Pera Počeka (1878 - 1963) karakteriše izvanredan doprinos modernom slikarskom izrazu, stalna vezanost za Crnu Goru i opsjednutost “Gorskim vijencem”, kojeg je počeo likovno da tumači odmah poslije završene akademije u Napulju.
Već 1907. godine je, na izložbi balkanskih zemalja u Rimu, dobio Grand prix, a potom na Cetinju, u Biljardi, organizovao prvu samostalnu izložbu, sa 107 radova, koju je otvorio knjaz Nikola. Od tada počinju usponi (i padovi) Pera Počeka, ali se moramo usmjeriti na njegov odnos prema “Gorskom vijencu” i Njegošu.
O Počekovom radu na ilustrovanju “Vijenca” nema mnogo podataka, ali postojeći jasno navode da je bio opsjednut njegovom veličinom.
O Počekovim preokupacijama i mukama jednostavno i preživljeno svjedoči njegova supruga Tina:
”...muči se on, namučismo se mi, a barem da će koji dan iz svijeh tih muka i patnja izaći zaslužena radost i slava umjetniku” (Po M. Lomparu, insert iz Tininog pisma Vladu Počeku, slikarevom sinovcu.)
Rezultat tog “mučenja” su trideset i sedam ilustracija scena iz “Gorskog vijenca”.
Ovaj ciklus je umjetnik smatrao najznačajnijim u svom stvaralaštvu i nosio ga u sebi od mladih dana: “Ja sam se uvijek odavao svojoj intimnoj i skoro zavjetnoj misli ilustrovati Gorski vijenac.” (Radulović, Ognjen, Vrhovi savremene crnogorske umjetnosti, Podgorica, 2004.)
Ovo je, možda, najekspicitniji primjer uticaja jednog književnog djela na stvaraoca iz druge umjetničke sfere, konkretno slikara. Prevođenje stihova u sliku.
Slikar Pero Poček je, kao Iguman Stefan brojanice, prebirao stihove, scene, događaje i likove i odabirao ih za svoj ciklus, posvećen neprolaznom djelu i njegovom tvorcu. U tome je primijenio jednostavan metod i hronološki predstavio svoj doživljaj djela.
Kritika je zapazila da su slike neujednačenog kvaliteta, a naš izbor se sveo na nekoliko njih, kao ilustraciju Počekovog likovnog izraza, u dosluhu s Njegoševom misli.
Monolog vladike Danila:
”A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka među vihorove,
sirak tužni bez nigđe nikoga!”
izrazio je, koliko realistično, toliko i simbolično. U gluvo doba noći, kad svi spavaju, vladika razmišlja o svom narodu, ogrnut crnom mantijom, tamom noći, zaokupljen crnim mislima. Kontrast tom beznađu je svijetlosiva boja manastira - nagovještaj nade, izlaza i spasa u vjeri, slozi narodnoj.
U Počekovom ciklusu o “Gorskom vijencu”, po našem mišljenju, centralno mjesto ima slika Crnogoraca na Lovćenu. I simbolički i likovno.
Sloboda i svjetlost su vrh svih vrijednosti. Lovćen - vrh njihov zemaljski izraz. Crnogorci ga vjekovima brane, vole i opjevavaju. On im je izvor energije i čudesni napitak.
”A napitak su, u stvari, priče i pripovijedanje o primjerima ljudskosti i herojstva, koje snaži maštu da ratnike uznese do nadčovječanskih podviga” (O. Radulović).
Ova ekspresija, prasak svjetlosti i energije, vrh je Počekov i najava Lubarde. Stijenje planine zamijenili su, isto tako, granitni gorštaci, a sve je okrenuto nebu, bogu, od vladike, preko uznesenih glava i džeferdara do čitave kompozicije.
Svjetlost (nada u pobjedu) potisnula je stalnog pratioca - tamu i preobrazila je u zagasiti azur-refleksiju neba i mora. Ova Počekova nadrealistička vizija asocira i na moćnu pesnicu. Sve je u jednom zamahu i pravcu.
Po ekspresiji i dramatičnosti, scena o Batrićevoj sestri spada u najbolja Počekova ostvarenja. Njena tužbalica, koja se, kao rasuto srebro, razliva predjelom, podsjeća na užas, bezglasje Munkovog “Krika”. Poček ju je, i sam uronjen u tragiku događaja, izrazio energičnim, skoro podsvjesnim potezima tamne boje, zanemarujući detalje i bilo kakve efekte. Čak su Crnogorci, naviknuti na krv i pogibiju, ustuknuli pred užasnom tragedijom.
U značajna Počekova ostvarenja spadaju “Guslar” (lik iz “Gorskog vijenca”) - visoke etnografske vrijednosti; Snaha bana Milonjića; Draško u Mlecima; Borba kokota; a naročito platno na kome su Crnogorci oko igumana (u centru) - simbolično jedinstvo viteške i duhovne dimenzije. Prividno šablonizirani likovi mogu se razumjeti kao jedan - odlučan da brani zemlju i slobodu po načelu: “Jedan za sve, svi za jednoga”.
Od prvih skica “Gorskog vijenca”, Poček je prošao kroz nekoliko faza i uticaja, dok nije došao u dodir s nadrealističkim idejama u slikarstvom inspirisanim fantastikom, mitom i mistikom. Umjesto njega, tim vodama su zaplovili njegovi naslednici Lubarda, Milunović, Vušković...
Ciklus iz “Gorskog vijenca” ostao je njegovo krunsko djelo.
”Odvojen duže vremena od svoje zemlje, P. Poček, svojim figuralnim kompozicijama daje romantičarski prizvuk, ne oslobađajući se izvjesne teatralnosti kojom želi da potencira veličinu i slavu svoje zemlje.” (Đurić, Veljko, Slikari i vajari Crne Gore (1900-1950), Cetinje, 1964.)
Ako je i bio subjektivan, radio je to iz ljubavi prema rodnoj grudi i poštovanja prema Njegošu. Sa trideset i sedam ilustracija ovog ciklusa, uz druga djela, postao je nezaobilazno ime crnogorske kulture i slikarstva.
Bonus video:
