Postoji jedno mjesto u Novom zavjetu koje, koliko mi je poznato, nije pobuđivalo posebnu pozornost umjetnika da bi ga transponirali u neki od likovnih medija. Riječ je o Hristovom praznom grobu. Rječitost te nenaslikane praznine koja istovremeno povezuje i razdvaja raspeće i uskrsnuće čini misterij Spasiteljeve “odsutne prisutnosti”. U Jevanđelju po Ivanu, u pasusu, “Prazan grob” čitamo: “Prvi dan sedmice, vrlo rano, kad je još bila tama dođe na grob Marija iz Magdale i opazi kamen dignut s groba”. Preobraćena Hristova sljedbenica bila je toliko uznemirena ovom mističnom prazninom i prožeta nekom vrstom svetog straha da nije vidjela odloženi platneni pokrov kojim je bilo umotano tijelo “prvorođenog od mrtvih”. Iz spomenutog jevanđelja saznajemo da je Magdalena u panici trčala apostolima Petru i Ivanu rekavši im: “Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili” (Iv 20, 2).
Prazan grob je dokaz odsustva Hristovog fizičkog tijela i istovremeno dokaz moći njegove božanske prirode. Praznina u jevanđelju je svojevrsna dramska sakralna pauza, mjesto tišine i tajne prožeto energijom nevidljivog svetog korpusa. Ta nijema pauza rječite tišine pojačava intenzitet osjećaja za ono što se dogodilo na Golgoti, na martirij Hristovog tijela koje je umrlo na krstu. Praznina je takođe budila strah i zabrinutost Hristovih sljedbenika. Bilo je to kratkotrajno iskustvo krize i egzistencijalne tjeskobe sve dok se uskrsli Isus Hrist nije ukazao u vrtu Mariji Magdaleni. Ne prepoznavši ga, u svojoj je zbunjenosti pomislila da joj se obraća vrtlar. Za razliku od raspeća koje je bilo javni čin u kojem je jerusalimska rulja radoznalo posmatrala izvršenje kazne dovikujući Hristu “Ako si Isus spasi se sam”, spektakularni čin uskrsnuća dogodio se iznenadno u tišini noći kad je Mesijino tijelo ustalo iz groba u zasljepljujućoj svjetlosti Bogočovjekove uskrsne slave.
Rijetki su slikari koji su uspjeli baveći se temom raspeća i uskrsnuća ostvarili vrhunska umjetnička djela kao što je to slučaj s kasnogotičkim njemačkim slikarom Matthiasom Gothartom Nithartom poznatim po imenu Grunewald. Ove dvije sakralne kompozicije umjetnikova su remek djela i čine dio poliptiha naslikanog za oltar crkve svetog Antuna u Isenheimu.
Ono što karakterizira sliku Hristovog raspeća jest Grunewaldov smisao za ekspresiju surovog naturalizma koja sugestivno izražava brutalnost martirija dovedenog do paroksizma. Deformiran od boli, izranjavljeni Hristov korpus prikazan je na način kao da su sve postaje kalvarijskog puta, puta muke i poniženja, na njemu uslikane. Sin Božji raspet umire u bolovima. Na Golgotu se spustio mrak. Koščati gotički Spasiteljevi prsti zakovanih šaka ukočeno strše u zrak kao da izražavaju nijemi krik stradalnika. Hristova je glava klonula nakon izgovorenih posljednjih riječi “Svršeno je”. Ova je Grunewaldova kompozicija po mnogim tumačima sakralne umjetnosti najimpresivniji prikaz ikad naslikanog Hristovog stradanja na krstu. “Niti jedan slikar, pisao je francuski književnik Karl Joris Huysmans o ovom djelu, nije na taj način pretresao tijelo jednog božanstva, niti je ikada tako grubo umočio kist u rane i krvave slojeve ozljeda. Bio je neumoljiv i bio je strahotan”.
U pustom predjelu mračne Golgote jakim su svjetlom obasjani raspeti Spasitelj i njegovi najbliži koji su stajali pod krstom. Neutješnu Bogorodicu slomljenu od boli pridržava ožalošćeni apostol Ivan, najmiliji, “ljubljeni” Hristov učenik. Preobraćena grešnica Marija Magdalena klečeći s ispruženim rukama ukriženih prstiju kao u molitvi, izražava bolnu odanost velikom Učitelju. Sveti Ivan Krstitelj u mirnom stavu proroka s otvorenom knjigom koju drži u lijevoj ruci ispruženim kažiprstom desne ruke znakovito pokazuje prema Mesiji. Izgovorio je ono što je na slici napisano “Illum oportet crescere me autem minui” - “Neka On bude velik a ja malen”. U ovoj veličanstvenoj sceni Grunewald nije izostavio “Agnus Dei” simbol Hristovog stradanja i uskrsnuća. Iz tijela “Jaganjca Božjeg” mlaz krvi se slijeva u putir, svečanu čašu koja će se koristiti u euharistiji s žrtvenim darom vina od preobražene Isusove krvi. Grčevitost zemaljske drame raspeća Bogočovjeka i njegove smrti zamjenjuje slika trijumfalne slave pobjednika nad ništavilom u obnovljenom tijelu Spasitelja.
Grunewaldova kompozicija “Uskrsnuće” pokazuje trenutak Hristovog izlaska iz gorba. Čudesnom lakoćom tijelo Spasitelja lebdi nad zemljom u spektakularnoj svjetlosti intenzivnih boja tkanina koje su netom bile u grobu bijeli krvlju umrljan mrtvački pokrov. Hristovo je tijelo gotovo eterično, nestvarno, svijetle puti njegovog božanskog bića. Ono što ga povezuje s događajem na Golgoti jesu rane od raspeća na dlanovima i stopalima kao i rez od smrtonosne ozljede zadobivene u toraks ubodom koplja rimskog vojnika Longina. U noći uskrsnuća na zvjezdanom nebu Hrist širi auru, blještavi savršen krug duginih boja. Osim simboličkog značenja savršenstva neba, vječnosti i beskraja krug je u formalnom smislu gotovo u idealnom kompozicionom odnosu s drugim elementima slike koji pripadaju zemaljskom svijetu. Teška vodoravna monumentalna gruba stijena kao i detalj kamenog otvorenog sarkofaga dodatno potenciraju dojam lakoće lebdenja Isusovog tijela. Dinamičnost ovom mističnom događaju također daju vojnici, čuvari Hristovog groba. Probuđeni i ošamućeni, prikazani su u nekontroliranim pokretima, nemoćni pred zasljepljujućom energijom čuda koje se upravo događa…
U dominantnoj svjetlećoj auri na inventivan način su prikazani Hristovo lice i ruke. Zakovane ekserima grčevite ruke na raspeću u uskrsnuću su postale slobodne ruke pobjede koje se šire prema čovjeku kao gest oprosta i ljubavi, izražavajući temeljni smisao Spasiteljeve žrtve. Rane na dlanovima su i u prizoru uskrsnuća simbol dihotomije Isusovog bića, dokaz njegove ljudske i božanske pojavnosti. Grunewald nije naslikao uobičajeni ikonografski simbol pobjede nad smrću, zastavicu s krstom koju uskrsli Hrist nosi u nebo. Slobodne raširene ruke su rječitiji simbol njegove veličine Otkupitelja grijeha. Gravitaciona točka svete aure jest Hristovo lice. Upravo u ovom detalju Grunewald pokazuje profinjenu inventivnost svoje kreacije koja nadilazi karakteristični gotički smisao za sirovu realnost u dobrom smislu te riječi. Spasiteljevo je lice stopljeno sa svjetlom ili se božanska svjetlost emanira iz lica uskrslog. Zanimljivo je napomenuti kako se mišljenje Herberta Reada razlikuje od mišljenja Nikolausa Pevsnera. Dok je cijenjeni engleski istoričar umjetnosti Pevsner smatrao da je Grunwaldova kompozicija “Uskrsnuće” “vizija veličanstvenosti i blaženstva koje nije nadmašeno nigdje i nikada”, Read je ovakvoj konstataciji uvaženog kolege suprotstavio “Uskrsnuće” ranorenesansnog majstora Pierra della Francesca u kojem je vidio “stvarnu veličanstvenost”. Ustvrdio je kako je u odnosu na kompoziciju talijanskog majstora Grunwaldova slika “njena teatralna kopija, slaba i sladunjava”. Teško je raspravljati o osobnim estetskim preferencijama ili ukusima ali je također teško prihvatiti ovako izravnu i grubu kvalifikaciju uglednog engleskog istoričara umjetnosti. Prije se čini da Read nije razumio u potpunosti slojevitu izražajnost Grunewaldove slike i njenu likovno simboličku novinu u odnosu na dotadašnje slike s temom uskrsnuća. U onome što Herbert Read označava kao “sladunjavo” u izražajnosti intenzivnog kolorita nalazi se klica koja će se s početka XX stoljeća razviti u posebnost slikarskog izraza što će se odnositi na karakteristični njemački ekspresionizam. Takođe ono što ugledni stručnjak naziva “slabo i teatralno” ustvari jest snaga Grunewaldove sakralne imaginacije. U lebdećem Hristu iznad sarkofaga, u događaju čudesnog uskrsnuća, simbolički su sintetizirana još dva Isusova čuda, Preobraženje (Transfiguratio) i Uzašašće (Ascensio). Možda Tertulijanova logično proturječna misao najpreciznije dira u bit događaja koji su obilježili prirodu žrtvovanog Bogočovjeka - “I Sin Božji je mrtav što se mora vjerovati jer je apsurdno. I sahranjen, on ponovo usta što je sigurno jer je nemoguće”.
Ko nije razumio mrak Golgote teško će moći shvatiti svjetlost Uskrsnuća.
Bonus video:
