"Tebi koji pretvaraš dan u noć, noć u stih, a stih u prokletstvo. Najljepše na svijetu... Tebi gospodine O.N. koji si nas učio da je uzaludno u svakom stihu tražiti dramu. A znao si da nije tako... Tebi koji ne pišeš zato što moraš, nego zato što ne znaš drugačije. Tebi kojem je stih i sve i ništa- i božanstvo i glupost, i voda i vatra. I proticanje i element za koji se grčevito držiš. Tebi koji u riječima izgaraš sto puta brže nego u vatri, a koji se zahvaljujući njoj uvijek iznova rađaš. Tebi koji se kroz poeziju uzdižeš ne da bi dosegao neslućene visinine, nego da bi pad bio veličansveniji... Tebi, gospodine O.N. koji si i svet i proklet. Tebi koji si pišući o njima, pisao o sebi. Tebi koji si priče o ljubavi morao pretočiti u stih, u formu koja prkosi svemu, a najviše vječnosti, pa tek onda prolaznosti. Ali, pa šta - umio si da kažeš, jer si znao da u poeziju staje sve. Ali ne i svašta“, dio je teksta u stihu koji je pozorišni kritičar Vanja Kovačević posvetio dramaturgu i književniku Obradu Neneziću povodom promocije njegove knjige drama u stihu „Sveti i prokleti“.
Nenezić je tri drame u stihovima, inspirisane crnogorskim legendama, objedinio u jednu knjigu, „Sveti i prokleti“, u kojoj se pored istoimene drame inspirisane legendom o Vladimiru i Kosari, nalaze i drame „Kruna“, o stradanju crnogorske dinastije Crnojević i „Gorska drama“, tragičina bajka o ljubavi knjaginjice Jelene Petrović.
Zbog toga je Kovačević i odlučio da na stih „udari“ stihom i pokazao da mu Nenezićevsko stihovanje ide dobro, i da je obojici, osim prijateljstva, zajednička i riječ – ona moćna, jaka, ona koja i hrani i liječi, ali i razdire i ubija.
„Nijesi ti nimalo naivan, gospodine O. N. Ti dobro znaš da je u pjesmi lična priča važnija od svake istorije. I još dobro znaš da je svaka istorija u službi ljubavi. Velike, ili male, svejedno. Iako u dubini i srca i rebra znaš, da malih ljubavi nema. Uprkos malim ljudima. Nijesi ti nimalo naivan, gospodine O, N. Jer naivni ne osjećaju da pripadaju nekom. Ili nečemu. Makar to bila i nesreća. Ili poezija, ne daj Bože“, kazao je Kovačević.
Zbog svega toga, višedecenijskom prijatelju i saradniku je poželio da stvara, voli i pati, da ga ratržu njegovi demoni više nego tuđi, da sija, žeže, da ga pamte po psovkama, po riječima koje je umio da pretvori u djelo...
„Želim ti da hodaš uspravno, a da nikoga ne povrijediš. Kao i do sada. Da u sebi nosiš usud pjesnika kojeg zabolje prsluk za sve. Osim za stih pod lijevim rebrom. A ako si mislio gospodine O.N. da ću na ovo dodati i još post scriptum, grdno si se prevario. Ne pada mi na pamet da dalje pišem pjesniku koji me stihom raznio hiljadu puta, koji mi je vratio vjeru da riječ ipak ima smisla i da život nije uzaludan. Ne pada mi na pamet da hvalim stihove za koje mi je žao što ih ja nijesam napisao, iako nijesam pjesnik. I što je najvažnije- ne pada mi na pamet da prestanem da čitam riječi koje pišeš, Makar pisao do kraja svijeta i vijeka. Do kraja Vječnosti i prijateljstva na koje sam ponosan, ali o kojem ne govorim“, poručio je Kovačević.
Mr Goran Radojičić, urednik programa u JU „Zahumlje“, istakao je da je Nenezić, kao ključni problem s kojim je morao da se kao autor pozabavi, imao to da su sve tri drame opštepoznate, pa je ta opšta poznatost mogla da ga u autorskom smislu odvede u prepričavanje već viđenog i da tekstovi samim tim ne budu ni uspješni, ni zanimljivi. „Snagom i bogatstvom jezika, za koji smatram da je ponajveća vrijednost ove knjige u cjelosti, ali i uključivanjem sporednih likova, koji i u životu i književnom djelu dobijaju samo epizodne uloge, upotpunjuje mozaik koji se stvara pred očima čitalaca. Autor ovom knjigom insistira na motivu čovjeka, bio on dželat ili car, i to omogućuje nova čitanja, analize i bavljenje ovim dramama čini potrebnim iz književnog, ali i sociološkog aspekta“, kazao je Radojičić.
Prema njegovim riječima, radi se o modernim dramama u stihovima u kojima Nenezić gradi čitav jedan svijet ideja, odnosa, karaktera, slamajući pritom sve zablude i tabue, ogoljujući istinu o sramoti i grijehu. Dualizam, na koji je već naslovom knjige Nenezić ukazuje, ogleda se, kako je istakao Radojičić, kroz moralna načela svetosti i profanosti, duhovnog i materijalnog.
„I nije ni na idejnom, ni na tematskom planu ova knjiga iznevjerila legende koje su joj polazišna osnova, ali im je ulila novi impuls, novu dimenziju koja se ogleda u detaljima čije su transformacije moralna poruka na mikroplanu. U Nenezićevim dramama, uprkos tome kojih vremenskih i običajnih okvira se dotiču, motiv žene ima izuzetno važnu ulogu. Ne sporednu i dekorativnu. Ženski likovi su jednako moćni i elokventni kao i muški. Oni u ukupnu atmosferu unose sjeme spokoja ili razdora, umnosti ili tjelesnog, u zavisnosti od perspektive iz koje ih posmatramo“, rekao je Radojičić, Nenezićev dugogodišnji prijatelj i saradnik.
Knjiga „Sveti i prokleti“, kako je poručio, je više od svega priča o čovjeku i zato je smatram uspjelom.
„O vezama među ljudima, opsesijama, zavisti i grijehu, o ljubavi i praštanju, o vrlini, ali i naivnosti i degradaciji moralnih načela. U osnovi svega stoji fundamentalno pitanje šta je zapravo čovjek, i da li ljudskost kao vrlina može da opstane“.
Nenezić je istakao da je red bilo da poslije deset godina rada na dramama u stihovima, koje su vjerovatno kruna njegovog pisanja i karijerere, sa promocijama počne u gradu iz koga je sve krenulo.
„Dok pišem poeziju i drame, čitav jedan život je prošao...Dok pišem poeziju i drame, nestaju nacije, na obraz čestite demokratije vratite nam diktatore i autokrate...Internet nas je oslobodio od nas samih, a društvene mreže od srama, ali nije od budala i ne umije...Dok pišem poeziju i drame zaboravio sam bivšu poeziju, djevojku, kompjuter, olovku. Zaboravio sam oca, ognjište, klikere i lopte, Biovsku goru, Trebjesu, Ulicu Školsku i Đura Salaja. Zaboravio sam Beograd, Cetinje i Podgoricu, još samo Nikšić u meni bitiše“, dio je poetizovanog eseja koji je Nenezić pročitao.
Kako je istakao, dok piše poeziju i drame osjeća se nedodirljivim, nevidljivim i nedohvatljivim, poput njegovih stihova, jer stih i on su isto.
„Svi žive budućnost, a ja prošlost...Zaboravio sam kako se zovem, umro i zaboravio kako mi je ime, i posle zime oživio. I sjetio se samo da pišem poeziju i drame i ništa više...Dok pišem poeziju i drame čitav život se odmotava, kao filmska traka u putujućem bioskopu...Stih stihom stih stvara. Nas smo dvoje jedan divni kraj bez poĉetka i neophodni početak bez kraja. I neka nas Bog čuva. Bar nemamo namjere zadnje. Samo imamo ljubav, ma kako se zvala“, poručio je Nenezić.
Publiku su stihovima iz promovisanih drama, koje su promovisane u okviru aprilskog repertoara Nikšićke kulturne scene, a u organizaciji JU “Zahumlje”, častili glumci Jovan Dabović i Đorđije Tatić.
„Žena nije od Adamovog rebra. Ona je Adamov kičmeni stub i moždana pjena, koja čini uspravnim i mislećim, ona se jednostavno zove Žena. I svaki pravopis je loš ako se ta imenica ne piše velikim slovom... Da se ne zove Žena zvala bi se Rana, jer ništa ne boli i ništa ne zaraste kao Ona. Ona nije potreba nego stanje duha. I muška je izmišljotina i medicinska da venama teče krv. Teče Žena ako vam je milo znati“, kazao je Dabović monolog freskopisca Prokopija iz „Gorske drame“.
Bonus video:
