Drugo suđenje Milovanu Đilasu u Titovoj Jugoslaviji: "Nova klasa" je imala efekat političke bombe

Zbog ovog suđenja je u Beograd došla laburistička prvakinja V. Britanije Dženi Li, supruga A. Bevana. To znači da je njenim prisustvom suđenju dat internacionalni značaj i karakter

10653 pregleda 5 komentar(a)
Milovan Đilas, Foto: Stevan Kragujević/Wikimedia Commons
Milovan Đilas, Foto: Stevan Kragujević/Wikimedia Commons

Povod za drugo suđenje Milovanu Đilasu su bili događaji u Mađarskoj 1956. godine. Naime, Đilas je kritikovao “neutralan” stav jugoslovenske delegacije u Savjetu bezbijednosti OUN povodom sovjetske vojne invazije u Mađarskoj iste godine. (Stav o “neutralnosti” je faktički značio - podršku sovjetskoj vojnoj intervenciji.) Kritiku je dao 29. oktobra 1956. g. novinaru francuske novinaske agencije France presseu (AFP).

Takođe, povod za drugo suđenje Milovanu Đilasu je bio i njegov članak objavljen u njujorškom časopisu New Leader. (Milovan Đilas je članak “Bura u Istočnoj Evropi” poslao u Njujork 12. XI 1956. godine poštom. Članak je objavljen 19. XI 1956. godine.) Članak govori o otporu mađarskog naroda sovjetskoj vojnoj intervenciji...

Đilas je uhapšen 19. novembra 1956. g. a osuđen 12. decembra iste godine na tri godine strogog zatvora.

Interesantno je da su policajci prilikom hapšenja Milovana Đilasa u njegovom stanu, našli jedan primjerak nesklonjene knjige Nova klasa - Jedna analiza komunističkog sistema, ali tom “otkriću” nijesu pridali nikakav značaj. (Vjerovatno iz razloga što su naivno smatrali da je riječ o Đilasovom odbačenom i bezopasnom teoretisanju.)

OPET TAJNO SUĐENJE

Na osnovu javno podignute optužnice, Okružni sud u Beogradu, zakazano je (opet tajno) suđenje 12. XII 1956.godine. Tako se Đilas ponovo našao pred Okružnim sudom u Beogradu. Odgovarao je zbog krivičnog dijela neprijateljske propagande po čl. 118 stav 1 KZ - verbalni delikt.

Okružni javni tužilac je bio Aleksandar Atanacković. Predsjednik Sudskog vijeća je bio Vojislav Janković.

Prije podizanja optužnice, on je lišen slobode i suđeno mu je dok se nalazio u zatvoru.

Advokati Milovana Đilasa su bili Veljko Kovačević, Voja Grol i Nikola Barović.

Zbog ovog suđenja je u Beograd došla laburistička prvakinja V. Britanije Dženi Li, supruga A. Bevana. To znači da je njenim prisustvom suđenju dat internacionalni značaj i karakter.

Ovakav elitni advokatski “trijumvirat” jasno govori o stavu Milovana Đilasa da mu se nije išlo u zatvor, da se radije držao porodice nego života odvojenog od porodice. (Negdje je kasnije u knjizi Tamnica i ideja i objašnjavao da mu je i sama pomisao na život u zatvoru, padala veoma teško.)

Drugim riječima, Đilas još nije - u tzv. “prvoj robiji” (1956-1961) - ovladao i izgradio svoju novu ličnu psihologiju (višeg) života u zatvoru ili preciznije života nad zatvorom. Ovom nad-zatvorskom psihologijom i novim mentalnim (liberalnim) životom, Đilas će se idejno ovaplotiti (inkarnirati) veoma snažnim i raznolikim književnim stvaralaštvom. Stoga, će u tzv.”drugoj robiji” (1962-1966.) Đilas ”ovladati vremenom”, kako za jednog od svojih junaka piše F. Dostojevski. Ovakvom psiho-mentalnom i fizičkom pripremom (za svo vrijeme tamnovanja, Đilas nije imao grijanje u ćeliji) Đilasu zatvor neće preteško padati. Naprotiv. Tvrdio je u istoj knjizi Tamnica i ideja), da je mogao ostati u zatvoru “koliko hoćeš”.

BURA U ISTOČNOJ EVROPI

Okružni javni tužilac je izložio optužnicu protiv Milovana Đilasa. U veoma pismenoj optužnici, on je iznio “pravne” osnove koje čine optužnicu tako što je “dana 29. oktobra 1956. godine u Beogradu dao izjavu francuskoj novinskoj agenciji (AFP) koju je ova agencija odmah i publikovala, povodom izlaganja gledišta delegata FNRJ u SB OUN i uzrdžavanja od glasanja u prilog događajima u Mađarskoj... da ovakav stav jugoslovenske vlade znači odstupanje od principa suverenosti i prava svakog naroda na samostalan unutrašnji razvitak”. (Momčilo Cemović: Tajna suđenja Milovanu Đilasu, Dnevnik Novi Sad, 1997. str. 163.)

Takođe, Đilasu je suđeno i zbog članka Bura u Istočnoj Evropi objavljenom u američkom časopisu New Leader u kojem tvrdi da “iskustvo Jugoslavije kao da potvrđuje da nacionalni komunizam nije kadar da preskoči granice komunizma kao takvog tj. izvrši takve reforme koje bi postupno preobrazile i njega samog dovele do slobode. To iskustvo kao da potvrđuje da je nacionalni komunizam jedino kadar da se odvoji od Moskve i da svojim nacionalnim tempom i načinom izgrađuje jedan te isti komunistički sistem... Ako je revolucionarna prošlost bila prednost Jugoslavije dok se borila za nezavisnost od Moskve, ona je postala smetnja čim je trebalo učiniti korak dalje u - političku slobodu.

Dalje je u optužnici izloženo Đilasovo elaboriranje da “jugoslovenski nacionalni komunizam nije ni u spoljnoj politici kadar da ode dalje od svojih usko ideoloških i klasno birokratskih interesa”.

U pauzama suđenja - u sašaptavanju sa suprugom Šteficom i advokatom Kovačevićem - trojica “konspiranata” su raspravljali što da se radi sa rukopisom knjige Nova klasa. “U vezi sa tim, ja sam podvukao Štefici i Kovačeviću: Mi treba da odlučimo sami: knjigu treba obavezno štampati - puklo kud puklo.” (Milovan Đilas, Vlast i pobuna, Liber, Zagreb, 2009. str.402.)

Kao i u svakom “pravnom” postupku, Đilas je imao pravo odbrane. Ali za razliku od prethodne svoje odbrane napisane na oko 30-tak stranica kucanog teksta, Đilas je dao usmenu relativno kratku odbranu. To znači da Đilas više nije bio “naivan” pa da vjeruje sudskoj instituciji sistema. (Jasno je da je tužilaštvo i sud paravan iza kojeg se krije Partija tj. Tito.)

U svojoj “odbrani” Đilas je istakao da se on nije složio sa spoljnom politikom Jugoslavije pred OUN u “slučaju Mađarska 1956.” i postupcima jugoslovenske vlade s tim u vezi. Istakao je da njegova izjava AFP nije propagandne prirode, već je riječ o objektivnoj i oštroj kritici jugoslovenske vlade.

Ova Đilasova odbrana nema intelektualnu dubinu i dualnost kao njegova “odbrana” u prethodnom suđenju. Čak njegova odbrana nema ni polemički ton, već samo korektnost dokazivanja svojeg viđenja istine o “slučaju Mađarska 1956”. Prosto, odbrana nema neophodne strasti niti brilijantne retorike.

Ovakav psihički i intelektualni naboj, jasno govori da je Đilas bio van suda i van sudskog procesa.

Zakoračio je u nove prostore borbe za individualnom i kolektivnom slobodom. (Nije slučajno u navedenom sašaptavanju sa suprugom kazao “kud puklo da puklo”.) U ovoj odbrani, Đilasu je jasno da nije važno što je predmet suđanja, već ko je predmet suđenja. Pravda u ovom suđenju nema svoju etičku funkciju. Ali (partijsko) pravo i zakon ima. Ono je iznad pravde.

U prilog odbrane okrivljenog, govorili su i dvojica advokata. Oni su (zbirno) istakli da ovdje nije riječ o neprijateljskoj propagandi i da njihov branjenik nije počinio djelo koje mu se stavlja na teret te da se treba pustiti na slobodu.

Sve je bilo uzalud. Famozni i opasni član 118. KZ-a mu je visio nad glavom kao Damoklov mač. Odlukom Okružnog suda u Beogradu, Milovan Đilas je osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

SVJETSKI USPJEH “NOVE KLASE”

Protiv presude Okružnog suda u Beogradu podnijeta je poduža žalba advokata sa ciljem da se okrivljeni oslobodi krivice.

Ništa nije uspjelo. Žalba je odbijena na drugostepenom Vrhovnom sudu a (prvostepena) presuda Okružnog suda u Beogradu od 12. XII 1956. godine je potvrđena.

Odmah je upućen na izdržavanju kazne u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. U vrhovima vlasti se smatralo da je “slučaj Đilas” završen.

Međutim, dok je bio na izdržavanju kazne - već napisani rukopis knjige “Nova klasa” - koja je bila pohranjena na dva mjesta u Beogradu - prokrijumčarena je u SAD (Njujork) posredstvom jedne novinarke. (Nije prokrijumčarena cjelina knjige, već samo jedan, prvi dio.)

Knjiga je objavljena u izdavačkoj kući koliko-toliko lijeve orjentacije Frederik A. Preger iz Njujorka. Dok je bio na slobodi razmišljajući o izdavaču knjige, Đilas je insistirao kod supruge Štefice - kod koje je imao beskrajnu podršku i povjerenje - da se knjiga obavezno objavi kod (politički) lijevog izdavača ili pak kod simpatizera ljevice. To je bio očit znak Đilasovog - još uvijek - “lijevog pogleda” na ideologiju i politiku.

Knjiga je veoma brzo izazvala senzaciju. Ne samo u političkim krugovima.

Knjiga od oko 200 stranica postala je svjetski best-seler, iako se prodavala u SAD po tadašnjoj izuzetno visokoj cijeni od 3,95 $.

Knjiga je imala efekt političke bombe. Ali njen efekat po kulturu duha političkog zapada je bio daleko veći. Rangirana je od specijalizovanog oksfordskog instituta na 27. mjesto najznačajnijih knjiga druge polovine XX vijeka.

Bonus video: