Misleći na peruanskog nobelovca Marija Vargasa Ljosu samo nekoliko nedjelja prije nego što je preminuo u 89. godini, sjetio sam se pjesme koja se još od 9. vijeka pjeva na jevrejskoj večeri Pesaha (Pashe). Naslovljena “Dahajenu” (“Biće nam dovoljno ako nas izbavi”), ona izražava zahvalnost za čudesna djela koja su Izraelci doživjeli tokom svog četrdesetogodišnjeg putovanja iz ropstva u Egiptu ka Obećanoj zemlji. Izvan svog vjerskog konteksta, međutim, ova pjesma zvuči prirodnije i trajnije. Ona oslikava sabranu zahvalnost koju djeca osjećaju prema svojim roditeljima, učenici prema svojim učiteljima i - istinski - čitaoci prema Vargasu Ljosi.
Da nam je Vargas Ljosa dao samo svoja beletristička djela - bilo bi nam dovoljno. Sjetimo se svih avantura koje su nam njegovi romani, priče i drame omogućili da proživimo posredno. Koliko samo treba da budemo zahvalni na suptilnoj, smjeloj i inovativnoj arhitekturi njegovih zapleta, na njegovim nezaboravnim likovima i prozi koja nimalo nije barokna, već precizna, bogata i lucidna.
Sjetimo se njegovog romana Povijest o Majti, rendgenskog prikaza gerilskog fanatizma u Latinskoj Americi. Ta izvrnuta katolička religioznost, radikalizovana u pravcu marksizma i zaljubljena u sopstvenu, samoproklamovanu vrlinu, ispunila je region smrću, da bi njeni sljedbenici kasnije gledali unazad bez stvarne savjesti ili sjećanja na odgovornost za tragedije koje su izazvali. Vargas Ljosa je to jasno vidio - prozreo je sve.
Ili, sjetimo se Rata za smak svijeta, njegovog velikog, tolstojevskog epa koji je oslikao platno dostojno Brojgela ili Boša. Imao je sve: brutalne ubice, legendarne razbojnike, neumorne kangaseire, grešne sveštenike, cirkuske patuljke, prostitutke, blažene muškarce i žene, preobraćene trgovce. Bila je to priča o stradanju - ali i o iskupljenju.
I ne zaboravimo Jarčevu feštu, halucinantni i precizni portret prototipa latinoameričkog diktatora, koji je istovremeno i prozor u društvo i okruženje koje mu aplaudira, a koje ga ponekad, u kriku slobode, konačno i istjeruje kao demona. Ništa nije bilo dalje Vargasu Ljosi od idolopokloničke fascinacije moći, toliko karakteristične za našu kulturu i književnost, i ništa nije bilo izuzetnije u njegovom djelu od njegove sposobnosti da svoju odbojnost prema zlu pretoči u umjetničku reakciju na njega. Književnost je, u njegovim rukama, postala najbolja osveta.
Ali, Ljosa je vidio i neophodnost da se sanja o boljem svijetu. To je bila tema romana Raj na drugom ćošku, njegovog portreta Flore Tristan - francusko-peruanske aktivistkinje iz 19. vijeka, usko povezane sa istorijom Perua, istorijom umjetnosti i jednom idejom - u današnje vrijeme možda zatomljenom - koja je opsijedala Vargasa Ljosu, baš kao što je petsto godina opsijedala i čovječanstvo: utopijom.
U istom žanru ističe se roman Burna vremena, koji osvjetljava državni udar iz 1954. godine, podržan od strane SAD, kojim je svrgnut predsjednik Gvatemale Hakobo Arbenz. Bez tog čina nerazumijevanja i arogancije Sjedinjenih Država - koji se ogleda u likovima koji nagovještavaju Donalda Trampa - ne može se objasniti komunistički zaokret Latinske Amerike, za koji i danas plaćamo cijenu. Da nam je Vargas Ljosa dao samo svoje romane - bilo bi dovoljno.
Ali, on nam je podario i izuzetna publicistička djela. Arhaična utopija je, na primjer, bolna i empatična analiza peruanskog indigenizma; dok njegova autobiografija Riba u vodi istovremeno proklamuje i istjeruje lično nasljeđe njegove iscrpljujuće predsjedničke kampanje iz 1990. godine - hrabar čin koji je najavio veće slobode na kontinentu. Obračunavši se sa samim sobom, omogućio je čitaocima da kroz suze i bol njegovog djetinjstva proniknu do njegovih utočišta i iskupljenja - i tako dublje razumiju Ljosinu strast prema književnosti i slobodi.
Da nam je Vargas Ljosa dao samo svoje romane i publicističke knjige - i to bi bilo dovoljno. Ali on nam je dao i ogroman, pronicljiv opus reportaža i novinskih komentara. Tokom 1970-ih prešao je od oslobođenja ka slobodi, iz racionalističkog i revolucionarnog francuskog univerzuma u empirijski i liberalni engleski svijet.
Zatim su došle 1980-e, kada se Vuelta, časopis Oktavija Pasa, suprotstavljao i desničarskim diktaturama i ljevičarskim revolucijama. Upravo je tamo, na stranicama tog mjesečnika, Vargas Ljosa vodio mnoge svoje bitke - uključujući i emotivno izvještavanje o masakru u Učurakaju 1983. godine, kada je ubijeno osam peruanskih novinara.
Da nam je Ljosa ostavio svoju fikciju, memoare, eseje i novinarstvo - bilo bi nam dovoljno. Ali on se upustio i u politiku. Njegova borba za mjesto predsjednika Perua bila je nagovještaj jedne ere slobode koja danas djeluje zaboravljeno - iako se i dalje nadamo njenom povratku.
Godine 2002. osnovao je Pokret Sloboda, koji je okupio liberalne mislioce u cilju promovisanja praktičnih rješenja za probleme u regionu. Sa svojom uobičajenom drskošću, Ugo Čavez, ljevičarski kaudiljo Venecuele, izazvao je Vargasa Ljosu na javnu debatu - a ovaj je, sa svojom uobičajenom hrabrošću, pristao. U posljednjem trenutku Čavez se, očekivano, povukao.
Da nam se putevi nikada nisu ukrstili tokom više od pola vijeka njegovog književnog i intelektualnog djelovanja, i dalje bih mu bio zahvalan. Ali na moju ogromnu sreću, i to je moje ogromno bogatstvo, naši putevi su se ukrstili i imao sam privilegiju da pratim Marija na njegovom dugom i hrabrom liberalnom putu.
Ponekad bih ga zatekao s tužnim izrazom lica - vjerovatno reakcija na neki sumoran prizor u svijetu. Ali onda bi, iznenada i prirodno, zasijao osmijeh. U njegovoj duši živio je stoički vojnik, uvijek spreman da na zlo odgovori maštom, ironijom, humorom, inteligencijom i neiscrpnom moralnom borbenošću.
Ispostavilo se da je smrt došla prve večeri Pashe. Zato ti u sjećanje kažem Dahajenu, dragi Mario. Naša Obećana zemlja je književnost - tvoja književnost.
Autor je meksički istoričar, esejista, izdavač i glavni urednik kulturnog časopisa Letras Libres; neke od njegovih knjiga su Meksiko: Biografija moći (2008) i Iskupitelji: Ideje i moć u Latinskoj Americi (2011)
(Copyright: Project Syndicate, 2025; prevod: Nela Radoičić)
Bonus video:
