Živimo u jednom ekološki i psihološki izuzetno nezdravom vremenu u kojem je puno njegovane mržnje koja se održava u svakom vidu života gdje su ljudi koji nisu nacionalisti već šovinisti, a te dvije kategorije se razlikuju, sumira u intervjuu za “Vijesti” Dušan Kovačević, čuveni dramski pisac, romansijer, scenarista, pozorišni i filmski reditelj.
Kovačević je ovog ljeta bio gost 37. festivala Grad teatar na Trgu pjesnika u Budvi, a po njegovom tekstu izvedena je i ovogodišnja koprodukcija Grada teatra i Narodnog pozorišta iz Sombora “Radovan III”.
Završio je osnovnu školu u Šapcu i gimnaziju u Novom Sadu 1968, a diplomirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1973. Radio je kao dramaturg na TV Beograd, docent na Fakultetu dramskih umetnosti, a od 1998. direktor je “Zvezdara teatra” u Beogradu. Dopisni je član SANU-a od 2000, redovni od 2009. godine. Bio je ambasador Srbije i Crne Gore, a zatim Srbije 2005-2006. godine u Portugaliji. Živi u Beogradu.
Napisao je kultne drame: Maratonci trče počasni krug, Radovan III, Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću, Proleće u januaru, Svemirski zmaj, Sabirni centar, Balkanski špijun, Sveti Georgije ubija aždaju, Klaustrofobična komedija, Profesionalac, Urnebesna tragedija, Lari Tompson, tragedija jedne mladosti, Kontejner sa pet zvezdica, Doktor Šuster, Dinar po dinar, Generalna proba samoubustva, Život u tesnim cipelama, Kumovi, Rođendan gospodina Nušića i Hipnoza jedne ljubavi; kao i filmske scenarije: Beštije, Poseban tretman, Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug, Sabirni centar, Urnebesna tragedija, Podzemlje - Underground, Profesionalac i Sveti Georgije ubija aždahu; TV drame: Povratak lopova, Dvosobna kafana i Zvezdana prašina; TV serije: Čardak ni na nebu ni na zemlji i Bila jednom jedna zemlja; Radio drame: 828 kilometara severno od prve varoši i Bio čovek.
Samo u beogradskim profesionalnim pozorištima odigrano je više od 3000 predstava njegovih drama, koje je gledalo više od dva miliona gledalaca, a i igrane su u preko 200 inostranih pozorišta i prevođene na 25 jezika...
Kovačević za “Vijesti” govori o utiscima sa predstave na sceni između crkava, ratovima u njegovim djelima i onima koji se dešavaju i koji se dešavali, priča o nasilju, mladim generacijama, pozorištu i kulturi, Grad teatru...
Bili ste na premijeri “Radovana III” na sceni između crkava. Kakav je Vaš utisak nakon gledanja predstave? Koja su bila Vaša razmišljanja i da li ste se prisjetili pisanja tog djela i prve premijere?
Kad sam pisao tu dramu prije 50 godina i kada je bila ta premijera, to je bila priča o jednom čovjeku koji je tiranin u okviru porodice. Da to ne bi bilo baš mračno previše, moj rukopis i način mišljenja je uvijek pomalo sklon nečemu što se zove komedija. Mislim da naš život nije ni čista drama ni čista komedija već nešto između toga. Ili miješano, što bi rekao Njegoš. Imam to osjećanje i sjećanje od prije pola vijeka. Strašno je kada pominjem te godine, ne vjerujem da je toliko vremena prošlo, ali kalendar pokazuje da je to tako, ali i da se ništa u toj autokratskoj vlasti u okviru jedne porodice nije promijenilo. U to doba kada sam pisao 1972. godine, taj tekst se odnosio na potpuno drugu priču, na neku drugu vlast. U to vrijeme niste smjeli da pomenete ime, niste smjeli da pišete. Sve ovo što se danas piše, priča, slika i gdje svako vrijeđa svakoga, ako je to demokratija, ja nisam za tu vrstu demokratije. Uvreda je postala nešto kao dobar dan. To nije demokratija, to je prostakluk. Ja sam tu priču na premijeri doživio kao jedno sjećanje na jedno pisanje i jedno vrijeme. Reditelj Vito Taufer je to uradio učitavanjem današnjeg vremena i svijeta koji je stalno u nekom tenzičnom osjećanju. Prenapregnut je, ljudi se plaše, rat je na 1000 kilometara od nas. Svaki dan pogine stotinu ljudi, a u isto vrijeme se održavaju Pjesme Evrovizije i pobjeđuje Ukrajina koja istovremeno strada u ratu.
Kako objašnjavate to?
Potpuno je apsurdna cijela ta priča, tragikomična je u svojoj neprimjerenosti i neljudskosti. To se dešava u našem komšiluku, a ovo je priča o ratu komšija. U jednom soliteru su komšije zaratile i Vito je to, na osnovu svega ovoga što svakodnevno gledamo na televiziji, izvukao u prvi plan. Za razliku od predstave u Ateljeu 212 koja je išla više na komediju i grotesku zahvaljujući Zoranu Radmiloviću koji je igrao maestralno. Ja sam ga zvao džez glumcem jer je improvizovao i radio stvari koje mnogi glumci njegovog dara ne mogu da dosegnu. Tako da je ovo kolektivna predstava, za razliku od te predstave iz Ateljea 212 koju bih nazvao individualnom. Ovdje su svi glumci uložili puno rada i truda. Posebno mi je zanimljiv kraj predstave i mnoštvo pirotehnike koja se koristi i koja podsjeća na ratove koje smo gledali ovdje i koje danas gledamo na TV-u.
Na Trgu pjesnika ste istakli da postoji jedna spona Vaših djela i ratova, da su se uvijek provlačili kroz Vaše tekstove. Kako vidite trenutak u kom živimo, da li ste optimistični?
Nisam optimističan zbog činjenice koju svi dobro znamo - da su i Prvi i Drugi svjetski rat počeli bezazleno. Optužen je Gavrilo Princip da je izazvao Prvi svjetski rat što nema nikakve veze s pameću. Taj rat se spremao godinama i tražen je povod. Da su tada u Sarajevu ubili Ferdinandovog konja, oni bi opet krenuli u tu priču. Taj rat je pripreman, a uoči Drugog svjetskog rata Hitler je godinama maltretirao sve oko sebe i naoružavao se, svi su znali da će biti samo pitanje dana. Onda kada je aneksirao Austriju uz odobravanje svih, svi su se radovali u toj njegovoj falangi. E, kada je rat zakucao na svačija vrata, onda je đavo odnio šalu. Tek tada su shvatili ozbiljno, ali je tada bilo kasno. Bilo je tragično.
Mislite li da je sve što se trenutno dešava uvod u novi rat?
Mi sada imamo jednu apsurdnu činjenicu. Ovo bi bio početak Trećeg svjetskog rata da nema atomske bombe. To je 100 odsto tačno. Ako je to konvencionalno oružje, a nije konvencionalno jer se upotrebljavaju dronovi i bespilotne letjelice, dakle nije klasično ratovanje, već bi krenuo rat između Ruske federacije i NATO pakta i to odavno. Međutim, pošto i jedni i drugi imaju atomsko naoružanje i znaju da bi to bio kraj svijeta i da tu pobjednika nema, onda razmišljaju jako dobro. Strah čuva mir izvan Ukrajine. Inače, da nema tog užasa i pakla koji bi zemlju pretvorio u pustoš, mislim da bi ovo bio početak jedne velike tragedije.
Kako stoje stvari u našem dvorištu? Kako gledate na trenutnu političku situaciju u Srbiji i regionu?
Od dana do dana, jedan dan je ljepša i bolja i učini vam se da živite u normalnom svijetu, a onda vas odmah sjutradan pogodi činjenica da je neko napravio neku glupost. Nažalost, ima jako puno njegovane mržnje i ta mržnja se održava preko medija, održava se u raznim incidentima, na sportskim terenima, u svakom vidu života gdje su neki ljudi koji nisu nacionalisti već šovinisti. Nacionalizam je jedna priča, a šovinizam potpuno neka druga, i bojim se. Da ne pričam o društvenim mrežama. Svaka suluda ideja nađe prostor i mjesto da se reklamira, pravi se promocija ideja za koje se nekad išlo na robiju. Danas je to postalo sasvim normalno. Ja se sjećam u svoje vrijeme u Šapcu pedesetih godina neko je napisao jednu uvredu na tarabi, uhvatili su ga i otišao je na robiju. Zbog pisanja kredom po tarabi. Danas pišete kredom po svim mogućim medijima, vrijeđate koga stignete, jednostavno živimo u jednom ekološki i psihološki izuzetno nezdravom vremenu.
Šta mislite da bismo morali uraditi?
Mislim da bi moralo da se učini nešto bar s ovim novim generacijama mladih ljudi, da se prizovu pameti. Meni je muka kada vidimo na stadionu da se skandira nešto što nekoga vrijeđa sa bilo koje strane. Tog trenutka kada se to dogodi, meni se ta utakmica više ne gleda. To nije mjesto i to nije razlog da se odigra. Hajde da pričamo o fudbalu jer je najčešće incidentna stvar. Margaret Tačer, ako je išta u svom životu pametno uradila, uradila je to da svako ko napravi incident ide u zatvor istog trenutka. To je nju okarakterisalo kao hladnu i nemilosrdnu, čeličnu Lejdi, ali ona je potpuno bila u pravu.
Kada već govorimo o mladima, Vi ste na Trgu pjesnika govorili i o tragediji koja se dogodila u OŠ “Vladislav Ribnikar” u Beogradu. Koja je bila Vaša prva reakcija na taj događaj, a kako sada gledate na to?
Ja sam o tome pričao jer je to jedan od najvećih šokova u mom životu, uz sve privatne. Tada nisam bio iznenađen. Ja sam sada iznenađen. I što više vrijeme prolazi postavljam sebi pitanje kao čovjek, kao otac i kao građanin i kao iole normalna osoba kako je moguće i šta se to desilo. Ja imam neko objašnjenje koje počiva na mom velikom poznavanju svijeta životinja pošto sam cijelog života gajio sve vrste životinja. Nisam slonove možda jer nisam imao uslove, ali sve ostalo jesam. Uzgajao sam generacije i generacije pasa i onda se desilo da u jednom leglu od sedam pasa jedno štene počinje da pravi probleme, ima tome nekih 20 godina. To štene je sa nekih šest mjeseci počelo da pravi tolike probleme da je krenulo da napada ljude. Kada je napunio godinu dana, morali smo da ga uspavamo. On je oštenjen sa greškom.
Hoćete da kažete da se neki ljudi rađaju sa greškom?
Moje duboko ubjeđenje da je čovjek koji digne ruku na sebe potencijalno rođen sa osjećanjem da ne pripada ovom svijetu i da mu je ovaj svijet neprijatelj. Zato sam na Trgu pjesnika i rekao da je hrabrost živjeti. Svaka budala može da živi u raju. Hajde sad, kad je teško, živi i omogući drugima da žive, učini nešto dobro. Tako da je to priča o tom dječaku koji je sigurno rođen bolestan jer to je morao da učini neko ko je patološki teško bio u problemu, ali postavlja se jedan veliki znak pitanja kako to nije primijećeno. On je morao da daje neke signale u porodici i u bilo kojoj sredini da nešto nije u redu sa njim. Da ne pričam o tome da ga je otac vodio u streljanu. To je kraj svijeta, od svih mogućih igara i od svih mogućih mjesta on vodi dijete od 12 godina da puca.
Vratimo se teatru i tekstovima, vidite li negdje svog nasljednika?
S vremena na vrijeme se pojave ljudi koji napišu jedan komad i onda odu na televiziju, pišu serije. Neki moji studenti kojima sam predavao i koji su bili baš daroviti ljudi već godinama i decenijama pišu serije za televiziju. To su brze pare, a kajanje je jako dugo. To važi i za pisce i za glumce. Ljudi koji ne naprave velike uloge u pozorištu ili na filmu i uđu u televizijsku mašinu za najmanje emocije, vremena i svega kompletno, oni imaju osjećaj da brzo i lako zarađuju pare, a ne primjećuju da im isto tako brzo i lako prolaze godine. Jednog dana kad se osvrnu iza sebe imaju 200 epizoda neke sapunice, ali nemaju ulogu. Nemaju na šta da se pozovu. Nažalost, vrijeme to diktira i mi smo poprimili mnoge stvari iz svijeta koje su katastrofalne, a ono što je pametno nismo uzimali, ne sviđa nam se. Ali smo zato objeručke prihvatili sve gluposti koje je svijet izmislio i njegujemo ih. Tako da smo još uvijek dobri s obzirom na to šta smo prihvatili i šta radimo.
Da li je to pitanje egzistencije jer svi znamo da su plate u pozorištu niske? Posebno kada znamo koliki su honorari za TV serije i filmove.
Ja sam mnogo puta rekao da je greota što filmovi prekidaju reklame. Te serije i ti filmovi se snimaju zbog reklama, imate seriju koja traje sat vremena, a 30 minuta su reklame. Onda zapravo traje 30 minuta i tu su onda svi dobri osim gledalaca koji moraju da gledaju sve i svašta. Silom prilika sam bio prinuđen da gledam mnogo toga što ne bih inače gledao i ustanovio sam da od najmanje 100 kanala kojih sad imamo, vrlo često ne mogu da nađem jednu stvar koju mogu da odgledam to veče. Ili su reprize, ili su očajni filmovi ili su šou programi sa nekakvim polusvijetom. A kad god prebacite s kanala na drugi kanal, uvijek su reklame. Toliko što se tiče tog medijskog prostora.
Ipak izgleda da pozorište živi, a posebno u Budvi na festivalu Grad teatar koji je ove godine u Vašem znaku. Održana je premijera predstave “Radovan III”, uslijedilo je Vaše gostovanje na Trgu pjesnika, a festival zatvara Vaš tekst “Urnebesna tragedija” u režiji Jagoša Markovića. Kako Vam izgleda festival sada u odnosu na ono vrijeme prije 25 godina kada ste posljednji put bili tu?
Budva Grad teatar je odavno svojim značenjem i poštovanjem nadvisio uslove u kojima se igra. Znate, ona scena između crkava je lijepa za kamerne stvari. Ja sam ovdje bio prije 100 godina, u međuvremenu su se izgradile potpuno nove okolnosti, nove zgrade, novi uslovi i nov način života. Mislim da bi festival i svi zajedno morali pronaći neko mjesto koje će samo za stepenicu više podići uslove igranja. Neko mjesto gdje će moći da se igra, a da ljudi okolo ne ugrožavaju predstavu, ali i da predstava ne ugrožava neke ljude koji imaju svoj privatni život. Inače je festival Grad teatar u Budvi jedno od prestižnih mjesta, to je poznato i svi žele da dođu ovdje tako da se s te strane nadam da će u dogledno vrijeme, kao što pričaju, više pažnje biti posvećeno tom egzistencijalnom dijelu. Inače, što se tiče suštine, imena i značenja, afirmacije, Grad teatar spada u top deset.
A to što je obilježen Vašim likom i djelom ove godine?
Predstava “Urnebesna tragedija” koju je režirao Jagoš Marković je odlična predstava. Jedino što nisam siguran šta će uraditi sa scenografijom koja je fantastična, nisam siguran da li će uspjeti da je postave ovdje. To je jedna od najljepših scenografija rađenih po mom komadu. Potpuno onako kao da je Dali crtao i radio, nadrealistička, lijepa i odlična je predstava. Publika će vidjeti, a meni je drago da sam opet ovdje pa ćemo se vidjeti ponovo.
Ako ljudima uskratite normalnu priču u djetinjstvu, onda dobijate nešto što se izrodi u strašno zlo
U posljednje vrijeme svjedočimo velikoj količini nasilja, o čemu ste i govorili... Koliko to ima veze sa (ne)kulturom koju živimo i obrazovanjem koje kuburi sa mnogim problemima?
Dešavaju se jako loše i problematične stvari. Evo sad su napravili neku selekciju u objavljivanju školskog programa, pa su na primjer iz tog programa izbacili Desanku Maksimović. Hajde sad neko da mi to objasni. Ne znam ko je to učinio i zašto i koja je to komisija, ali taj koji je to učinio je sigurno nepismen. Garantujem da je nepismen i da nikad ništa nije pročitao nego je slučajno zalutao, uhvatili su ga negdje na ulici i pitali hoće li da bude član komisije pa je izbacio Desanku jer je za nju jedino čuo.
A morao je biti i član vladajuće partije.
Pa morao je biti neko ko je jako dobro pozicioniran. Tako da hajde da krenemo od školskog programa, od obrazovanja. Ako vi ljudima uskratite normalnost i normalnu priču u djetinjstvu, onda dobijate nešto što se izrodi u strašno zlo.
Bonus video:
