Imali smo veliku književnost u 20. vijeku, ali, kaže Paskal, Bog mu ništa nije dužan. Ne postoji zakon po kom mi uvijek moramo da imamo veliku književnost. Možemo da imamo period kada nemamo ništa - brljanje, elemente pismenosti. Treba raditi, treba se truditi i treba vjerovati u to da čovjek treba da napiše svoje najbolje djelo. Što god da je, ako piše, da uradi najbolju stvar. Bez želje i volje za velikim djelom nema ni velikih djela. To je poruka koju prenose veliki pisci. Ovo je naš mali napor da preko lika i djela Borislava Pekića proučimo i njega i njegove savremenike, njegove prijatelje i njegove oponente. Da u širini naše književnosti i kulture, u kojoj se približavamo jedni drugima, ili smo isti samo to ne vidimo, uvijek i u svakom trenutku dođemo do časa kada možemo da kažemo ono što kaže Habermas za književnost. Da je književnost povlašćeno mjesto u kome čovjek kapitalističkog 20. vijeka koji je u tom otuđenju stalne borbe - opstanak, napredak i dobit - onemogućen da se susretne sa autentičnim likom samog sebe. Da taj trenutak autentičnog susreta postoji samo u velikim djelima umjetnosti i književnosti. Dobrodošli u velika djela Borislava Pekića”, kazao je profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, književni kritičar i teoretičar prof. dr Aleksandar Jerkov na otvaranju festivala posvećenom Borislavu Pekiću i njegovoj književnosti.
Festival koji je nazvan “Pekićeva srebrna ruka” otvoren je u Kuslevovoj kući, u utorak, 4. februara, na dan rođenja velikog pisca i trajaće tokom čitave godine.
Jerkov je podijelio planove svog “malog društva”, ali i svoja opažanja kada je riječ o nagradama, odnosno kazao je da “kod nas ima raznih festivala, zilion književnih nagrada”...
“Mnoge od tih nagrada imaju divna imena. Mnoge nagrade imaju samo imena i ništa drugo. Nagrade su način da oživite percepciju i sliku, ali istovremeno da nekako utičete na kolektivno pamćenje. To je kultura sjećanja, jedan oblik civilizovanog ponašanja prema sopstvenom nasljeđu”, rekao je Jerkov, dodajući misao o gradnji generacije koja će odrasti uz Pekićevu prozu živeći sa njom, pišući, koja će moći da nosi uspomenu na velikog pisca i istovremeno razvijati svoja djela.
Kaže da su ideja i želja da se dodijeli jedna velika književna nagrada.
“Znači ne još jedan nagradičak, nagradičuljak, nešto što ima lijepo ime i nema ništa. Već nešto što će graditi novu tradiciju i nešto što će oblikovati kulturu”, istakao je Jerkov.
Kaže da time nipošto ne želi da potcijeni nagradu koja je postojala prije 12-13 godina.
“Naprotiv, mnogi veoma značajni ljudi su tu nagradu dobili za sinopsise svojih budućih romana. Neki su te buduće romane ili studije napisali, neki kad pogledate spisak nagrađenih bogme i nisu. Neobično. Ali se ta mala nagrada koja je dodjeljivana za rukopis u nastajanju, utihnula, ugasila i prošlo je više od 10 godina od tada… tako da smo mi na jednom otvorenom i širokom prostoru gdje možemo da napravimo nešto novo, drugačije i, dozvolite mi da bude neskroman, možda i bolje”, iskreno će Jerkov.
Druga stvar koja je po njegovom mišljenju važna, to je da u ovom trenutku ima književnih tekstova o piscima i knjigama više nego što bi čovjek mogao da pročita.
“Danas je sastavni dio akademskog života da svaki student proizvodi gomilu teksta. Danas imate kvantifikatore kako se mjeri akademski uspjeh. Svi smo potaknuti da pišemo sve više”, primjećuje profesor.
Jerkov smatra da su to veoma dobri, profesionalni tekstovi, ali da to nisu autentična istraživanja već vježbe, visokoškolski zadaci.
“Naša zamisao je da podstaknemo ljude da napišu tekst koji ne mogu da ponove. Znači, najbolje što mogu da napišu. Naša želja je da svakog istaknutog stručnjaka iz različitih oblasti vežemo za djela Borislava Pekića”, kazao je Jerkov, ističući da u njima ima neobičnih stvari koje pripadaju arheologiji, istoriji umjetnosti, istoriji, kulturologiji, međunarodnoj politici, futurologiji, istoriji mitologije, antropologije, etnografije…
Kaže da bi voljeli nova izdanja, novu misao, promocije…
“Imaćemo vrstu Pekićevskog nagrađivanja najboljih učenika u Crnoj Gori”, otkrio je on kazavši da neće ispričati ideju do kraja kako bi to bilo prijatno iznenađenje kada bude realizovana.
Tokom čitavog procesa i programa postoji otvorenost za nove ideje, želje, predloge, pa i kada su u pitanju nova sredstva komunikacije, kako bi čitava ideja predstavljala “dinamički centar okupljanja”.
“Na današnji dan prije 95 godina, na par stotina metara odavde u strogom centru Podgorice, rođen je velikan južnoslovenske i svjetske književnosti 20. vijeka Borislav Pekić”, kazala je sekretarka Sekretarijata za kulturu Snežana Tomanović, koja smatra da je književni, intelektualni i politički legat Pekića “neadekvatno vrednovan u zemlji iz koje je ponikao”.
Cilj je, kaže ona, da se veliki jubilej, 100 godina od rođenja pisca, dočeka sa već izgrađenom reputacijom manifestacije u međunarodnim okvirima i obilježi vijek od Pekićevog rođenja “na primjeren način”,.
“Mi smo zamislili, ako nas svi budete ovako lijepo podržali u godinama koje predstoje pred nama, da veliku Pekićevu stogodišnjicu 2030. godine dočekamo u jednom specifičnom formatu i u jednoj dobroj konzistenciji, da do tada izgradimo infrastrukturu vezanu za to kako predstaviti i kako proučavati jednog pisca”, pojasnio je profesor.
Tomanović kaže da se planiraju realizacije raznovrsnih programskih formi “što je i na liniji Pekićevog bogatog opusa jednako upečatljivog i u domenu pozorišta i filma”.
“Sa posebnom pažnjom ćemo se odnositi prema Pekićevom društvenom djelovanju i nezaobilaznoj etičkoj komponenti Pekićeve misli”, dodala je.
Na tragu navedenog, kaže ona, planira se organizacija stručnih predavanja i tribina, umjetnička interpretacija njegovih djela, ali i nagrađivanje mladih stvaralaca kroz realizovanje konkursa.
“U okviru festivala kao prepoznatljivo obilježje i omaž velikanu već ove godine je planirano utemeljenje književne nagrade ‘Pekićeva srebrna ruka’, čiji je naziv inspirisan njegovim nedovršenim romanom”, pojašnjava sekretarka.
Navodi i da će poseban segment festivala biti posvećen objavljivanju i prevođenju piščevih djela kako bi na taj način njegovalo njegovo stvaralaštvo, dodajući i da će i u komunikaciji sa nadležnim institucijama težiti većoj prisutnosti Pekića u obrazovnim kurikulima.
“Već u planu imamo utvrđene korake kojim u okviru svojih nadležnosti možemo doprinijeti ovom cilju”, dodala je Tomanović.
Program festivala nastavljen je juče, kada je predstavljena knjiga “Pre vremena čuda - Savremeni pisci na Pekićevom tragu” koju je priredio Vule Žurić.
O knjizi su govoriti mr Ksenija Rakočević i prof. dr Aleksandar Jerkov. Tokom programa prikazano je nekoliko odlomaka iz Pekićevih drama.
Jerkov: Ne postoji ništa sa čime se “Zlatno runo” može uporediti
“Zašto mi to sve radimo? Zato što mislimo da je Borislav Pekić savremeni klasik”, uvodne su riječi u predavanje profesora, gdje se dotakao brojnih tema.
Kazao je da o Pekiću piše punih 50 godina, te da je prošao period od više od 30 godina kako nas je tragično napustio čuveni pisac. Ali, 30 godina nije beznačajno vrijeme, napominje Jerkov.
“To je period koji književni sociolozi smatraju kao potreban da dođe do revalorizacije djela nekog autora”,objašnjava on.
Dodaje da nova generacija ima priliku da bez ikakvog uticaja “halo efekta” upoznavanja okolnosti, legendarizacije, donese svoj sud.
“Mladi ljudi, na vama je sada da formirate svoj sud. Ja znam šta mislim, ja znam šta misli moja generacija”, poručuje Jerkov.
Objasnio je da pisci prolaze kroz dvije faze preispitivanja. Jedno o kom je već bilo riječi povodom 30 godina o kojim govore sociolozi, a drugi kada prođe piščeva epoha. Istakao je da mi još uvijek dijelimo istu epohu sa Pekićem, koji “postavlja strahovito važna pitanja za nas”.
“Moje uvjerenje je da će Pekić to preispitivanje proći vrlo dobro, čak može bii bolje od drugih pisaca. Za ovaj drugi dio civilizacijskog preispitivanja u prilog mi govore knjiige koje mi nisu najomiljenija Pekićeva literatura. Ja nisam veliki fan žanrovske književnosti, a lično veoma cijenim i mnogo volim i ‘Besnilo’ i ‘1999’”, kaže on, ističući da je pisac postavljao pitanja budućnosti, robota, kiborga, čovjekove sudbine, kovida, kuge savremenog doba…
Govorio je i o “Zlatnom runu” i iskustvu susreta sa njime.
“Dok su objavljivani tomovi Zlatnog runa… to nemate sa čime da uporedite, taj stepen očekivanja koji je vladao u Beogradu, to kako su se ljudi gledali, kako se komentarisalo…”, opisuje profesor.
Dodao je i da je jednom prilikom kao dio žirija imao dilemu koje je djelo epohe: “Zlatno runo” ili “Hazarski rečnik”.
“’Zlatno runo’ ne možeš da ispustiš iz ruku. Kad uđeš u taj svijet, ti si potpuno u nekom drugom domenu i ne znaš šta te snašlo”, navodi on, dodajući da je Pekić primjer unisonog prihvatanja.
Na kraju, Jerkov se osvrnuo na Eliotov tekst “Šta je klasik”, ali i na brojne perspektive objašnjenja tog pojma.
“Postoji jedan fundus velikih djela za koje mi smatramo ako ništa o njima ne znate prosto se niste kvalifikovali među obrazovane ljude. Ne možeš da ne znaš Vergilija, da budeš Evropljanin, a da ne znaš ništa o Homeru i o Vergiliju, jer je to u korijenu epske imaginacije”, dodao je.
Bilo je priče o problemima sa kojima se susretao pisac, Ninovoj nagradi, razumijevanju civilizacije i trima imenima koja su za Jerkova “središnji, centralni događaji”, odnosno Kišu, Pekiću i Paviću... uostalom, tema je neiscrpna, a prisutni su imali priliku da kratko čuju i radio-dramu.
"Naša zamisao je da podstaknemo ljude da napišu tekst koji ne mogu da ponove. Znači, najbolje što mogu da napišu. Naša želja je da svakog istaknutog stručnjaka iz različitih oblasti vežemo za djela Borislava Pekića", kazao je Jerkov
"'Zlatno runo' ne možeš da ispustiš iz ruku. Kad uđeš u taj svijet, ti si potpuno u nekom drugom domenu i ne znaš šta te snašlo"
Bonus video:
