Petar Grbić objavio kraj karijere: Dječak koji je gledao stadion pod Goricom više neće istrčati na taj teren kao igrač

U novembru prošle godine tadašnji trener Budućnosti Dejan Vukićević odlučio je da precrta "senatore" među kojima i kapitena Petra Grbića.

Ispostaviće se da to nije bila dobra odluka pošto je iskusni strateg vrlo brzo dobio otkaz zbog loših rezultata.

Međutim, Grbić od tada nije bio u sastavu "plavo-bijelih". U posljednjih par kola pokušao je u ulozi pomoćnika da pomogne Srđanu Radonjiću da se spasi šta se spasiti može i izbori Evropa.

Iako nisu uspjeli odlučeno je da se Radonjiću pruži šansa, a Grbić će biti dio njegovog stručnog štaba.

Samim tim to znači da je i igračka karijera 37-godišnjeg Podgoričanina okončana što je i sam potvrdio na društvenim mrežama u emotivnom oproštaju.

Posljednji meč odigrao je 2. novembra prošle godine u porazu Budućnosti od Mladosti iz Donje Gorice.

"Ne znam kako se čovjek oprašta od nečega od čega se, u stvari, ne može oprostiti. Mogu da kažem da završavam igračku karijeru, mogu da kazem da skidam kopačke, mogu da kažem da je došlo vrijeme da stanem pored aut-linije i da Budućnosti pokušam da pomognem na neki drugi način, ali kada sve velike riječi sklonim sa strane, meni ovo stane u jednu mnogo jednostavniju i mnogo težu rečenicu: dječak koji je gledao stadion pod Goricom više neće istrčati na taj teren kao igrač. A taj dječak je uvijek bio tu. Bio je tu kad sam prvi put sanjao ovaj dres, kad sam mislio da je dovoljno samo voljeti Budućnost pa da ti se sve nekako otvori, bio je tu kada sam prvi put obukao plavo-bijelo i shvatio da san, kada ga dodirneš, postane još veći i još teži, jer više nije samo tvoj, nego pripada gradu, tribini, ljudima koji te znaju i koji od svojih uvijek traže najviše", piše na startu Grbićevog saopštenja.

Žali što možda više nije pružio u dresu crnogorske reprezentacije za koju je odigrao sedam utakmica.

"Bilo je u toj karijeri i drugih velikih snova, onih koje neću zaboraviti dok sam živ. Dres Crne Gore bio je jedan od njih, poseban ponos i posebna odgovornost, jer igrati za svoju zemlju ne može da se uporedi ni sa čim, iako ću uvijek u sebi nositi osjećaj da sam u reprezentaciji mogao više i da je možda ostalo još nešto sto sam želio da dam".

Osim Budućnosti igrao je i za: Mladost (današnji OFK Titograd), Mogren, Levadijakos, Hapoel Ber Ševu, OFK Beograd, Partizan, Akhišar, Adanu Demirspor, Radnički Niš i Mornar. Takođe, bio je član Olimpijakosa u koji je prešao iz Mogrena u transferu vrijednom milion eura, ali nije upisao nijedan zvanični nastup za "crveno-bijele" iz Pireja.

"Partizan mi je donio titulu, velike utakmice, veliku svlačionicu i onaj potez sa dvije lijeve kopačke, koji možda najbolje govori kakav sam bio kada osjetim da neko potcjenjuje mene, moj tim ili ljude sa kojima dijelim teren".

Porodica mu je uvijek bila velika podrška.

"Ali kroz sve te godine, kroz svaki klub, svaki odlazak, svaku pobjedu i svaku tešku noć, uz mene su bili moja žena, moje ćerke, moj otac, majka i sestre, ljudi koji su znali i ono što se nije vidjelo spolja, koji su me čuvali kada nijesam bio jak koliko sam želio da izgledam i zbog kojih sve ovo ima mnogo dublji smisao od same igre".

Fudbal mu je donio prijateljstva i kumstva...

"A fudbalu dugujem još nešto što se ne može izmjeriti titulama, golovima ni brojem utakmica. Njegova najljepša strana nijesu bili samo stadioni i pobjede, već ljudi koje mi je donio. Prijateljstva koja su ostala za cio život i kumstva koja su se rodila iz zajedničkih svlačionica, putovanja, pobjeda i poraza. To je bogatstvo koje nosim sa sobom i kada se ugase reflektori, i na tome sam fudbalu beskrajno zahvalan".

U objavi na društvenim mrežama postavio je neke fotografije iz najmlađih dana.

"Kada pogledam ovu prvu sliku, mene sa osam, devet godina, kod Milana Rogošića i Vera, na stadionu Malih sportova, sa loptom ispred sebe vidim početak svega. Vidim dijete koje još ne zna šta ga čeka, ali već zna gdje pripada. Zato mi je taj krug toliko veliki. Počeo je tu, na tom poligonu, među djecom koja su samo htjela da igraju fudbal, a mnogo godina kasnije, na istom tom mjestu, na proslavi 100 godina kluba, dobio sam najveće priznanje u karijeri, ne od komisija, ne iz kancelarije, nego od navijača iz mog grada, mojih Varvara. Od ljudi pred kojima ne možeš da odglumiš ljubav prema Budućnosti".

Ne krije da ga je boljelo kada mu je saopšteno da u Budućnosti nema mjesta za njega.

"Bilo je u mojoj karijeri svega. Bilo je odlazaka, povrataka, rana, inata, trenutaka kada su mi govorili da više nema mjesta za mene, kada su me slali dalje, kada su vrata ove kuće za mene bila zatvorena, i neću da glumim da me to nije boljelo. Boljelo je svaki put, jer čovjek može da razumije fudbal, ugovore, odluke i sve ono što ide uz ovaj posao, ali kad ti neko kaže da nema mjesta za tebe u kući u kojoj si odrastao, onda to ne boli kao fudbalska odluka, nego kao porodična rana".

Međutim, Grbićev karakter nikada mu nije dozvoljavao da se tek tako preda. Zbog toga se uvijek i vraćao.

"Ali sam se vraćao. Ne zato što sam mislio da sam veći od kluba, jer od Budućnosti niko nije veći, nego zato što nijesam znao da prestanem da joj pripadam. Ljudi prođu, uprave prođu, odluke prođu, ali Budućnost ostaje, a u meni je uvijek ostajao onaj isti osjećaj da se na stadion pod Goricom ne vraćam kao gost, nego kao neko ko je tu ostavio dio sebe mnogo prije nego što je postao fudbaler. Možda sam nekad bio tvrdoglav, možda nekad previše emotivan, možda sam nekad reagovao iz srca prije nego iz glave, ali sve što sam radio, radio sam kao čovjek koji je ovaj klub osjećao svojim. Ravnodušan prema Budućnosti nikada nijesam mogao da budem".

Iskoristio je priliku da se zahvali svima, a posebno Podgorici i Varvarima.

"Hvala Podgorici. Hvala Varvarima. Hvala svima koji su me nosili, kritikovali, gurali, vraćali, prepoznavali i razumjeli da ovo između mene i Budućnosti nikada nije bila sezonska priča. Hvala za svaki aplauz, za svaku pjesmu, za svaki pogled preko ograde, za svaku ruku na žici, za svaki trenutak u kojem sam osjetio da nijesam samo fudbaler koji prolazi, nego neko vaš".

Grbić je u svom saopštenju naveo da je ostvario svoje dječačke snove.

"Ponosan sam što sam kao dječak ostvario svoje snove. Možda ti snovi nijesu uvijek izgledali onako čisto i lako kako ih dijete zamišlja, jer fudbal čovjeka vodi kroz mnogo više bola, čekanja i gutanja nego što se vidi spolja, ali danas, kada pogledam iza sebe, znam da sam dobio ono najrjeđe: priliku da od dječaka sa loptom dođem do dresa Budućnosti, do kapitenske trake, do tribine koja me priznala kao svog i do osjećaja da sam živio ono što sam nekada samo gledao".

Takođe, potvrdio je i da ostaje u Budućnosti - samo u nešto drugačijoj ulozi.

"Sada ostajem tu. Neću više trčati kao igrač, neču više čekati loptu, neću više podizati ruku poslije gola, ali ću biti pored terena, uz Srđu, uz ekipu, uz mlade momke koji tek treba da shvate da Budućnost nije samo dres koji zadužiš, nego odgovornost koju nosiš i kada ga skineš. lz Budućnosti ne odlazim. Samo mijenjam mjesto sa kojeg je čuvam. Kopačke idu sa strane, ali ostaje stadion pod Goricom, ostaje plavo-bijelo, ostaje dječak sa slike, ostaje moja Podgorica. Zbogom se govori kad čovjek odlazi negdje gdje ga više nema. Ja ostajem ovdje, u svojoj kući, sa istim grbom, istim inatom i istom ljubavlju, dovoljno blizu da čujem huk tribine, dovoljno blizu da osjetim miris trave i dovoljno blizu da znam da će, ako me ikad porežu, opet poteći plavo-bijelo", zaključio je Petar Grbić u saopštenju.