Emocionalna oda vremenu i periodu kada svi bezbrižno vjeruju u snove, ljubav, mogućnost rasta, oda vremenu koje zna i da nas udalji od unutrašnjeg djeteta u svima nama, ali i nježni podsjetnik upravo na to koliko je važno sačuvati taj dio sebe, vraćajući nas nama samima, radosti i iskrenosti..., sve to je djelo “Magareće godine”, kako roman Branka Ćopića, tako i pozorišna adaptacija u režiji Andrije Rašovića.
Premijerno izvedena u petak veče u Kulturno-informativnom centru (KIC) “Budo Tomović” u Podgorici, reprizirana tokom vikenda, nova predstava Gradskog pozorišta Podgorica ogrijala je sve prisutne posjetioce raznih dobi, iako je primarno namijenjena uzrastu od 13 i više godina.
“Pohod na mjesec, kao krajnji cilj i ishodište - o kojem nam ne govore u školama. Pohod na mjesec, kao trasirani put ka svim onim snovima, pjesničkim a prije svega dječačkim, koje lako zaboravimo”, piše u saopštenju Gradskog, a upravo je to i ova inscenacija, pohod na mladost, radost, iskrenost...
Zgode i nezgode, nestašluci, anegdote, sanjarenja, simpatije, pobune, uzbune, trema, kajanja, leptirići, suncokreti, pjesme, nedostajanje, preispitivanje, o sebi, životu, drugima, sistemu, obojali su predstavu baš tim nijansama “magarećih godina”, šaljući neke važne poruke. Svim tim notama, predstava mami osmijeh duše, otvara portal ka sopstvenom, ali i djetinjstvu Branka Ćopića donoseći toplu i nostalgičnu priču o odrastanju, pubertetskim godinama i svemu onome što je neodvojiv dio sazrijevanja.
Već po ulasku u veliku salu KIC-a “Budo Tomović”, sačekaće vas mila, inspirišuća i više nego simbolična scenografija Smiljke Šeparović, koja je u svojoj jednostavnosti posebna, lijepa i snažna. Suncokreti u pozadini, sve vrijeme na sceni, uz mjesec i merdevine, metafora su rasta i pokušaja dostizanja “nedostižnih visina”, ali i energije i snage mladosti. Ovaj vizuelni aspekt na suptilan način prati lirski ton Ćopićevog pripovijedanja, istovremeno naglašavajući proces sazrijevanja i nevinost djetinjstva, što su dobro ispratili i sjajni glumci doprinoseći njenoj živosti, duhovitosti, krhkosti...
Predstava nema klasičnu dramsku liniju ili kompleksan zaplet, već se oslanja na niz epizoda i emocija koje oslikavaju univerzalna, a u potpunosti jedinstvena i autentična iskustva pubertetske dobi. Adaptacija i dramaturgija, koje potpisuje Vuk Draganić, pa i Rašovićeva režija, suptilne su i nepretenciozne u dramskom kontekstu, a velike i važne u ljudskom, motivišuće i osvješćujuće u društvenom... U njoj se lako čitaju slojevite problematike i brojna suočavanja tokom odrastanja pojedinca, prihvatanja i pobune, u zajednici, društvu, sebi samome.
Kompletan glumački ansambl koji čine: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava, djelovao je ujedinjen u onome što “Magareće godine” jesu, u onome što je Ćopić bio i uvijek će biti da djecu i mlade svih uzrasta, kako nekada, tako danas i uvijek. Tome je značajno doprinijela muzika koju potpisuje reditelj Rašović, ali i kostimografija Mie Đurović koja je probudila duh vremena, jednakosti, jednako zajedništva i individualizma.
Iskusni glumci Radunović i Đonović su svojom harizmom nosili priču i pružili joj neposrednost, ljepotu i glumačku snagu, Zuber i Đurić u svom prepoznatljivom stilu unaprijedili su svoje, a Ćopićeve junake, dok su mladi glumci unijeli neophodnu svježinu i entuzijazam, vjerodostojnost i senzibilitet ovom djelu. Iako su pojedinci u ansamblu bili skloni pretjerivanju ili karikiranju, svi zajedno su uobličili različite karaktere i približili njihove borbe. Posebno je upečatljiva njihova zajednička sposobnost da pošalju poruke ljubavi, ali i otpora prema nepravdi, te neophodne podrške starijih, uz sluh donosilaca odluka - one teme koje su izuzetno aktuelne i važne i dan-danas.
Uprkos tome što jeste poseban izazov na pozorišnu scenu prenijeti Ćopićevu konciznost, živost likova, humor, stil pripovijedanja i brojne slojeve koje svi njegovi rukopisi posjeduju, Rašović i njegov tim uspjeli su da stvore jedan nježan, poetičan komad koji, bez pretenzija, vraća publiku u bezbrižnost i ljepotu “magarećih godina”, dok izraženo budi buntovnost i osjetljivost na nepravdu, vraćajući vjeru u zajedništvo, u ljubav, poeziju, sve to omamljujući prisutne zanesenjaštvom djeteta i mladalačkom iskrenošću.
Nesumnjivo je da će predstava sa svakim narednim igranjem bivati sve laganija, prirodnija, poletnija, da će izazivati pažnju i interesovanje svih generacija, ali i da će, ukoliko to dozvolimo, probuditi dijete ili tinejdžera u nama podsjećajući nas na vrijednosti i stremljenja na koja često, pod teretom svakodnevice, zaboravimo.
Bonus video:
