Da li su čuda moguća?

Struka naša planerska i arhitektonsko-urbanistička je u jednom strašno važnom trenutku - koji se desio jako davno i koji nam je definitivno promakao - snom mrtvijem zaspala - i nije se više budila - a kad će, ne znamo

14390 pregleda 6 komentar(a)
Dritan Abazović prezentuje Nacrt Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, Foto: FB stranica quot;Dritan Abazovićquot;
Dritan Abazović prezentuje Nacrt Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, Foto: FB stranica quot;Dritan Abazovićquot;

Običaj nalaže da se u potonjem tekstu u godini na izmaku osvrnem na najblistavije momente (u godini na izmaku) - ali prije toga moram da vam se (barem) izvinim zbog toga što sam u par navrata, u objavljenim tekstovima, najavio nastavke koji se nijesu desili - zbog ovoga ili zbog onoga, ne bih išao do u detalje ovom prilikom - što mi je spočitnuto u par navrata - i što mi ne služi na čast, svakako - i zbog čega mi je žao - i, drugo, što sam bio fokusiran, skoro pa isključivo, na sveukupni mučni ambijent koji uslovljava i generiše mučna dešavanja i sramotne intervencije u prostoru svima nama najdraže Crne Gore - majke naše - a sve u nadi da ću podstaći tzv. struku na djelovanje - što se nije desilo, nažalost - struka naša planerska i arhitektonsko-urbanistička je u jednom strašno važnom trenutku - koji se desio jako davno i koji nam je definitivno promakao - snom mrtvijem zaspala - i nije se više budila - a kad će, ne znamo.

Što se tiče teksta koji je polučio najviše interesovanja u protekloj godini - ako je suditi na osnovu broja posjetilaca na portalu “Vijesti” - bio je to tekst naslovljen “Talasi nepojmljivog i neizrecivog” - koji je objavljen 28. oktobra i u kojem sam se bavio Nacrtom Prostornog plana Crne Gore do daleke 2040. godine - odnosno činjenicom da u CG trenutno vlada, sa jedne strane, apsolutna nezainteresovanost za inovativne metodologije i prakse prostornog planiranja - kako u regionu, tako i na teritoriji Evropske unije - ako mi ne vjerujete pitajte gospođu Velimirović Petrović iz IKCG - te da, sa druge strane, ovdje ne postoje ni elementarni uslovi za planiranje.

Angus Vasili, Kana Radević
Angus Vasili, Kana Radevićfoto: Angusvasili.com

Da li je, pitamo se mi sad, nova postava u nadležnom Ministarstvu sposobna da nešto učini po tom pitanju - sumnjam - sumnjam čak i da je voljna da konstatuje da postoji problem.

“Nacrt PPCG-a nije ništa drugo do li naš maksimalni izbačaj u oblasti prostornog planiranja ovom trenutku”, klicao sam 28. oktobra, pokušavajući da ispoljim maksimalnu benevolenciju. “Gospođa ta i ta i njenih 30 eksperata su dali sve od sebe u datim uslovima - u što niko ne sumnja - jer ako uzmemo da je u korijenu PPCG imperativ neodređenosti - što će reći da smjernice nijesu ni mogle, a ni smjele biti definisane do kraja i jasno, jer bi to, između ostaloga, značilo i ukidanje prostora za svakovrsna slobodna tumačenja - za manipulacije i mahinacije - onda mrka kapa - a složio bih se i sa drugom Novicom koji kaže da je bolje da imamo nekakav PPCG - skoro nikakav, dopunio bih druga Novicu - nego da ga nemamo.”

Lijepo ste ispratili i tekst naslovljen “O Kani Radević na Univerzitetu Prinston” - koji je objavljen 25. februara. U tom tekstu sam najavio sedmu po redu konferenciju u okviru ciklusa “Womxn in Design and Architecture” - koja je bila upriličena na Univerzitetu Prinston 2. i 3. marta tekuće godine - i kojoj je tema bila upravo Svetlana Kana Radević: Aggregate Assemblies.

“Što je uloga arhitektice/arhitekta u doba društvene i političke transformacije? - veli u oficijelnoj najavi konferencije - “Kako arhitektura može vratiti lokalne sisteme moći, kolektivnu memoriju i vernakularnu tradiciju u centar (odlučivanja, zbivanja interesovanja - op.a.)? Raskidajući dihotomiju periferija/centrar, izdvajajući se kao jedan od najavangardnijih glasova jugoslovenske arhitekture, legat Radevićeve poteže pitanja koja jednako opterećuju danas kao i u vrijeme njenog djelovanja”.

Što se tiče onog “Aggregate Assemblies” - to se odnosi na činjenicu da su mnoga pitanja, vezano za lik i djelo Kane Radević - i dalje enigma - u većoj ili manjoj mjeri - što svakako uključuje i pitanja koja se odnose na (sveukupne) okolnosti pod kojima je djelovala - te da smo, shodno toj činjenici, u prilici da od mnoštva sitnih djelova - to vam je to Aggregate - dakle od agregata - gradimo te cjeline - Assemblies - asemblaže - odnosno nekakve kontinuume - što neminovno uključuje, u nedostatku valjanih izvora i pouzdanih činjenica - mnogo gatanja.

Taj tekst je bio jedan od tekstova koji su trebali da dobiju nastavak - čak sam u par navrata provjeravao što se dešava na Internet stranici princeton.edu - ali do ovog trenutka nam nije dat na uvid nikakav materijal koji bi bacio više svjetla na taj (važan) događaj.

Lijepu prođu je imao i tekst naslovljen “Kako deaktivirati “bombu”” - koji je objavljen 6. maja i u kojem sam se osvrnuo na neke od programskih stavova koji zadiru u domene planerske i arhitektonsko-urbanističke struke, a koje je gospođa Injac, gradonačelnica Podgorice, iznijela u ekskluzivnom razgovoru objavljenom u prvomajskom trobroju “Vijesti” (Mila Radulović, “Odzvoniće nekontrolisanoj urbanizaciji”), a zatim, 2. maja, i na portalu “Vijesti”.

“Stati nekontrolisanoj urbanizaciji nogom za vrat”, stoji u tom tekstu, “apsiracija je hvale vrijedna, ali samo pod uslovom da iza svega ne stoji puko partijsko programsko načelo - jedno od mnogih - već stvarna političkoj volja, na kojoj bi se temeljile sveobuhvatne sistemske reforme, uključujući i one koje se odnose na uređenje prostora i na upravljanje prostorom, o čemu sanjamo i čemu se nadamo već dugi niz godina” - mi entuzijasti, dodao bih danas - za razliku i od onih koji su držali poluge vlasti i od ovih koji sada drže poluge - koji bježe od reformi kao đavo od krsta - ili mačka od vode.

Čak sam i dodao u tom tekstu, za dobru mjeru, da je tu “bombu”, koja samo što nije eksplodirala - što se odnosi na haotično stanje u oblasti uređenja prostora i upravljanja prostorom - moguće deaktivirati samo odozgo - s tim da paralelno, odozdo, moramo raditi, svi zajedno, na čitavoj seriji kontrolisanih eksplozija - koje će osloboditi zarobljenu društvenu energiju - radost, polet i svježinu.

Tada sam gajio tanušnu, vrlo tanušnu nadu da su čuda moguća - da bi ta nada potpuno iscurila u međuvremenu, nažalost...

I konačno - tekst iz serije o priključenijima gospodina Odovića - naslovljen “Ajmo svi ruke gore...” i objavljen 16. decembra - i taj je tekst polučio zavidan uspjeh - ali ne smatram da je među boljima koje sam napisao u 2023. godini - bilo je i boljih - s tim da su neki od tih boljih tekstova - od kojih sam očekivao više - prošli sasvim nezapaženo...

I što još da vam kažem...

Osim da vam želim sve najbolje u Novoj arhitektonsko-urbanističkoj 2024. godini!

Bonus video: