Pozni kapitalizam implikuje da je erodirao episteme XXI vijeka, i taj projekat je u punom procvatu upravo jer mu tehnonauka daje progresvni zamah, reprodukujući ga u beskraj, kontrolišući prirodne resurse, ljudsko stanovništvo, megagradove, dobrim dijelom tu treba uračunati i vlasti koje predvode zemlje što predstavljaju sile.
Čista moć je maksimizirala uloge, sadašnji globalni kontekst to eksplicitno pokazuje: dva bloka zatežu i podižu ‘cijene’ u pregovorima koji za cilj imaju preraspodjelu snaga i moći. Rusija predaje u Siriji baze, zauzvrat ih dobija na sjevernom polu; Amerika će vrlo vjerovatno dobiti Grenland i nije isključeno Kanadu, Kina vjerovatno Tajvan.
Bijela kuća i ovalni kabinet ispunjena je moćnicima od kojih svaki doslovno trguje političku moć, zauzvrat očekujući da im moć u kapitalu bude u opticaju, i relevantan konkurent na globalnom tržištu. Unutar ultra-neto-teškaša može doći i očekivano je rivalstvo, i to jeste realna prijetnja republikancima, kojim nije veliki garant moć dobijena od američkog naroda na izborima, koji je tada iskazao duboko nepovjerenje spram liberalne demokratije koja se očigledno nije ogriješila nego, naprosto, nije se temeljila na principima koje je neprestano isticala. - Otud, šta ako demokratija zapravo i nije u krizi, nego upravo sada dobija šansu pod vladavinom republikancima koji je otvoreno ukidaju?
Žak-Alen Miler piše kako su - muškarci tolike kukavice da čak prikrivaju kako su kukavice. Iz toga slijedi da, zapravo, gospodar nije muškarac, iako se oduvijek tokom istorije predstavlja i čini kako jeste. Nego bi to bila, dakle, Žena - nesimbolizovani poredak koji izmiče falologocentričnom i kapitalističkom Označitelju, kao realnost koja pobuđuje istinski strah. Derida je tako u ’Pitanju stila’ akcentovao kako se Niče pribojavao žene koja nije potvrđivačica, nego je prije “kastratorka” (dodajmo: poput Lu Salome ili Karmen). Nije li isti slučaj bio i sa Pikasom?
Sad, kad pogledamo šta su lažne demokrate i liberali učinili, kao i šta je stvarni cilj republikancima i konzervativcima, pravi strah za jedne kao i druge predstavljaju - beskompromisne demokrate, radikalne u svojoj programskoj, emancipatorskoj misiji, koje napredak ne prepoznaju u ogoljenoj moći s kojom se svijet suočava. Trpeći dejstvo destrukcije nesagledivih razmjera. I još jednu podjelu moći koja nas gura u nepovrat.
Slabljenje dominacije dolara spazljivo je i po ukidanju onih inkasiranih ideologija koje su bile u opticaju kao mondijalistički model što je djelovao odmah iza kao dopuna represivnom. Ili: tamo gdje se nije izvozio rat, uvozila su se ljudska prava od kojih, naravno, običan čovjek nije imao ništa! Izuzev intervencija u javnom prostoru putem raznih nestranačkih i drugih pokreta i organizacija, od kojih je svaka bila podobro plaćena da plasira priče koje su, složićemo se, dopadljive: jednakost, solidarnost, zajedništvo, nasuprot uvezanoj moći koja je na to gledala podrugljivo, pa sama Evropska unija toliko puta u proteklih samo deceniju pokazala je kako njome gazduje korporativni kapital i vodeće banke, MMF i World Bank politika, a ne kultura razlike i duh multikulturalnosti.
Računica, dakle, aktuelne vlasti u SAD-u je, ipak, prilično jednostavna: liberalizam kao internacionalni prodor nije više isplativ (globalni policajac ide u penziju!). Ukoliko je, prema tome, hegemonistički poredak nastojao postojati na širenju univerzalnih vrijednosti, tome je sada došao kraj, utoliko prije što je SAD samu sebe postavila na prvo mjesto. (Lakan tvrdi da je žena Drugo u odnosu na sebe, ako je to bila SAD, s tom politikom je do daljnjeg svršeno. Ona u ostatku svijeta odsada odbija prepoznati Drugog kome je htjela i uspjevala biti želja, ono na šta se svom silinom ustremljuje i što nam nanovo umiče, dakle - objet petit a.)
Da: bila je to (kao) liberalna demokratija kao kakav show, politika koja se dopadala, zasnovana na narativu o opštem napretku i ljudskim pravima koja su nešto sveto; sa prekidom toga, dolazi do - političke traume neophodne ako nastojimo da se povratimo u realnost, u kojoj, očito, dugo nismo boravili. Pa zar prelazak na mreže nije implikacija da je pustinja realnosti regulisana po mjeri manipulacije i kontrole u kojoj se sve odvija - tako kao da je moj život nešto što desilo se nije. (E. E. Kamings)
Kapitalizam se događa, sve drugo odgađa
U jednom pariskom caffeu - mjestu provjerenih intelektualnih razgovora, nekad - pretresala se neiscrpna tema kako se umjetnost događa uprkos običajima sredine, zvaničnoj politici, društvenim prilikama, na šta je tek u društvu prispio, američki slikar Vistler sve prekratio definicijom: Umetnost se događa.
Da, sada u tehnološkoj dimenziji, od chatbotaGPT-a do visoke produkcije, ona se izvodi možda kao pa recimo i najboljim dijelom antikapitalistički otpor, međutim, ništa manje kao i tehnonauka zavisna od samog kapitalizma. Uostalom, šta je čini vidljivom, prepoznatom i priznatom?
Oštru pridiku koju kalifornijskom kuleru, The Dude drži Jeffrey the Big Lebowski - scena iz kultnog filma Big Lebowski - pokazuje nam kako kapitalista gleda na većinu, držeći da smo, otprilike, svi odreda ološ, nesposobna da se nosi sa životom i svijetom oko nas. Tako kapitalizam kontroliše krivicom, jer počesto ono bitno što treba mi ipak nemamo na umu: istinu da manjina drži apsolutno sve, što će reći kako ostalima ostaje ostatak i način dovijanja kako da se snađe; zbilja, realno govoreći, šta uostalom preostaje migrantu koji je izgubio sve, ukoliko se domogne Evrope, osim da iznajmljuje svoj rad po najnižoj cijeni, ili da se unosno proda kao talenat (slučaj sa mladim fudbalerom Lamin Jamalom koji je iskusio život na rubu egzistencije).
Takvu rugobnu realnost skrivale su scene nalik nedavnoj koju je sa svojom “partnerkom” (ili, preciznije rečeno eksperimentom u svijetu show biznisa) na dodjeli Gremi nagrade napravio Kanje Vest, pošto je izdao naređenje da se skine, zbaci sa sebe bundu, budući da će to zasigurno imati velikog efekta.
Ako bismo, u dodatku rečenog, neke segmente otvaranja OI u Parizu pogledali sa filmom Megapolis (2024), nije isključeno da ovo što je priredio reper i na šta je reagovala policija udaljivši ih potom sa ceremonije, već nije najavljeno: javne ličnosti Holivuda neprestano emituju jedan siledžijski sadržaj, beznadežan i prazan, u kojem vidimo kako se projekat od nekoliko stotina miliona urušava u tragediji koja je prije svega i po svemu užasno agonična.
Kad pročitamo kako su poslijeratne države kreirane u sprezi NATO-a i Svjetske banke pod vlasništvom američkog hegemona, onda ne čudi što se ovo pucanje po šavovima vodeće sile odvija u znaku pokušaja oživljavanja autokratije kroz lik Donalda Trampa.
Čega je on to, zbilja, rekonstrukcija? Uzmemo li u obzir da se okružio najbogatim američkim pojedincima koji nisu niti mogu i po čemu biti zagovaratelji ikakve vrijednosti. Izuzev one koja je u očima savremenog svijeta prva i osnovna: moć!
Samim tim internacionalni liberalizam je bio samo i jedino, ako ćemo pravo, fasada koja je pukla onoga trenutka kada se morao objaviti tzv. rat protiv terorizma u režiji globalnog policajca, čiji je cilj opravdavao krajnje neliberalna sredstva borbe koja je imala više nego monstruozne epizode i strahotne epiloge.
Šta, dakle, nakon planetarno djelujućeg policajca? Koju ćemo ideologiju imati na djelu? Ili možda sve preduhitri svršetak i kraj, apokalipsa koja sagledavajući događaje u ovim interesantnim vremenima, ne bi bila crni događaj.
Bonus video:
