U Knjizi smijeha i zaborava ima jedna impresivna scena prepirke između pjesnika kojima dajete imena Bokača, Petrarke, Ljermontova. Koji je smisao te prepirke, i jeste li vi Bokačo?
- To nije identifikacija, ali ja sebe donekle vidim u Bokaču. To je vječita raspra između humora i poezije, između skepticizma i entuzijazma, između lirizma i lucidnosti. Sve što sam ikada napisao možete svesti na to fundamentalno suprotstavljanje i to je moja ideja kojom sam opsjednut. Svijet je raspra između ljudi koji vjeruju - koji su liričari entuzijasti, i ljudi koji ne veruju, koji su skeptični, koji mnogo šta ismijavaju. Ja ličim mnogo više na one koji ne vjeruju. Ali ja tražim isto tako istinu i onih drugih i za mene će ta raspra ostati vječita i neriješena.
U vezi s “neriješenim” uvijek postavljate neko pitanje u romanu. Znači li to da vi ne odgovarate na to pitanje?
- Ja mislim da pravi romani nikada ne odgovaraju, jer je u tome suštinska razlika između mudrosti jednog filozofa i mudrosti jednog romansijera. Jedan filozof ne može sumnjati u ono što kaže. On se apsolutno identifikuje sa svojim objašnjenjem svijeta. A jedan romansijer ne smije nikada imati taj stav sigurnosti prema svijetu, to jest, da dođe do nekog prethodnog objašnjenja svijeta, a zatim da ga ilustruje u romanu. Zato mislim da su veliki filozofi, oni koji su pisali romane, često osrednji romansijeri. Na primjer, Kamijev Stranac je, na kraju krajeva, romaneskna ilustracija Mita o Sizifu, a Kuga romaneskna ilustracija, uostalom vrlo slaba, njegovog Pobunjenog čovjeka. To se može konstatovati i kod Sartra. I kod mnogih francuskih romansijera neka interpretacija, tumačenje svijeta, prethodi romanu. Roman postaje ilustracija njihovih interpretacije svijeta, što, uostalom, nije Didroov slučaj. Kada je napisao Žaka fatalistu, on je postao pravi romansijer.
Sartr i Kami su hjteli da dokažu neku istinu?
- Da, oni su htjeli da dokažu neku istinu, dok romansijer mora uvijek da se približi svijetu kao nekoj tajni, nekoj zagonetki, nekom pitanju i njegova najveća strast nije da objasni svijet, nego da ga shvati, da shvati drugoga, da shvati ovo pozorište svijeta, da shvati “relativne” istine koje se sukobljavaju. Ja ne kažem ni da je Bokačo u pravu kada je protiv Petrarke, ni Petrarka protiv Bokača, ni Bertlef protiv Jakuba, ni Jakub protiv Bertlefa. Ja definišem svijet kao problem koji je postavljen suprotnim stavovima junaka.
Čitalac, znači, donosi svoje zaključke i traži neki odgovor, neko rješenje?
- Ljudi u normalnom životu, prije nego što postave pitanje, već imaju odgovor, lako povjeruju u svoju sigurnost, upravo u tome je glupost sigurnosti, ubijeđenosti, uvjerenosti. Roman je mudrost neizvjesnosti. Što više razumijete svijet, manje ste sigurni, više sumnjate, jer mudrost i sigurnost su često suprotne stvari. Zato ja ne volim kada se kaže: ovaj roman je dao odgovor na izvjesno pitanje, niti kada se kaže: ovaj se roman borio protiv nečeg. Ne piše se da bi se borilo protiv nečega, nego da se to nešto bolje shvati.
Vi tretirate žene na vrlo nezgodan način. Kao Ludvik Elenu. Rijetko sam srela pisca koji se tako odnosi prema ženama.
- Da je Elena muškarac, da li biste postavili takvo pitanje? Da, recimo, neko loše tretira muškarca?
Vjerovatno ne bih.
- Naravno da ne biste. Znači, Vi zahtijevate da žena u nekom romanu bude tretirana drugačije od muškarca? Jer je to pakleni način, kao autostoperka, na primjer. Njih ismijavaju ili maltretiraju. Ljudi se prema njima loše ponašaju.
To su dvije stvari: žena koju maltretiraju može biti vrlo simpatična. Ali Jaromil u knjizi Život je negdje drugdje je mnogo maltretiran. Nijedna žena u mojim romanima nije gore tretirana od njega i nikog to ne skandalizuje. No, postoji nekakva konvencija koja zahtijeva da žena bude zaštićena.
Da. Takva je i bila moja prva reakcija kao žene.
- U tome se i vidi da žena, kako kaže Simon de Bovoar, predstavlja drugi pol. Ako se govori loše o muškarcu, to se ne smatra kao averzija prema muškarcu. Misli se da se on može matltretirati, jer muškarac za čitaoca ne predstavlja muški pol nego čovjeka, dok žena predstavlja svoj pol. I ako je žena maltretirana, onda je to atak na njen pol. Ako se muškarac loše tretira, to je normalno. Otuda tendencija da se zaštiti žena. A ta zaštita, to štićenje, na kraju krajeva, pokazuje da je položaj žene inferiorniji u društvu kakvo je ono sada. Zato u romanu treba da postoji pravda i da se žene ne tretiraju drugačije od muškaraca.
Kako ste podnijeli egzil? Ima li šta nehumanije nego oduzeti čovjeku njegovu zemlju, nacionalnost? Drugim riječima, oduzeti mu ono što je postao rođenjem, oduzeti mu identitet?
- Naravno da je to apsurdno. S tačke gledišta objektivne istine - to je nešto strašno. Neoprostivo je istjerati nekog iz njegove zemlje i oduzeti mu nacionalnost. To je svakako skandalozno. Ali što se tiče moje lične biografije, ja to ne smatram tragedijom. Za mene nije ni katastrofa, ni frustracija, ni tragedija što živim ovdje. Ja ne mogu izgubiti ni svoj jezik, ni svoj korijen. Naravno, da bih bio srećan kad bih mogao da se vratim tamo.
Pol Valeri je govorio dvadesetih godina Miguelu Asturiasu: “Vratite se odmah u Vašu zemlju, tamo ćete naći svoju originalnost, a ovdje ćete je izgubiti”. Smeta li Vašoj umjetnosti to što živite ovdje?
- To je vjerovatno pitanje godina. Pošto sam ja živio veliki deo svog života u svojoj zemlji, sva važna i odlučujuća iskustva doživio sam tamo. To što živim ovdje, nemam utisak da gubim bilo šta, jer dovoljno poznajem svijet koji sam ostavio. Da sam napustio Čehoslovačku kad mi je bilo dvadeset pet godina, situacija bi bila drugačija. Ovako, ja sam je napustio kad mi je bilo četrdeset pet godina, to jest poznavao sam napamet tu zemlju i sve što je originalno u njoj. Mislim da je potpuno posjedujem. Čak i činjenica što živim ovdje dopunjava moje iskustvo, obogaćuje ga.
Ivo Andrić kaže: “Pisac mora dugo da nosi u sebi svoje junake i svoju zamisao”. A Tomas Man: “Pisac svoju muku mora da nosi, da čeka da sazri”. Da li je ta geneza kod vas duga?
- Ona je vrlo duga. Strašno duga.
Vi kažete: “Pred vječnošću ruske noći doživio sam u Pragu surovi kraj kulture, kulture kakva je bila zamišljena u zori modernih vremena, zasnovana na individui i na razumu, na pluralizmu misli i na toleranciji”. Ne mislite li Vi prije na staljinizam, a ne na rusku noć, jer su Rusi dali toliko velikih duhova koji su obasjali tu noć, kao što su Tolstoj, Dostojevski, Čehov i drugi.
- Ne, nije tu riječ samo o staljinizmu. Poljaci su upoznali rusku noć i prije Staljina. Ruski mrak će postojati i poslije Staljina i poslije Brežnjeva. Ruska noć nije noć za Ruse, ona je noć za one koji nijesu Rusi.
(Nastavak naredne subote)
Bonus video:
