Duh panka je političan i buntovan, a takva su i njegova djela.
“U svijetu spektakla sve već postoji, sve je dostupno. Tražim svoj način pokušavajući da iznesem energiju bunta, ali i da moj rad bude likovno vrijedan”, kaže u razgovoru za Vijesti akademski likovni umjetnik Aleksandar Leka Mladenović.
Da (li) je zaista tako, prvi put je priliku da se uvjeri nedavno imala i crnogorska publika. Iako decenijama prisutan i jedinstven na likovnoj sceni regiona, Mladenović se premijerno predstavio u Podgorici tokom oktobra i novembra, izložbom “Overground Post-pop”, u organizaciji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, u Galeriji MSUCG. Mladenovićeva izložba djeluje kao svojevrsna uvertira za predstavljanje Lajbaha, čija je postavka trenutno otvorena u Galeriji MSUCG.
Mladenović za Vijesti konstatuje da će “uvijek biti ljudi koji se ne mire sa nametnutim pravilima”...
Aleksandar Leka Mladenović rođen je 1967. godine u Beogradu. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1991. godine, a magistrirao 1994. u klasi profesora Emira Dragulja. Njegov stvaralački put obilježio je rani interes za pank...
“Taj buntovni duh estetike pokreta mladih 1970-ih i 1980-ih ostavio je trag na njegovom umjetničkom izrazu, što se posebno osjeća u njegovom kritičkom umjetničkom pristupu društvenim normama i institucijama. Dok je 2014. godine završavao doktorski rad pod mentorstvom profesora Žarka Smiljanića, fokusirajući se na hibridne grafičke tehnike i savremene umjetničke prakse, Mladenović je nastavio da njeguje pank pristup preispitujući granice između tradicionalnog i eksperimentalnog, čime je otvorio nove horizonte u grafici”, navodi se u njegovoj biografiji.
O svom stvaralaštvu, panku, estetici, likovnoj umjetnosti i njenoj svrsi, te položaju i odnosu sa publikom, ali i svakodnevnim izazovima i dešavanjima, Mladenović govori za Vijesti.
Za Vaše stvaralaštvo se navodi da je duboko ukorijenjeno u kritičkom pank stavu prema društvenim strukturama i autoritetima. Šta je to što karakteriše Vaš pank pristup (u) likovnoj umjetnosti i da li je ta pank kultura zbilja Vaše polazište?
Suštinska veza sa pankom je u kontekstu, ideji. Pank je nastao kao bunt prema represiji vladajućeg sistema i otpor društvenim nejednakostima što se, u vidu kritike, nekad očigledne, a ponekad metaforične, provlači i kroz moj rad. Bunt se ogleda u interesovanju za običnog čovjeka i protivljenju svim oblicima represije. Da, kreativno i politički sam proistekao iz panka, bitno je da znaš odakle dolaziš, sigurno mi je u umjetničkoj DNK.
Da li je pank živ ili mrtav u vremenu u kojem živimo, te šta on predstavlja danas, u kontekstu kulture, pokreta, načina života, a posebno s obzirom na stanje opšteg kiča i (turbo)folka koji vladaju društvom regiona?
Pank kao muzički pravac i supkulturni stil je odavno mrtav, bio je aktuelan sredinom i tokom druge polovine 1970-ih kao fenomen kulture mladih. Upravo odrednica “mladih” ukazuje da je taj žilavi, mladalački, buntovni duh opstao do danas. On djeluje iz andergraunda i društvenih slojeva koji su socijalno ugroženi, a to su i u doba panka, a i danas bili studenti, umjetnici, radni narod a danas i srednja klasa koja je u terminalnoj fazi izumiranja. Pank je, paradoksalno, koristio kič i loš ukus kao oruđe šoka, društvene kritike u doba jačanja konzervativizma i uoči pojave neoliberalnog kapitalizma. Danas se, suprotno tome, pank stav ogleda u svemu suprotnom opšteprisutnom kiču, vulgarnosti, populizmu u svim sferama i nivoima društva, od vaspitačice koja pušta djeci narodnjake u obdaništima do samoprozvane elite u regionu.
