešto, a sve to vodi ka ludilu. Ipak, to je uslov da pružimo nešto iz svog bića. Mi smo jedan trenutak genetskog pamćenja. Taj trenutak navodno traje, kod mene 70 godina, a čini mi se da je prošlo dok ste puknuli prstima. Nekada budem nepristojan pa kažem ‘Nema umjetnika!’, a zapravo i ima previše, a premalo pravih istraživača. Zbog toga je Nikola Tesla jedan! Ja imam megalomansku želju da otkrijem nešto u tom likovnom prostoru, ne da imitiram bilo koga, već da pružim nešto svoje, autentično, jer imam osjećaj da mogu, mislim da sam na tragu nečemu”, govorio je Nikčević “Vijestima”.
Istakao je da vjeruje da može biti “likovni perjanik u Crnoj Gori, neko ko će uzdići crnogorsku likovnu umjetnost, povezati je sa Parizom”, za šta je definitivno i pozvan s obzirom na život i stvaralaštvo u Parizu koje ga je učinilo velikim umjetnikom koji ni nakon cijelog života posvećenog stvaranju ne miruje i vječito je pun ideja, strasti, želje, potreba… Znao je tako poslušati i onaj nagon iz kojeg je proisteklo uništavanje velikog broja sopstvenih djela, iz nekih su proizilazili performansi, a neki su ga pretvarali u mašinu koja stvara...
”Veliki mi je izazov da pokažem zašto sam otišao i šta sam postigao u Francuskoj”, kazao je “Vijestima”, ali i istakao:
”Ubijeđen sam da likovna publika u Crnoj Gori još nije na nivou mene kao posvećenog umjetnika”, kaže, a uprkos tome, ima velike ambicije.
”U krajnjoj ambiciji mog stvaralačkog opusa i završnici karijere na evropskom planu, bez lažne skromnosti, maštam o muzeju u kojem bih okupio najznačajnija djela sa kojima bi se Crna Gora, vjerujem, ponosila. U međuvremenu prihvatam poštenu i profesionalnu saradnju na tom putu”, otkriva Nikčević “Vijestima”.
Vječito traganje za inspiracijom i život kakav je sam iskrojio vodili su različitim stranama, a sve češće ga vraćaju Crnoj Gori, o čemu on i govori u razgovoru za “Vijesti”, a pored umjetnosti, otkriva i da je tokom posljednjeg boravka ovdje “sreo platonsku ljubav koja će ublažiti preostali put ludog starca”.
Svoje slike predstavili ste tokom proteklog mjeseca u Podgorici, ali u jednom specifičnom, vaninstitucionalnom prostoru koji nije klasičan galerijski na koji je publika naviknuta u ovakvim prilikama. Kakvi su Vaši utisci i kako se čitav koncept uklopio, od postavke do atmsfere u prostoru?
Priznajem da je rizik izlagati u vaninstitucionalnim prostorima, ali pošto je cijeli moj umjetnički put riskantan, sasvim je logično da se desi ovakav nastup. Evo me u pariskom podneblju, a utisci koje sam donio avionom još nikako da se prizemlje. Taj nastup je zapravo započet prošle godine, muralnom slikom na zidu te zgrade i tog prosta “Miris dunja”. Zatim je došlo do izložbe većih linearnih crteža “Žena i knjiga”. A da to ne bi bio isključivo moj projekat “arPero”, Gordan Čampar i ja smo odlučili da proširimo koncept i dočekujemo i druge likovne, literarne, muzičke umjetnike.
Dokle sežu i čemu svjedoče Vaši “Vidici vremena”? Šta ste ispričali ovom postavkom?
Na ovoj izložbi je prikazano nekoliko decenija unazad, kada sam iz nostalgije prema zavičajnoj Crnoj Gori išao u neposredan susret pejzaža, planine, dolina i primorja… Radovi su iz ciklusa “Crnogorski pejzaži”, ali sa motivima različitih predjela. U motivima me prati pejzaž Crne Gore, onaj pejzaž iz kojeg sam ja izašao.
Iako ste kazali da publici ne treba podilaziti, u prethodnom razgovoru za “Vijesti” rekli ste i da na neki način dugujete publici izvinjenje jer je nikada nijeste “dovoljno poštovali ili joj izlazili u susret, jer ste bili u sopstvenom hodu”. Kakva je situacija danas?
Desilo se nešto što sam prvi put doživio na otvaranju ove izložbe... Slušajući govore praćene zvukom flaute, kada je došao red na mene da se obratim prisutnima, nešto mi se steglo u grudima, moje suze su potekle, a onda sam evocirao mene, dječaka koji je za crtež na tabli kao nagradu dobio težak šamar učiteljice. Prošlog ljeta sam u mom rodnom gradu dobio tešku šaku bivšeg boksera. Nadam se da je to bio zadnji konflikt i da će mudrost starca, u ovoj fazi u koju ulazi(m), biti diplomatski usmjerena. Prihvatam dio krivice u svim tim konfliktima i nesporazumima, ali sam ubijeđen da likovna publika u Crnoj Gori još nije na nivou mene kao posvećenog umjetnika. U procesu stvaranja publika može i da smeta, osim ukoliko se ne radi o procesu performansa javnog nastupa.
Prepoznati ste po svojim crtačkim sposobnostima, aktovima, ali i performansima. Može li se očekivati nešto novo i na tom polju?
Tako je, čak sam i vozio biciklo go, slikao sam ogromno platno na Roland Garosu - mog sina, tada talentovanog tenisera i još mnogo toga... Naravno da imam nekih planova vezanih za performans, ali bolje je da to sada ne najavljujem, jer i efekat iznenađenja je dio karaktera takvog izraza.
Kako i sami rekoste, napustili ste crnogorsko podneblje i onda veći dio života i stvaralačkog rada proveli i predstavili u Francuskoj. Koliko je ovaj umjetnički ciklus rodoljubiv i nostalgičan?
Da, sasvim je logično da čovjek koji ulazi u osmu deceniju života, a pošao je iz zavičajne Crne Gore sa dvije decenije djetinjstva i mladosti provedenih u njoj, podliježe jakoj nostalgiji i pokušava to da transformiše u slikarsko-crtački izraz.
Koliko Vam je Crna Gora danas inspirativna za stvaralaštvo? Takođe, spominjali ste ranije da želite da zaokružite neki sopstveni krug, u kom kontekstu i na koji način?
Nemoguće je to kontrolisati, jer inspiracija temperamenta moga kova traži totalnu slobodu, takozvanog posvećenog umjetnika. U krajnjoj ambiciji mog stvaralačkog opusa i završnici karijere na evropskom planu, bez lažne skromnosti, maštam o muzeju u kom bih okupio najznačajnija djela sa kojima bi se Crna Gora, vjerujem ponosila. U međuvremenu prihvatam poštenu i profesionalnu saradnju na tom putu.
I danas ste na relaciji Pariz-Crna Gora. Nakon što ste se posljednjih par godina bliže upoznali sa cnrogorskom umjetničkom scenom, možete li uporediti koliko su one udaljene ili bliske?
Simbolično rečeno, Pariz je hobotnica sa kracima po čitavoj planeti, a jedan njen pipak je ipak u Crnoj Gori. Na tom planu Dado je uradio nešto što je zvanično i s pravom pozdravljeno. Uroš je ostao nejasan, a i Lubarda je svojevremeno imao relaciju sa Parizom. Prepuštam istoričarima umjetnosti da izdvoje neka druga imena i djelo. Moje je da nastavim gdje sam u punom zamahu sada.
Nakon Vašeg prvog odlaska iz Crne Gore rekli ste da se nikada nećete vratiti. Prije pa godina sve to je bilo neizvjesno, a sada ste sve češće ovdje. Imate li možda u planu neke veće inicijative i povratak zavičaju, kako se osjećate po tom pitanju?
Nikako da se oporavim od emotivnog naboja. Pa i ovaj intervju je na fizičkoj distanci, ali se mentalno još osjećam kao da sam tamo. I naravno da planiram opet doći u Crnu Goru na proljeće. Imam planove da preuzmem i usmjerim izložbu koja je ostala u Vrbasu. Pošto u Crnoj Gori imam dva nasljeđa po testamentu, obavezan sam da ih posjećujem i održavam. Svaki put kad krećem ka zavičaju, evociram zadnju poruku moga oca koja govori: “Radi samo ono što rade pošteni ljudi i ne tranjaj”. Ali evociram takođe i zadnje riječi koje mi je majka uputila. Kada je posljednji put bila u Parizu, povodom rođenja mog sina, tražila je da nikako ne dozvolim da se moja djeca i unuče otuđe, a što se tiče mojih medijskih nastupa, rekla mi je: “Pametniji si nego što si”...
Za kraj razgovora, da li biste nešto dodali, možda najavili?
Pa, da bih zagolicao i Vašu novinarsku, ali i radoznalost čitalaca, moram reći i da sam sreo platonsku ljubav koja će ublažiti preostali put ludog starca... Zahvaljujem se vašim novinama.
Bonus video:
