Sultan Ahmed III, koji je na presto došao nakon što su janjičari i narod zbacili Mustafu II (1703), u povijesti nije ostao upamćen ni kao veliki strateg, ni kao veliki osvajač, ni kao reformator. Pa ipak, nepune tri decenije vladavine ovog velikog ljubitelja “malih formi - parkova, vrtova, šedrvana…”, bile su “srećni intermeco” u životu podanika moćnog carstva.
Nakon pobjede nad ruskom vojskom na rijeci Prut (1710-11) na granicama Otomanske imperije zavladao je bar neko vrijeme mir, pa se sultan Ahmed III mogao posvetiti i ličnoj pasiji - podizanju parkova, održavanju javnih površina, gradnji česmi, sadnji čempresa i… lala. A upravo su lale tih godina bile i “zaštitni znak Otomanskog carstva, pa će ovaj relativno kratki period u nimalo idiličnoj istoriji Turske” biti poznat kao “Doba lala”.
Ovaj raskošni cvijet u botanici poznat kao lala, tulipan (lat. Tulipa) pripada redu monokotiledonih biljaka i obuhvata blizu 100 vrsta rasprostranjenih na prostranstvima Azije, Južne Evrope, Afrike. Ipak, centar diverziteta su oblast planine Pamir i Hindukuša, kao i stepe Kazahstana. Ime je dobila po persijskoj riječi, što označaava turban i vjerno je pratila Turke u njihovim osvajačkim poduhvatima. U XVII vijeku već se raširila po Evropi, pa ih je Turska uvozila u ogromnim količinama iz Holandije i danas velikog proizvođača ovog cvijeta. Tako su tadašnji putopisci zabilježili da je u samom vrtu velikog vezira raslo preko 500 ovih cvjetova, pod svjetlošću fenjera i treperavih svijeća.
Za uzgoj lala bili su određeni i naročiti vrtlari i vrtlarke - pod njihovim vještim rukama odgajane su i 44 nove sorte. Gosti i zvaničnici na sultanovim svečanostima morali su se i obući u skladu sa cvijetnim bojama lala koje su nepriskonoveno diktirali tadašnju modu.
Veliku korist od uzgoja lala imali su i žitelji Stambola - parkovi i vrtovi zasađeni lalama, a osvijetljeni noću, doprinosili su i boljoj rasvjeti ulica i trgova.
A već priča kako su se u vrijeme Ahmeda III kornjačama vezivale svetiljke na leđima i one tako kao pokretni fenjeri (oveći svici) milili kroz vrtove spada u urbane legende tadašnjeg Istanbula. Kao i kazivanja o umijeću tadašnjih poslastičara koji su od šećera, meda i cimeta pravili autentične vrtove lala, sačuvane danas na keramičkim pločicama i ondašnjim lalama.
“Pejzažna arhitektura blagotvorno je uticala na ionako istančani ukus stanovnika imperije prema tkaninama. Saputnici na Putu svile, Turci, od samog početka imali su pristup najpoželjnijim sirovim materijalima Azije. Istanbulske tkalje - i ne samo istanbulske - nadaleko su bile čuvene po vrhunskom umijeću veza. Uz tkanine iz “domaće radinosti” tkana su i vezena platna za vojničke šatore i vrtne paviljone. Raskošno izatkani i izvezeni sa motivima kao što su paunovo pero, leopardove pjege, sunčevi zraci i danas izazivaju divljenje posjetilaca.
Sa pejzažnom arhitekturom i vještinom vezenja nije izostajala ni vještina lijepog pisanja - kaligrafija. Što je za vizantijske bazileuse bila izrada relikvija, to je za otomanske sultane bila kaligrafija. Rukopisi koje je iza sebe ostavio hafiz Osman, prekrasni redovi koji lelujaju preko ukrašenih stranica, odavno su kao nacionalno blago pohranjeni u turskim muzejima. Pisalo se u slavu Alaha i u čast sultana, na pergamentu, papiru ili tananoj podlozi od suvog zlata.
Osnažio je i uticaj Zapada, naročito Francuske. Turski izaslanici, poslanici, dragomani, često su putovali i zadržavali se u Parizu i otuda snabdijevali sultana informacijama o dešavanjima u zemlji Gala. Sa druge strane, znatno je i porastao broj Francuza u Istanbulu - sa svega nekoliko desetina sredinom XVII vijeka na par stotina 1719.godine. Jedan od njih uveo je 1718. i 1719. godine u Istanbulu - vatrogasna kola. Do tada su janjičari požare - koje su i sami često podmetali - gasili kantama. Francuski arhitekti projektovali su i bosforske dvorce za osmanske prinčeve. Nicali su i vrtovi u evropskom maniru - zapuštene zelene površine u gradu počeli su da zamjenjuju parkovi.
Svoj mali dvorac za uživanje “obilježen spojem kultura” podigao je i Ahmed III. Zaštićen sa deset hiljada čempresa paviljon je bio izrazit primjer prožimanja istočnog i zapadnog stila gradnje. Sačuvana je i minijatura dvorskog slikara Levnija, gdje je prikazan Ahmed III u svom omiljenom boravištu ispod pozlaćenog venecijasnkog ogledala, “visokog kao topola.”
Novi običaji - nova iskušenja na udaru su se posebno našle žene koje su nosile haljine u evropskom stilu. Specijalno određeni državni službenici bili su zaduženi da odsijecaju okovratnike sa “slobodnih haljina”, što je izazivalo burno odobravanje kod nekih velikodostojnika. “Pogodak pravo u metu! Neka bi Alah dao da se sa ovim nastavi i istraje”, zapisao je Mustafa teleći efendija u svom dnevniku.
Poseban problem u “doba lala” predstavljale su izbjeglice - mnoštvo ljudi dolazilo je u Istanbul u potrazi za spasom. Naročito za vrijeme Ramazana broj prosjaka i derviša u Istanbulu narastao bi i do enornmnih razmjera. Ovaj “lumpenproleterijat” najviše je zaslužan “što je u XVIII vijeku progresivno rastao organizovani kriminal, cvjetala prostitucija, uprkos nastojanjima Ahmeda III da državnim mjerama iskorijeni ove pošasti”.
Pa ipak, ovaj šaroliki metež rasa, naroda, vjera, jezika, običaja, davao je tadašnjem Istanbulu onaj neodoljivi šarm, što ga je činio jednim od najprivlačnijih evropskih gradova. Na njegovim ulicama mogli su se sresti Grci, Kurdi, Jevreji, Albanci, Arapi, Etiopljani… Mnogi putopisci ostavili su brojne zapise o čistoći istanbulskih aščinica, ukusnoj i raznovrsnoj hrani, opojnom vinu, umjetnički izrađenim česmama i šedrvanima.
Naravno, moda između Istoka i Zapada, nije išla u jednom smjeru. Pariz, tridesetih goina XVIII vijeka bila je u znaku orijentalne mode. Ljubavnice Luja XVIII, madam de Pompadur i gospođa Di Bari, oblačile su se en sultane. Čuveni portretista - Žan Etjen Liotar, šetao se šezdesetih godina XVIII vijeka odjeven kao Turčin.
I dok su Istanbul i Pariz razmjenjivali modne novosti i vješti vrtlari uzgajali nove sorte lala, moćna Persija gomilala je vojske na granici sa Turskom.
Sa druge stane, tadašnje traljave pripreme, početni neuspjesi, gubitak vrijednog provijenta od 600 deva (ne) provjerene glasine, izazvaše pobunu janjičara, koju je predvodio Albanac Patrona Halil. Od sultana Ahmeda III tražili su da im izruči “četiri izdajnika”: velikog vezira, ćehaju, kapudan pašu i muftiju. Sultan “žrtvova” tri izdajnika, sačuva muftiju, ali ne umilostivi pobunjenike - sada su tražili njegovu smjenu. Ahmed III pristade na abdikaciju tražeći od pobunjenika da mu pod zakletvom garantuju sigurnost života njemu i njegovoj porodici. Pobunjenici prihvatiše uslove i već narednog dana, Mahmud, sin Mustafe II, stupi na sultanski presto.
Dvadesetdmogodišnja vladavina Ahmeda III bila je jedno od srećnih razdoblja u povijesti Otomanske imperije. Zaključena su tri mira, koja su carstvu dodala Moreju, Azov i persijske posjede, kompenzujući tako gubitak Temišvara, Beograda i jednog dijela Srbije. Za svo to vrijeme promijenjeno je 13 velikih vezira, ali ne i četrnasesti, Ibrahim, koji se ustalio na tom položaju zadnjih 12 godina i faktički bio “vladar u sjenci”. Podigao je brojne građevine, sproveo korisne reforme, ali i sakupio ogromno bogatstvo, pronađeno poslije njegove smrti. U tri, pod golubinjakom zakopana sanduka, našlo se 60 hiljada dukata; u četvrtom su bili dragulji, ćilimi, šalovi, oružje, suđe i tri hiljade kesa zlata. Pa ipak, ne bi se mogao označiti kao škrtac. Za života je podigao veliki broj vakufa - zadužbina.
Prepustivši vladavinu velikom veziru, Ahmed III posvetio se “malim zadovoljstvima”. Blagog pogleda i prijatnog glasa, ljubitelj žena i ptica, lala i karanfila, otac 31 djeteta, uživao je u ljubavi brojnih supruga. Za njih je priređivao raskošne zabave i neobičnim darovima unosio radost u njihove odaje. Njegovu vladavinu i njega kao vladara možda najbolje odslikava prekrasna česma, sagrađena po sultanovom nalogu, u slavu mira i razumijevanja među narodima. Ovo remek djelo otomanskog baroka, jasna poruka mira i tolerancije, početkom XXI vijeka, naznačena je kao jedan od ciljeva napada islamskih ekstremista.
Bonus video:
