Trauma i umjetnost: Slučaj Artemizije Đentileski

Bila je primljena u firentinsku Akademiju umjetnosti postavši prva žena članica ove slavne umjetničke institucije. Radila za španjolskog kralja Filipa IV, za engleskog kralja Čarlsa I Stjuarta, komunicirala s Galilejem...

4250 pregleda 1 komentar(a)
Artemizijina slika “Judita i Holoferno”, Foto: Wikipedia
Artemizijina slika “Judita i Holoferno”, Foto: Wikipedia

U kojoj se mjeri jedna teška trauma iz mladosti može projicirati u izuzetno umjetničko djelo pokazuje slučaj talijanske barokne slikarice Artemizije Đentileski (1593 - 1653).

Talentiranu devetnaestogodišnju djevojku slikarskim je vještinama podučavao rimski umjetnik Agostino Tasi. Koristeći autoritet cijenjenog majstora ucjenjivao je mladu štićenicu i svoju neobuzdanu požudu zadovoljavao seksualnim napastovanjima. “...Bacio me je na krevet, gurao me držeći za dojku, stavio je koljeno između mojih bedara kako ih ne bih uspjela skupiti. Podigao mi je odjeću stavivši mi maramicu na usta kako bi me spriječio da vrištim. Grebala sam mu lice, povukla ga za kosu, i prije nego što je ponovo penetrirao u mene, uhvatila sam njegov penis tako da sam mu odsjekla jedan dio kože.” Ovaj citat u kojemu se nevina žrtva na surov način pokušava osloboditi napasnika dio je transkripta sa suđenja Artemiziji Đentileski i Agostinu Tasiju održanog u Rimu 1612. godine. Suđenje je tralalo sedam mjeseci. Kako je postojala sumnja u vjerodostojnost žrtvinog svjedočenja Artemizija je bila podvrgavana okrutnim mučenjem metalnim okovima oko prstiju, kako bi bila prisiljena govoriti istinu. U istu je svrhu bila podvrgnuta ginekološkim pregledima i ponižavajućim ispitivanjima istražitelja. Na procesu je rekla Tasiju: “Voljela bih da sam te ubila nožem jer si me obeščastio”. U svoju obranu Tasi nije ništa kazao. Premda je bio optužen za ubojstvo svoje supruge, što nije poricao, za ovaj mu je slučaj bila izrečena kazna progonstva iz Rima na tri godine. Ali ugled koji je uživao u to vrijeme u vječnom gradu te posebno naklonost pape Inoćentija X omogućilo mu je da izbjegne dosuđenu kaznu. Kad je sve slutilo da će život mlade umjetnice biti upropašten, da će trauma i skandal koji je neko vrijeme zaokupljao Rimljane obeshrabriti povrijeđenu i poniženu mladu ženu, životne su se okolnosti, posebno zahvaljujući Artemizijinom ocu Oraciju, također slikaru, radikalno promijenile. Udala se za firentinskog umjetnika Pjerantonija Stiatesija. Izvjesno su vrijeme živjeli u Rimu. Nakon preseljenja u Firencu njen slikarski talenat dolazi do punog izražaja zahvaljujući kojem ostvaruje uspješnu karijeru i stiče veliki ugled u društvu.

Bila je primljena u firentinsku Akademiju umjetnosti postavši prva žena članica ove slavne umjetničke institucije. Uvažavana je od moćne obitelji Mediči, radila za španjolskog kralja Filipa IV, za engleskog kralja Čarlsa I Stjuarta, komunicirala s Galileom Galilejem i mnogim uglednicima tog vremena.

Životni put i sudbina ove umjetnice toliko su inspirativni da je 1997. godine snimljen igrani film “Artemizija”. Ono što se danas naziva “sindromom traume silovanja” uzrokovano je, prema mišljenju struke, čitavim nizom simptoma i posljedica. Takve posljedice posttraumatskog stresnog poremećaja donose radikalne promjene. Između ostalog, žrtve se često puta žele odreći svoje dotadašnje profesije mijenjajući radna mjesta, nastojeći se što je više moguće odvojiti od doživljenog traumatskog iskustva. Zanimljivo je da se traumatično iskustvo talijanske barokne slikarice preobrazilo, odnosno, pozitivno odrazilo na kreativni potencijal njezina duboko povrijeđenog bića. Artemizijinu je ljubav za umjetnošću moglo zauvijek uništiti negativno iskustvo doživljeno od nasilnog učitelja. Nagomilana negativnost pretvorila se u mržnju koja se sublimirala u impresivan stvaralački nagon. U njenom tragičnom slučaju nije postojala odbojnost prema slikarskom umijeću. Potreba za slikanjem i kreativnim izražavanjem imala je svojevrsno terapeutsko djelovanje. Izraz mržnje prema onome koji ju je duboko povrijedio, koji ju je obeščastio i uz poniženje nanio neprolaznu bol, to traumatsko iskustvo silovana je umjetnica transponirala slikajući starozavjetnu temu lijepe hebrejske heroine Judite koja je neprijatelju svog židovskog naroda, asirskom vojskovođi Holofernu, jedne noći nakon ljubavnog čina, njegovim mačem odrubila glavu. Mračno suglasje erosa i smrti iz jednoga se mučnog seksualnog iskustva odjelotvorilo u slikarsku kompoziciju impresivne izražajnosti. Vjeruje se kako je ova biblijska tema, omiljena u renesansi i baroku, poslužila Artemisiji Đentileski da u lik Judite projicira sebe iskaljujući mržnju krvavim osvetničkim činom prema nasilniku, nemilosrdnom asirskom vojskovođi u kojem je simbolički vidjela i na koga je projicirala Tasijev lik. Koliko je bila sklona ovoj temi i koliko ju je duboko proživljavala noseći osjećaj te žestoke mržnje, govori činjenica da je barokna majstorica, naslikala pet slika ovog motiva, od kojih su najimpresivnije dvije verzije na kojima se prikazuje brutalni Holofernov glavosjek. Sva odbojnost i prezir prema Tasiju u ovim je radovima urodilo slikarskom kompenzacijom biblijskog motiva za svu psihičku i fizičku bol, za svu torturu koja je mladu silovanu umjetnicu trajno iznutra žigosala. Uz odbojnost prikazanog motiva, koji karakterizira, kako je netko primjetio, “divljački realizam” Artemisijina kompozicija zrači ljepotom okrutnosti koja izbija iz načina slikanja barokne umjetnice što je vidljivo u izrazu Juditinog polu osvijetljenog lica, u rafiniranom koloritu odjeće, u bogatim naborima tkanina u chiaroscuro efektima i dinamici pokreta protagonista scene naspram tamne neprozirne pozadine Holofernove vojničke odaje. Iako za osnov ima Karavađovu istoimenu kompoziciju i dramatski naboj Artemizijina “Judita i Holoferno” unosi novinu u smislu ikonografskog koncepta radnje. Služavka više nije samo pasivna Juditina pratilja koja spremno čeka da odsječenu glavu strpa u torbu, već je aktivni suučesnik u osvetničkom činu dekapitacije. Aktualizacija života i djela Artemizije Đentileski “najveće slikarice među karavađistima” kako ju je kvalificirala struka, u širem društvenom kontekstu ide u prilog afirmaciji onog dijela populacije koji u talijanskoj umjetnici vidi ikonu feminizma i “simbol borbe protiv ugnjetavanja žena”. Izvan ovakvih okvira angažmana društvenih aktivista Artemisija Đentileski ostaje snažna stvaralačka individua čiji je mrak osobne traume trajno osvijetlio bogatstvo njezina izuzetnog umjetničkog dara.

Bonus video: