Riječi u ratu nijesu potrebne. Strah. Strepnja. Bol. Hrabrost. Snaga. Život. Mir. San. Sloboda... Izazivaju iste drhtaje. Krik je na svakom jeziku isti. Slomljen čovjek je slomljen čovjek, a onda i društvo. Granice su kreacija u našim glavama. Prijatelj i neprijatelj lako mogu zamijeniti uloge, i kad su u istom tijelu.
Bez ijedne izgovorene riječi, u naboju pokreta, o tome govori francuska predstava “Neprijatelj (mirovna konferencija)” koja je u petak veče otvorila Festival internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2023, u Podgorici. Mnogo manje publike nego što je to do sada bio slučaj, čekalo je ispred Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” da se otvori ulaz u salu i da izaberu svoje mjesto u gledalištu. A onda je bilo jasno - počeo je FIAT, stižu sjajne i neočekivane predstave kakve rijetko imamo priliku da pogledamo.
Sa gašenjem svjetala počela je tišina. Muk. Dvije figure u vojničkoj uniformi sa šlemovima na glavama stupaju na scenu. Nema obilježja (zar je i potrebno?), vidite samo vojnike. A svi vojnici su ljudi, iza svakog maskirnog odijela je čovjek. Šlemovi su maknuti, žene su na sceni. Navlače hirurške rukavice. Skidaju gornje djelove svojih uniformi i ostaju jedna u crnoj, jedna u maslinastoj trikmajici. Tenzična muzika formira neprijatne emocije. Vrisak. Njih dvije. Sirene, mitraljezi, krici... Oponašaju zvukove koji asociraju na rat. Bude jezu. Jer, kad se začuju sirene, svi su ljudska bića... Kad zacvrkuću ptice, isto tako.
Usklađenim, ali nesinhronizovanim pokretima glumice Melodi Laselin i Lea Perat kreiraju atmosferu. Dok iz dubokih džepova vade djelove nekog slomljenog keramičkog predmeta i slažu ih paralelno, djeluje kao da kreiraju linije protivničkih snaga. Upravo tom keramikom one tokom čitave predstave preuređuju i sklapaju scenu, skoro pa manično stvaraju granice prostora u okviru kojeg igraju. Upravljaju tim djelovima poput šahovskih figura, ali, djeluje, bez pravila. U moru raznih simbolika koje zavise od gledaoca, minimalna scenografija, nedovoljno vidljiva publici da bi mogla da razazna šta je konkretno u pitanju, u nekim momentima liči na rovove, u sljedećim podsjeća na minsko polje, postavljene okvire i granice... Isto tako, djelovi nekog slomljenog predmeta, raštrkani po sceni, pokazuju koliko bi teško bilo nešto tako slomljeno i rasparčano spojiti u komad. Da li nešto uništeno ikada može zacijeliti i ponovo zasijati? Japanci za to praktikuju kincugi - popravljanje zlatom, ispunjavanje pukotina ili lijepljenje nekog slomljenog predmeta tako da kasnije izgleda pozlaćen, zlatan, vrijedan, ali i dalje uz sjećanje na ono što je kroz istoriju prošao... Da li je tako nešto moguće i u stvarnosti? Može li se čovjek, društvo, regija, pa i kontinent, ikada ponovo tako oporaviti i snažno učvrstiti sopstvenu zajednicu, jednako na individualnom i kolektivnom planu?
Minimalnim sredstvima glumice na sceni stvaraju svijet iz kojeg svako želi da pobjegne, iako njihov odnos i uloge ostaju donekle nejasne, nedovoljno definisane, očigledno s namjerom. Tvrda i jaka muzika, plesna koreografija koja nekada podsjeća na taktičku igru, pulsirajući trenuci tišine koji se smjenjuju sa različitim zvukovima, prisutnu publiku su većinom uvukli u ono što je koreditelj Simon Kapel kasnije objasnio da je želio da prikaže...
Umjetnici Melodi Laselin i Sajmon Kapel godinama već rade na teatarskim projektima na tematiku mira preispitujući pojam neprijatelja... Njihov prvi takav dugogodišnji projekat bio je “Barbare” koji je trajao od 2019. do 2022. godine, a govorio je o zemljama članicama Evropske unije. Nakon završetka rada na tome, dvojac se upustio u nova istraživanja, preispitivanja i poduhvate...
“Sada se bave drugim zemljama Evrope s ciljem da stvore djelo o miru i da dovedu u pitanje pojam neprijatelja. Osvrćući se na mjesto periferije unutar Evrope i mogućnost da se pruži glas lokalnim zajednicama, ova izvedba želi da preispita pojam mira u odnosu na sadašnje i prošle sukobe u Evropi. Melodi Laselin i Simon Kapel odgovaraju na teatar vojnih operacija i sukoba sa anatomskim teatrom koje pokušava da prevrne zapanjujuću mašinu ratnih slika”, navodi se u opisu komada i dodaje:
“Inspirisan dokumentarnim radom na Balkanu, susretom s onima koji trideset godina rade na ponovnoj izgradnji spona mira među zajednicama, ali i susretom sa francuskim i italijanskim vojnicima koji su bili dio intervencija u bivšoj Jugoslaviji, ‘Neprijatelj (mirovna konferencija)’, predlaže paradoksalan put gdje tijela pronalaze, kroz dah i glas, način da se suoče sa traumama sukoba”, objašnjen je segment procesa u najavi predstave.
Reditelj Simone je nakon izvedbe dodatno približio proces rada na ovom komadu. Odgovarajući na pitanje “Vijesti” o tome koliko je njemu kao Francuzu bilo teško i izazovno baviti se i istraživati ovu balkansku problematiku ili tematiku, blisku prošlost, relativno svježe traume, i do kojih ga je rezultata to dovelo, otkrio je da je sve zapravo počelo u februaru 2022. kada je počeo i rat u Ukrajini.
“Razmišljali smo o tome šta bismo mi mogli da uradimo dok se dešava rat u Evropi, dodatno jer se sav naš rad zasniva na evropskom prostoru i tu je i utemeljen. Shvatili smo da nema mnogo toga što možemo direktno da uradimo kada je Ukrajina u pitanju, ali možda možemo nešto da naučimo iz istorije. Početna ideja od koje smo krenuli je pitanje šta se dešava nakon konflikta, kako nakon sukoba dolazi mir i kako se gradi mir. Od te ideje smo krenuli sa procesom, a onda i na putovanje u druge države, pa tako i na Balkan. Stigli smo u balkansku regiju prošlog proljeća i posjetili sve države s Balkana koje nijesu članice Evropske unije. Putovali smo oko mjesec i po dana i upoznali mnogo ljudi koji rade na ponovnom uspostavljanju saradnje, formiranja zajednice, mira, tolerancije”, kazao je on...
Nakon toga odlučili su da na tu temu postave pozorišno djelo, jednostavan plesni komad bez teksta i uz minimalističke tehnike.
“Minimalizam svega, jednostavno da bismo mogli to da izvodimo svuda, kako na ulici, tako i u pozorištu i bilo gdje drugo, a da budemo u mogućnosti da dotaknemo gledaoce koji i nijesu u našoj najbližoj zajednici”, objašnjava on.
Tretirajući pojam neprijatelja, na pitanje kako se neprijatelj definiše, a onda i percipira, te kako ga on, zajedno sa glumicama, postavlja i (de)konstruiše u ovoj predstavi, kaže da sve počinje iz jednog svijeta koji dolazi iz interpretacije stvarnog svijeta u kojem živimo.
“Ono što želimo da postignemo jeste da ne identifikujemo osobe na sceni na bilo koji način, tipa da li je jedna od njih na sceni Ruskinja a druga Ukrajinka, to nije bitno. Ono što želimo jeste da podstaknemo publiku na to da sama prepozna kakav je njihov odnos, kada su tokom predstave one prijatelji(ce), a kada se udaljavaju, da li su na istoj strani ili suprotnoj. Upravo zbog tih determinanti smo izabrali i ansambl - Melodi koja je korediteljka, koreografkinja, glumica u ovom djelu, ali i veoma bliska prijateljica sa partnerkom na sceni, što, nadam se publika osjeća. Ipak, ova predstava pokazuje da dva najbliža prijatelja mogu postati neprijatelji u nekom trenutku istorije (što na neki način imamo i u aktuelnom ratu Rusija-Ukrajina, ali i u ratovima u Jugoslaviji, prim. nov.), jer kada se desi rat - rat se dešava. Obični ljudi se ne pitaju, ne odlučuju, ali bivaju uvučeni u to, bore se, okreću protiv svojih prijatelja, preispituju, dobijaju traume... To je bila tenzija koju smo željeli da postignemo”, ispričao je reditelj.
Kapel je kazao i da do tada nikada nije bio na Balkanu, a to putovanje sada posmatra kao veliko otkriće.
“Kada se dešavao rat u Jugoslaviji, bio sam veoma mlad. Tokom putovanja Balkanom upoznao sam mnogo mladih ljudi, približno mojih godina koji žele da se bave time ili istražuju nešto, neki već rade na nekim studijama, ali sam sreo i starije ljude koji su bili u ratu... Razgovarao sam sa mnogima tokom tog putovanja... Nakon svega toga, odlučili smo da se vratimo nazad u Francusku i razgovaramo sa militaristima koji su išli u Jugoslaviju tokom rata i sa njima smo razgovarali o tome šta su osjećali i kako su se osjećali tada, a kako se osjećaju sada”, kazao je Kapel.
On kaže da je kako sam on, tako i ostatak tima, uz sve to mnogo naučio o Balkanu i Balkancima.
“Mnogo smo naučili o kulturi sa Balkana, sličnostima i različitostima svih tih kultura. Pored toga, naučili smo i da je ovo područje kroz istoriju imalo mnogo problema i nesuglasica, ali je bez obzira na sve prisutna multikulturalnost koja se osjeća i tokom obične šetnje ulicom”, kaže on.
Istražujući prošlost, istoriju, kulturu, ali i šetajući autentičnim ulicama gradova regiona, razgovarajući sa ljudima različitih dobi, pitanje “Vijesti” je bilo i kako vidi Balkan danas, bilo kao reditelj ove predstave, ili iz perspektive Francuza, nekoga ko se poistovjećuje sa vrijednostima Evropske unije...
“Ja sam Francuz, ali kada dođem ovdje osjećam da svaki put saznam nešto više o Balkanu nego ranije. Puno smo putovali, upoznali mnogo ljudi i nije kao da znamo više o državama, uređenju, sistemu, pa i o društvu, već mi se čini da više predstavljamo sami sebe, otkrivamo ko smo i kakvi smo”, kaže on i dodaje da su utisci iz Podgorice pozitivni.
“Veoma sam prijatno iznenađen kako smo dočekani u Podgorici. Kompletan tim koji je bio zadužen za tehničke poslove, kao i organizatori, bili su vrlo prijatni i otvoreni da nam izađu u susret i pomognu ukoliko je potrebno. Evidentan je jak i snažan karakter ljudi, ali se vidi i da se iza toga krije nešto veoma lijepo, ljudi su topli i spremni da pomognu. Nama se to posebno dopada, jer Francuzi nijesu uvijek takvi”, kazao je kroz osmijeh Simon Kapel.
I tako je počeo FIAT. Program se nastavio u dvorištu Kuslevove kuće, gdje je sarajevski pjesnik i prozaista Ahmed Burić na autentičan način predstavio publici svoj muzičko-poetski album “Sin pustinje”.
Dok je govorio stihove na sebi svojstven način, prisutni su uživali u njegovom baritonu koji je pratio instrumentalista i istraživač sevdaha Damir Imamović.
Vjetar je u jednom trenutku raspršio listove papira koji su se nalazili pred njime, pa je tako poezija poletjela kroz publiku, ali se kasnije vratila pjesniku koji je okupirao pažnju i probudio emocije svih u publici. Djeluje da se prepoznatljiva energija FIAT-a istinski oslobodila možda tek na tom mjestu, u dvorištu Kuslevove kuće. Bez sumnje, prvi dan festivala nagovijestio je očekivano kvalitetan i pažljivo osmišljen program koji slijedi u nastavku, sve do 17. septembra.
Bonus video:
