Ako budućnost ne postoji, onda je treba izmisliti

Možda bi Kantova tri pitanja u ovoj mračnoj dobi trebalo dopuniti četvrtim: Čemu se još (danas) mogu nadati?

Zastupnik tzv. ‘ateističkog egzistencijalizma’, potencirao je stav prema kojem je - nada put u očaj (Sartr). Međutim, u posljednjem intervjuu kojeg je dao svom sekretaru tri mjeseca prije smrti, filozof i književnik, dramaturg, mijenja stav i objašnjava kako je akcija neizvodljiva ako ne počiva na nadi.

Budući da, dakle, svijet ostaje na onima koji uvijek već dolaze, pitanje je kakav im svijet ostavljamo? Na planu ekologije, treba razumjeti da ova visokorazvijena tehnologija i njen uticaj (antropocen), imaju na ekosferu dublji uticaj za današnju jednu godinu, nego za nekadašnjih dvadeset. Tako, dok se vodi borba za resurse, teritoriju, što veću moć (nekad pod parolom - rat za mir -sada je u igri ‘denacifikacija’, itd), ostaje upitno da li moćnici znaju šta uopšte znači tolika količina na zemlju istresenog oružja u razmaku od tri i po godine neprekidnog rata?

Socijalisti i utopisti, za sve ovo vrijeme koje se nepovratno zaputilo ka kraju vremena, bježe u spekulativni realizam, u alternativnu stvarnost, i još pojašnjavaju kako ta mogućnost već sobom govori kako ima nade sve dok je nešto tako moguće; od neizdržljive realnosti zakloniti se u fantaziju. Međutim, šta je tu problem? Pa, mi uvijek jesmo/ostajemo u realnosti.

Zastrašujuća je činjenica da nije potrebno razmišljati kako bi se predvidjelo da mračni scenarij čeka tu za iza prvog ugla. To da budućnost dolazi kao vrijeme bez budućnosti, te da se makar tako nešto da zamisliti, kako uviđa filozofkinja roda, Džudit Batlerova, jeste radikalni poziv na realno sagledavanje stvari, koje nimalo nije utješno, no možda jeste neophodno.

Utoliko prije, lenjinističko pitanje - Sloboda, da, ali za koga?... Sada ide ovako: budućnost da, ali za koga?...

U borbi za povratak hegemonije, SAD su otpočele kraj globalizacije, ekonomija i trgovina, na kojem je sve počivalo, otpočeli su sa realnošću zatvaranja i rata, podizanjem carina na uvoz robe, sa, naposletku, mogućnošću pada u globalnu recesiju. Ukoliko, pak, do tako nečeg ne dođe, to ni najmanje ne znači kako manje ekonomije neće postradati upravo od vrtoglavog rasta cijena koje će opet život učiniti ponižavajućim dovijanjem pod pritiskom kako da se uopšte preživi.

U međuvremenu, primjećuje se kako smo ušli/zašli duboko u kraj ili nemogućnost imaginacije, naprosto, ne uspijeva nam da (os)mislimo drukčiji svijet. Tome je tako iz razloga što izvan kasnokapitalističkih koordinata svijet kao da, doista, i nije moguć. Alterna(ra)tivna književna ili moderna filozofska koncepcija u nekom smislu samo produbljuje depresiju; svijet postaje sve gori, dok mi fantaziramo o mogućnosti jednog posve drukčijeg i uvijek mogućeg svijeta zajednice i izmirenja. No, antagonizmi su temelji svih odnosa, samog mišljenja i percipiranja Drugog.

Sasvim se normalizovao i shodno tome recimo ‘prirodno’ prihvatio postapokaliptični žanr, vrlo je unosna ekranizacija nekog romana ili priče sa radnjom u kojoj je svijet ‘biomasa’, prizori iz ukrajinskih gradova ili pojasa Gaze, postali su dio, uveliko, naše sive svakodnevnice. S druge strane: narastajuća neizvjesnost koja je, zbilja, ono što aktivira anksioznost na kolektivnom planu, oblikuje savremeno društvo koje je raspeto između - ‘samoeksploatacije’ i otpadništva, prekomjernog rada (podsjetiti se samo uvoda u knjigu No logo, Naomi Klejn), i skitničenja, jer, megapolis sam se dijeli na: u daljini jedva kroz neku srebrnkastu izmaglicu iscrtane staklene biznis kule, i - ulična, jednodnevna, kartonska naselje.. - (Sa, dakle, rastom moći koncentrisane u manjini, proporcijalno raste broj ’živih mrtvaca’, junky otpada i - beskućnika koji su istinska slika budućnosti!)

U pogledu same posthumne budućnosti, kako bi nam ovdje, dakle, od pomoći bila lakanovska trijada? 1) Znam vrlo dobro da realno budućnosti jeste u njenoj ekološko-ekonomskoj-atomskoj katastrofi, 2) učitavanje u samu neizbježnu katastrofu neki veći, izvanjski i nedokučivi smisao, 3) poricanje katastrofe kroz držanje stanja na distanci pomoću opsesivne aktivnosti.

Imaginacija ustupa mjesto instinktu

Dž. Batlerova uviđa da - Tako otkrivamo da je ono što zamišljamo uokvireno i uobličeno na načine koji podržavaju jednu vrstu interpretacije onoga što će se dogoditi, a ne neku drugu.

U postkatastrofičnim pričama sa ovako nečim se redovno susrećemo: uvodnom scenom već smo u realnosti koja se odvija/živi, u uslovima koji su potpuno i do kraja promjenjeni (preživjela ljudska vrsta je u izolaciji, spoljašnost je zona virusa ili postbioloških mutanta, i tome sl.), međutim, retroaktivno vidimo aktere koji su imaginacijom već sebi nešto tako predstavljali bez ostatka. Da bi, naposletku, dospjeli u stanje svijeta koje više ne nudi nikakve opcije niti alternative, sve se redukuje na životinjsku borbu za opstanak, imaginacija ustupa mjesto instinktu.

Rani Hegel je čovjeka prepoznao kao ‘prirodu bolesnu na smrt’, šta, dakle, ako je to uzrok zašto se tako destruktivno odnosi spram svega (nepopravljivo iracionalan), podgučak je spisak, od Drugog koji predstavlja razliku do okeana kojim plove kontinenti plastike, preko izumiranja vrsta, ali i uzmicanja demokratije usljed uspona autokratije.

Prema tome, odbrana ili mehanizam potiskivanja pobrojanog, leži upravo u eksplicitnom i teorijskom izlaganju, i imaginiranju, jer - uvijek kad zamišljamo nešto, mi se, u stvari, time izmirujemo da tako neće biti, pa ipak, ostaje makar utjeha u mogućnosti tako nečeg. Ili: sada smo dospjeli dotle pa svako zamišljanje budućnosti novog svijeta pobuđuje toliki strah da sa takvom praksom odmah već prekidamo.

Utoliko prije, ne treba diskurzivno donekle ublažavati situaciju tako što će se zagovarati kako je demokratiji potrebna imaginacija, sloboda mišljenja da osmisli neki drukčiji, samim tim svijet koji nam se svakodnevno pred očima neće urušavati, dakle - sama demokratija je poodavno stvar imaginacije, ona se može još jedino zamišljati i projektovati u budućnosti koja, budući da svijet jeste u sjenci kapitalizma, nije na strani ljudske vrste, naprotiv.

U redu, svakako da možemo reći: ako budućnost ne postoji, onda je treba izmisliti! Uložiti sve neophodne napore da se osmisli suprotno ovom scenariju smrti, neoliberalnom poretku pošasti, slobodi koja se zasniva na pukoj potrošnji. Jer, ako živimo u vremenu nakon kraja svijeta, utoliko prije treba preispitati kako je do toga, uopšte, došlo? Kako je dopušteno da jedva 2 odsto ljudi upravlja apsolutno svime, u svemu opet prepoznajući svoj objekat jouissance-a, prepušteni, dakle, njihovom imaginariju, svijet smo osudili na propast.

Prije svega treba uvidjeti - što je toliko, uistinu, očigledno da ‘bode oči’ - kako politika potpuno preuzima vladavinu putem vizije budućnosti. Suprostavljanje tome tumači se kao remećenje državnog progresa i napretka, ugrožavanje postignutih rezultata i tako dalje, iako, zar ne, u tom osmišljavanju onoga što pripada svima podjednako a naziva se budućnost, nije konsenzus, niti dogovor, još manje vizija većine. U vezi s tim, stalno smo suočeni sa poražavajućom činjenicom prema kojoj je istina kako još jedino - pojedine zemlje imaju taj luksuz sebi priuštiti demokratiju!