Kakav je odnos između panka i politike, tzv. političkih elita, struktura moći, bilo lokalno i globalno, te koliko je važno u društvu imati glas poput onog koji dolazi iz pank kulture, a koji će biti kontrateza i na svoj način doprinijeti preispitivanju društvenih normi?
Duh panka je političan i buntovan. Strukture moći, tzv. politička elita, sujetna i narcisoidna kakva jeste, reaguje na svaku kritiku. Pristalica sam kreativnih, subverznih društvenih intervencija, na primjer onih koje izvode britanski K 2 Foundation ili bristolski grafitisti, a to su uglavnom bivši pankeri koji metode otpora prilagođavaju okolnostima. Oni koriste umjetnički izraz, instalaciju, performans kako bi akcija bila vidljiva. K 2 Foundation (Bill Drummod i Jimmy Cauty) su, recimo izveli performans - zapalili su milion funti koje su skupili prodavajući djeliće umjetničkog djela za po funtu zajedno sa plovećim čamcem kao znak protesta protiv neoliberalnog kapitalizma. Sistem ih je, naravno, drakonski finansijski kaznio. Kod nas takođe ima kreativnih ljudi koji dižu glas protiv sputavajućih društvenih normi, nije bitno da li su potekli iz panka ali njihove metode podsjećaju na pank. Oni su društveni korektiv u njihovom preispitivanju. Na beogradskoj umjetničkoj sceni izdvojio bih Pijanistu i Dragana Papića koji se danas nešto manje pojavljuje u javnosti.
Naveli ste neke, ali imamo li danas u društvu prepoznatljive i autentične modele andergraunda ili pak overgraunda?
U Engleskoj sam prije nekoliko godina bio svjedok savremene andergraund scene larpurlartizma o kojem smo učili iz istorije umjetnosti da je pežorativan pojam. Međutim, ovi umjetnici, slikari, pjesnici, u pank stilu i pomalo nihilistički propagiraju to da bi platili da se bave time što rade, a to je umjetnost. Ta ideja mi je veličanstvena, skoro herojska. Jedan od slogana je “Conform Not!”... Dobar primjer vitalnog andergraunda u regionu su mladi nezavisni umjetnički kolektivi regiona čije dejstvo i međusobno povezivanje opstaje ispod radara mejnstrima. Uvijek će biti ljudi koji se ne mire sa nametnutim pravilima.
Najbolji primjer modela “overgraunda”, nekog ko je potekao iz supkulture i izdigao se u vidljive sfere dobrog vida mejnstrima je Jón Gnarr, bivši panker koji je 2011. imenovan za gradonačelnika Rejkjavika i koji je u gradsku upravu doveo bivše pankere, pjesnike i pop zvijezde sa idejom transformacije politike u nešto dobro za sve građane. Jedini oglas koji je njegova stranka, naziva “Najbolja partija”, objavila u štampi je “Najbolja partija želi da sretne dobre ljude od 18 do 90 godina”.
Za Vaša djela kažu da osciliraju između estetike pobune i suptilne filozofske kritike, a overground se kontekstualizuje kao uzdizanje iz andergraund pank supkulture u više sfere umjetnosti, pa i više percepcije društva i kulture... Koliko su međusobno isprepletani svi ti pojmovi i pravci? Koliko su sinhronizovani ili pak kontradiktorni fenomeni i termini kao što su: estetika, filozofija, kritika, pank, pop?
Moj umjetnički izraz je spoj ta dva oprečna stava, bunta i suptilne kritike, to mi je blisko iz istorije kulture, perioda Dade i avangarde, istovremeno anti-umjetničkih i izuzetno estetizovanih pojava. Ako izlažete u muzeju ili galeriji savremene umjetnosti, teško da ste još uvijek andergraund, vaša umjetnost bi bila na zidovima ulica ili istorijski gledano u doba Dade - u opskurnom Kabareu Volter. Sa druge strane, vidljivost je prilika da na subverzivan način iznesete stav koji je suprotan korporativnoj, buržoaskoj prirodi umjetnosti. Primjer za ovaj paradoks su knjiga Grejsona Perija, laureata Tarnerove nagrade “Igra za galeriju” u kojoj razgolićuje svijet savremene umjetnosti, švedski film “Square” ovjenčan Zlatnom palmom 2017. koji satirično ukazuje na društveno i kulturno licemjerje ili Vivijen Vestvud koja prima Orden britanske imperije ali to ne mijenja njen društveni angažman. Vestvudova je sa Meklarenom i skovala termin “overground” kako bi definisali svoj umjetnički kredo nakon panka. Kao što se svijet zasniva na oprečnim fenomenima sa krajnjih strana spektra, tako je i umjetnost dijalektička i nosi u sebi kontradiktornost koju pominjete, u njoj se ogleda napetost između ideje i forme. Umejtnost skoro uvijek posjeduje estetiku i izraz tako da su mnoga angažovana djela “spakovana” u umjetničku formu, grafički pamfleti Barbare Kruger ili antiratna djela i djela feminističke umjetnosti Nensi Spero. U umjetnosti i kulturi su u opticaju oksimoroni: “estetika ružnog”, “filozofija palanke” (Konstatinović) i dr. Pojam panka je po prirodi krajnje nekompatibilan sa akademizmom pa mu iz tog razloga odgovaraju hibridni teoretski diskursi kao što su studije kulture koje nisu nauka, već objedinjuje više disciplina. Pank je zanimljiv zbog kontradikcije, slično situacizmu, po spoju nespojivog jer povezuje svjetove “niske” i “visoke” kulture.
Kako biste opisali odnos između estetike pobune, koju koristite u svom radu, i moderne likovne umjetnosti, te da li umjetnost može biti istovremeno estetski privlačna i društveno subverzivna, ili kontroverzna i komercijalna?
Umjetnost danas ne odražava precizno duh vremena koji i ne može da se ulovi, slika je slična razbijenom ogledalu. Mjesta na kojima se ona prikazuje, sajmovi i izložbe su postali vašarišta nalik parku zabave koji je opisan u Pinokiju. U svijetu spektakla sve već postoji, sve je dostupno. Tražim svoj način pokušavajući da iznesem energiju bunta, ali i da moj rad bude likovno vrijedan. Po tom shvatanju mi je blizak krug savremenih umjetnika, naročito britanskih koji su estetski zanimljivi, a vrlo angažovani, pomenuti K-2, Jamie Reid, Jimmy Cauty, Billy Childish. Oni svi odlično barataju vrijednostima klasične umjetnosti, ali sa aktuelnim ciljem.
Da bi bila percipirana, umjetnost mora da bude vidljiva (overground), inače ostaje na nivou kulta, enklave. Ni taj, kultni status nije po svaku cijenu loš, čuva se integritet, ali je domet srazmjerno mali. Benksijeva grafiti angažovana umetnost šalje dalekosežnu poruku, ali instant po nastanku postaje vrijedna roba na tržištu umjetničkih djela. Paradoks spoja subverzije i komercijalnog. Njegovi radovi su istovremeno estetski privlačni i subverzivni.
Prvi put tokom Vaše dugogodišnje karijere predstavili ste se u Podgorici... Kakve utiske nosite i da li Vam je i na koji način značajna ta postavka?
Utisci koje nosim su izuzetni, od organizacije izložbe, odziva publike do medijske pokrivenosti. Postavka mi je značila da sagledam presjek rada u slikarstvu i hibridnim radovima tokom posljednje dvije decenije, jer uglavnom na svakoj izložbi izložim samo jednu seriju radova. Izložba povezuje nekoliko glavnih serija nastalih tokom poslednjih deceniju i po, dvije. Izložba, koja je presjek jednog perioda, uključujući najnovije radove, ostavlja na mene dobar utisak a dodatna vrijednost je mogućnost uočavanja kojim putem bih mogao dalje da se krećem. Takođe, bilo mi je bitno da svoj rad vidim u sredini različitoj od one u kojoj živim i stvaram i da pokušam da ga sagledam neutralnim očima, i time sam zadovoljan. Ne manje značajne bile su reakcije publike, naročito one mlađe, jer je to potvda da je moje stvaralaštvo aktuelno.
Izložba nosi naziv “Overground Post-pop” i pokreće različite aluzije. Meni djeluje da te umjetničke i kulturne struje na različite i drugačije načine predstavljaju i preispituju i društvo i sistem, ali kako to nastaje i čemu težite prilikom stvaranja
Naziv je posveta pionirima panka, Vestvudovoj i Meklarenu koji su smislili “overground” da opišu svoju umjetnost poteklu iz panka. Postoje razlike i sličnosti između panka, pop-arta kao kulturnih fenomena. Oba se tiču kapitalističkog uređenja, pank je haotičan i nihilističan i on ga napada, drugi, dovršen kao umjetnički diskurs, komentariše ga i koristi jezik mas-medija. Oba se istorijski oslanjaju na Dadu i avangardu. Ja u radu koristim vizuelni jezik pop-arta, kao kada se neko izražava verbalno na engleskom ili mandarinskom, to je formalno. Hibridna forma slikarstva i grafike mi daje slobodu da brzo realizujem ideju koja uvijek dotiče društvene odnose i različite projekcije ljudske prirode, pitanje identiteta, velike teme umjetnosti.
Obrađujete brojne, globalno aktuelne teme i probleme... Prilikom stvaranja nekog djela, koliko na Vas utiču aktuelna dešavanja u društvu, kulturi, medijima, dnevna politika, ekonomska zbivanja, globalna nesigurnost, teorija zavjere i slično? Koja pitanja sami procesuirate prilikom stvaranja, te postoje li neke poruke koje kroz svoj rad želite prenijeti?
Kao umjetnik sam osjetljiv na razne pojave i trudim se da ih shvatim kao fenomene, ne na nivou dnevne politike. Posebno procesuiram pitanja i simbole moći, ljudske prirode, moralnih granica koje čovjek sebi postavi i uslova pod kojim ih izdaje i prelazi na drugu stranu, vječitog pitanja dobra i zla. Mislim da ne moramo da pratimo aktuelna dešavanja da bi došli do istine jer će uvijek da je kriju od nas. Umjetnik puno toga kanališe na ličnom nivou i projektuje kroz radove. Nastojim da djelima inspirišem na odgovore pitanjima koje postavljam pred publiku, jer umjetnost ne treba da bude ni dnevno-politički komentar, ni zabava, ni zatvoren sistem, a djelo treba da bude otvoreno i da gledalac učita svoje značenje.
Da li na nečemu trenutno radite i može li se sada, nakon ove prve, očekivati i još Vaših predstavljanja u Crnoj Gori?
Upravo sam završio jednu veliku sliku za koju mislim da je najbolja koju sam ikada uradio! Takođe, dogovaram se sa kolegom vajarom da možda napravimo zajednički projekat i to mi je novo, zanimljivo iskustvo. Volio bih da se ponovo predstavim publici u Crnoj Gori, ako se i kada uklopi.
Da li biste nešto dodali?
Ugasite televizor, kompjuter, prestanite da čitate vijesti, ignorišite politiku, izbrišite granice, pozovite komšiju na kafu, zagrlite voljenu osobu, izađite u prirodu, plešite, pročitajte knjigu, pogledajte izložbu, nacrtajte crtež, otpjevajte pjesmu.
Kvalitetna imena gube se u ruletu dilera i galerista
Kako doživljavate umjetničku scenu Srbije, pa i regiona, a onda i Crne Gore (ukoliko pratite)? Imate li neka očekivanja ili težnje kada je u pitanju sopstveni akt stvaranja, a sa druge strane i povratna reakcija na djelo?
Pratim scenu regiona sporadično na društvenim mrežama. Dosta toga je uzbudljivo, a mi umjetnici sa ovih prostora smo daroviti, to vučemo iz dubina slovenskog patosa, ima u svemu tome i težine i humora, u tome dobro plivamo. Umjetnička scena se održava inercijom, na bazi unutrašnje potrebe umjetnika da se izrazi, izloži svoja djela, napravi performans, bez podrške ili sa minimalnom podrškom institucija. Dileri i galeristi vrte jedan broj imena koja se rotiraju, pa se jedan broj kvalitetnih umjetnika u tom ruletu izgubi.
Akt stvaranja je proces koji se okončava vidljivim rezultatom. Svoj način i put koji vidim je da uronim duboko u sebe i iznesem na površinu sve što nosim. Uvijek se nadam da ću da se inoviram kroz novi rad pa se od prethodnog emotivno distanciram, pustim ga da živi svoj život. Podjednako mi je bitno da je ideja smislena i da rad ima likovni karakter. Pitanje povratne reakcije je zanimljivo, sujeti gode laskanja, a bole je kritike i to je kratkotrajno i nebitno. Naravno da ti dodatni smisao za rad daje ukoliko neko odgovori emocijom na tvoj rad, ali je suština da gledalac sam učita značenje u djelo.
Umjetnost na dnevnom nivou spasava svijet
Kakav je položaj, ali i uticaj umjetnosti danas, te ima li umjetnik/umjetnost svoj zadatak i cilj? Ako da, koji?
Blisko mi je humanističko shvatanje umjetnosti da ona, ne da će spasti svijet već da ga spasava na dnevnom nivou kao kontrateg negativnim pojavama. Osim autoterapeutskog dejstva na nas stvaraoce, umjetnost ljepotom, harmonijom, dobrom angažovanom idejom, pomaže ljudima da prebrode svakodnevicu i urone na kratko u neki ljepši i bolji svijet ili svijet koji će ih pokrenuti. Dijelom eskapizam, neko će reći. Da, jeste.
Samo, baviti se umjetnošću danas, u korumpiranom svijetu u kome vladaju zakon profita i pohlepa, već je čin angažmana. U savremenoj umjetnosti se ogledaju društveni odnosi pa je zadatak umjetnika da jezikom umjetnosti, ne pamfletiranjem, odgovori na taj izazov. Kao nekada Goja, koji izađe na lice mjesta gdje strijeljaju pobunjenike i otrči u atelje da ovjekoveči scenu i na taj način pokaže angažman, prepoznatljiv i dan-danas.
Za kreativnu slobodu moraš da se (iz)boriš i ne ulizuješ
Da li su umjetnik i umjetnost slobodni u društvu u kom stvarate i u kom publika postaje konzument nekog sadržaja, te kakvu ulogu publika ima u kompletnom procesu koji se vezuje za umjetnost?
Opšte pitanje sloboda je globalno upitno za sve ljude danas, ne samo za umjetnike. To je kada se radi o umjetnosti dugoročno opasno, jer u medijima postoji autocenzura, a u javnosti se propagira lažni moral u duhu političke korektnosti. Sve to utiče na kreativni proces i onda umjetnost postaje nešto sivo, bezlično, bez soka. Što se kreativne slobode tiče, za nju moraš da se izboriš, da se ne ulizuješ publici i kritičarima, vladajućem ukusu i trendu i na taj način sačuvaš integritet, a ako se nekom svidi to što radiš ili vidi smisao u tome, tim bolje. Kako je zvanična umjetnost inkorporirana u neoliberalni sistem takozvanog slobodnog tržišta, tu niti su umjetnici ni publika slobodni, već postaju kameleoni. Umjetnici se oportuno prilagođavaju ključnim riječima trenda, a publika nema svoje, već prihvata tuđe mišljenje kao svoje, sa kritikom je slično.
Bonus video:
