Nagrada “Miloš N. Đurić” Udruženja književnih prevodilaca Srbije tradicionalno se dodjeljuje za najbolji prevod poetskog, proznog ili humanističkog djela na sprski jezik. Nagrada, nastala u čast filologa i akademika Miloša Đurića, prvi put je dodijeljenja 1968. godine, a kroz decenije za nama pripala je najcjenjenijim južnoslovenskim prevodiocima. Prevodilački pandan čuvenoj Ninovoj nagradi, 2024. godine ovo priznanje dodijeljeno je dvadesetosmogodišnjoj Crnogorki Jeleni Vojinović i to za prevod sa norveškog jezika!
U intervjuu za Vijesti, mlada i talentovana Jelena Vojinović govorila je o ovom priznanju, studijama skandinavistike, ljepotama i izazovima u prevodilaštvu, kao i kulturi tog dijela Evrope.
Jelena, za početak - čestitam! Recite nam nešto više o nagradi koju ste dobili, o njenom značaju i tome kako se osjećate povodom tog priznanja?
Nedavno sam dobila nagradu “Miloš N. Đurić” za najboljni prozni prevod u 2024. godini za prevod romana “Kad smo bili mlađi” mladog autora Olivera Lovrenskog u izdanju Geopetike.
To je nagrada s tradicijom od preko pedeset godina, a o njenom značaju možda najbolje svjedoči činjenica da su je dobili neki od naših velikih prevodilaca i pisaca poput Velimira i Branimira Živojinovića, Ivana Lalića, Aleksandra Petrovića…
U jednu ruku mi je beskrajno drago što je prepoznat trud koji sam uložila u ovaj prevod, koji je definitivno bio najizazovnji dosad s obzirom na to da je roman pisan norveškim uličnim multietnolektom i da obiluje igrama riječima, namjernim gramatičkim odstupanjima, slengom usko specifičnim za grupu omladine o kojoj govori i za njena klasna, etnička i generacijska svojstva.
S druge strane, nagradu sam dobila prilično rano u svojoj karijeri kako je ovo tek moj četvrti prevod, tako da osjećam veliku odgovornost da je opravdam svojim budućim radom.
Zašto ste se na studijama odlučili baš za norveški jezik? Koliko ste prije studija imali kontakta sa skandinavskim jezicima i kulturom?
Voljela bih da mogu da podijelim neku romantičnu priču o porijeklu svoje naklonosti ka Skandinaviji, ali izbor je bio maltene slučajan. Rano u obrazovanju osvijestila sam svoju sklonost ka jezicima i prevođenju, tako da sam se još otada kretala ka filološkom aspektu humanistike.
Zapravo sam htjela da studiram neki jezik s kojim se ranije nisam susrijetala, da krenem od nule, i tako je pri odabiru jezika studiranja slučajno prevagnula moja tadašnja opčinjenost islandskim bendom Sigur Rós, pa sam krenula u tom pravcu, ka sjeveru. Islandskog nije bilo kao opcije za studiranje u regionu, pa sam odabrala ono što mu je najbliže.
Iako je izbor bio nasumičan, ni u jednom trenutku nisam zažalila. Sa znanjem norveškog u velikom dijelu razumijem i švedski i danski, studije na Skandinavistici u Beogradu bile su divne, a sva sreća ispostavilo se da Skandinavija ima sjajnu književnost!
Još za vrijeme studija ste počeli sa prevođenjem i da li ste već tada planirali da se bavite književnim prevođenjem u ovoj mjeri?
Imala sam sreću da studiram pod budnim okom veoma angažovanih profesora, tako da sam pred kraj osnovnih studija dobila priliku da istražim svoje prevodilačke sklonosti radom na grupnom prevodu knjige za djecu Marije Par “Poruka u boci” pod mentorstvom profesorke Nataše Ristivojević-Rajković.
Kako je to lijepo prošlo, uslijedio je prevod romana Ulaug Nilsen “Povest o bolnim vremenima” pod mentorstvom profesorke Sofije Bilandžije, a dalji razvoj bio je prirodan.
Klica želje za prevođenjem prisutna je u meni odavno i rasla je srazmjerno putevima u obrazovanju koje sam birala, tako da mi je drago što je urodila ovakvim plodom.
Kolika je potražnja za prevodima sa norveškog jezika? Da li je to Vaš stalan posao i može li se živjeti od prevođenja?
Moj je utisak da je potražnja solidna. Iako mogu da govorim samo o srpskom tržištu pošto trenutno igrom prilika sarađujem sa srpskim izdavačima (s napomenom da sam vrlo otvorena za saradnju i sa crnogorskim!), čini mi se da se skandinavska, a možda posebno norveška književnost dosta čita. Pretpostavljam da ovaj skandi talas kod nas nose takozvani krimići, ali popularni su i pisci poput Gordera i Knausgora.
Vjerujem da će prošlogodišnja dodjela Nobelove nagrade Junu Foseu pojačati potražnju. Ipak, prevodioci se uvijek angažuju po projektu, odnosno knjizi, tako da to ne može biti stalan posao u uobičajenom smislu.
Priliv projekata može biti redovan, ali s obzirom na niske cijene, sasvim nesrazmjerno niske u odnosu na trud, vrijeme i vještinu koje književno prevođenje ište, od njega se nažalost ni u tom slučaju ne može živjeti.
Kao i većina mojih kolega, prinuđena sam da radim drugi posao od koga zapravo živim. Sreća je što nas (još uvijek) ima koji biramo da uprkos tome prevodimo. Da nema, većina svjetske književnosti uopšte ne bi bila dostupna našim čitaocima.
Možete li kratko uporediti nordijsku i južnoslovenske književnosti? Mislite li da bi jednima bilo interesantno da čitaju ove druge i obrnuto?
Mogao bi se napisati cio istraživački rad o ovom pitanju, a da ne govorimo o tome da je teško ujediniti svu književnost svakog od ova dva regiona pod tako opštim terminima, ali pokušaću da ovdje, za razliku od prethodnog pitanja, budem konciznija.
Potpuno generalizujući u te svrhe, rekla bih da razlika ima. Gdje je naš stil pisanja često ekspresivan i emotivno nabijen, živopisan, tu je skandinavski suzdržan i jednostavan, čak i škrt na riječima, treba znati čitati i ono što nenapisano vreba između redova. Lišenost ukrasa i minimalizam znače da je sve što je napisano važno i zahtijeva čitanje s punom pažnjom. Mene je, recimo, ova konciznost kod Ibsena i Śelanda oborila s nogu!
Motivi skandinavske književnosti nerijetko su konkretni, vezani za svakodnevicu, a opet simbolični. Naša književnost je manje sklona stilskoj jednostavnosti, rekla bih. Što se tematike tiče, narodi će najčešće pisati o onome što je najposrednije prisutno u njihovim životima, pa će tako teme skandinavskih priča često biti organizovane oko povezanosti prirode i čovjekove egzistencije, opstajanja u surovim uslovima, a kod nas je možda više riječi o opstajanju u teškim društvenim uslovima?
U skladu sa svojim tvorcima, i skandinavska književnost umije da bude duboko introspektivna, a novija se dobrim dijelom fokusira na pitanja jednakosti i ekološke svijesti. Potonje kod nas (još?) nije uzelo maha. Imam osjećaj su melanholija i crni humor prisutni u obje književnosti, mada različitih svojstava.
Sigurna sam da bi čitanje međusobnih književnosti obogatilo svjetove oba naša naroda ako smo dovoljno otvoreni za strane impulse i priče izrasle u drugačijim uslovima.
Koje norveške autore biste preporučili crnogorskoj čitalačkoj javnosti?
S fokusom na prevedene pisce i naslove, najočiglednija preporuka mora biti prošlogodišnji nobelovac Jun Fose u izvanrednim prevodima Radoša Kosovića, a izdanju Trećeg trga.
Čega god njegovog da se latite: romana, poezije, drama, uvući će vas u svoj magličasti, ritmični svijet pomjerenog vremena i prostora. Jedan od mojih ličnih favorita jeste Tarjej Vesos, čija su dva romana, “Ledeni dvorac” i “Ptice”, dostupni u Deretinom izdanju, a sjajnom prevodu Ratke Krsmanović Isailović.
Njegova lirska proza i priče pune simbola s prirodom kao bitnim elementom stvaraju snoliku atmosferu. Valja baciti pogled, recimo, i na djela Pera Petešuna (divno prevodi mahom Jelena Loma, izdaje Geopoetika) i Vigdis Jurt (Radoš, Štrik).
Besramno ću iskoristiti ovo pitanje i u svrhu samopromocije: na proljeće izlazi zbirka poezije “To”, danske pjesnikinje Inger Kristensen u mom prevodu, a izdanju Trećeg trga.
Ovo je jedna od mojih omiljenih zbirki poezije uopšte i projekat na kome sam radila više od godinu dana, tako da se zaista nadam da ću njime našim čitaocima uspjeti da prenesem ono što je ova zbirka meni pružila. Obavezno da čitate kad izađe!
Kako vidite razvoj Vaše karijere i čemu se nadate u budućnosti?
Ne vidim dobro na daljinu u svakom smislu, ali recimo da bih voljela da se više fokusiram na prepjeve poezije. Osjećam da mi to najbolje leži i pričinjava mi najviše zadovoljstva.
Nadam se boljim uslovima za sve književne prevodioce kod nas i u nekoj utopijskoj perspektivi mogućnosti življenja od, riječima britanske spisateljice i prevoditeljke Kejt Brigs, ove male umjetnosti.
Svaki pedalj Islanda nosi svoju magiju
Da li ste putovali u Norvešku i ostale skandinavske zemlje i možete li nam reći nešto o tom iskustvu?
Posjetila sam sve nordijske zemlje osim Finske. Posjete su bile različitih trajanja i različitim povodima. Najviše vremena provela sam u Norveškoj, tako da su mi utisci i iskustva iz nje vjerovatno najrazrađeniji. Norvežani su, iz mog iskustva, veoma bliski stereotipnoj slici koju imamo o Skandinavcima: rigidni, individualistični, privilegovani.
Na moj balkanski užas, ljudi me uglavnom nisu nudili hranom ako bi jeli u mom prisustvu, a u gostima sam morala sama da uvlačim jorgan u navlaku! Šalu na stranu, zaista nije lako ostvariti prisan odnos s njima, niti dijeliti stvari ili osjećanja. Tolerancija i ljubaznost dakako postoje, mada po pitanju nekih društvenih aspekata ne idu mnogo dalje od površine, što je osjetno u odnosu prema imigrantima, na primer.
Norvežani se drže za sebe, i radije zavise od države i uzdaju se u nju (blago njima pa mogu!) nego u pojedince u svom okruženju. Što može biti i dobro u smislu da je teško zamisliti da će vam Norvežanin/ka namjerno učiniti nešto nažao.
Takođe, društvena struktura jeste veoma ravna, što je osvežavajuće, jednakost je dobro ustrojena, ljudska prava, rodna ravnopravnost i prava LGBTQ+ zajednice su, posebno iz naše perspektive, na zavidnom nivou. Ulažu velik napor u očuvanje životne sredine. Sreća pa im bogatstvo koje im je donijela nafta daje luksuz vremena i sredstava da mogu da se toliko bave svojom ekološkom osviješćenošću.
E da, i većina domaćinstava ima podno grijanje! Ali za moj senzibilitet, to nije moglo da nadomjesti nedostatak topline u međuljudskim odnosima.
Moram dodati i da je najsnažniji utisak na mene ostavio Island. Kako je to jedan prijatelj lijepo opisao, gustina ljepote na Islandu je nevjerovatna, svaki pedalj nosi svoju magiju, bilo da su to duple duge, crne pješčane plaže, šarene planine…
Što se kulture tiče, nekako sam očekivala da će Islanđani biti još za stepen hladniji i rigidniji od Norvežana, polazeći od toga da te karakteristike, kako mi se čini, postepeno rastu krećući se od najjužnije Danske, preko Švedske, pa do Norveške.
No Islađani su bili prilično raskravljeni u odnosu na moje iskustvo sa zaleđenim Norvežanima, opušteni. Navodno čak i previše, kako sam čula od stranaca koji tamo žive i moraju da se nose s njihovom birokratijom. Možda sam se zbog toga tamo više osjećala kao kod kuće!
Bonus video:
