POKRENUTA INICIJATIVA ZA SPAS NEKADAŠNJEG ZATVORSKOG KOMPLEKSA

Zašto se zaboravlja Goli otok?

Propadanje logora na Golom otoku, baš kao i ženskog logora na obližnjem Svetom Grguru – mjesta gde je poslijeratni režim nakon razlaza sa SSSR-om slao one za koje se sumnjalo da podržavaju Staljina, tzv. "ibeovce" – počela je onog trenutka kada je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka na Golom otoku zatvoren kazneno-popravni dom za maloljetnike, koji je bio smješten u prostoru bivšeg logora
290 pregleda 12 komentar(a)
Goli otok, Foto: Arhiva Vijesti
Goli otok, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 29.01.2019. 18:43h

Kompleks na Golom otoku, u kojem su zatvarani politički protivnici komunističkog režima, već godinama propada. Za njegovu zaštitu i očuvanje zauzimaju se – za sada neuspješno – samo nevladine organizacije.

"Goli otok je mjesto stradanja. Od 1949. do 1956. godine tamo se nalazio konc-logor za političke zatvorenike. Zato bi na Golom otoku trebalo da bude sačuvana uspomena na žrtve, ali i na režim koji je odgovoran za te žrtve“, kaže Božo Kovačević, čiji je otac bio interniran na Golom otoku.

Taj bivši političar i diplomata, član je udruženja "Ante Zemljar", koja je s udruženjem "Dokumenta" pokrenula inicijativu za spas nekadašnjeg zatvorskog kompleksa od propadanja i istorijskog zaborava.

"Dokumenta" i udruženje "Ante Zemljar", nazvana po književniku, partizanu i političkom zatvoreniku na Golom otoku, zagovaraju sistematski i dostojanstven pristup memorijalizaciji tog istorijskog lokaliteta. Na Golom otoku, ostrvcu kod Raba na kojem su od 1949. do 1956. godine zatvarani politički protivnici bivšeg režima, bilo je zatvoeno između 17.000 i 32.000 ljudi (tačan broj nikada nije utvrđen). Oko 600 njih je umrlo ili ubijeno.

"Želimo da na Golom otoku osnujemo obrazovno-memorijalni centar u kojem bismo na savremen način predstavili muzejsku građu i dokumenta o Golom otoku kao o koncentracionom logoru. Takva institucija trebalo bi da bude i dio turističke ponude, ali uz stručno vođstvo, a ne uz laičke interpretacije o Golom otoku kakve se sada iznose turistima koji posjećuju Goli otok", objašnjava za DW Kovačević.

Uništenje počelo krajem osamdesetih

Iako je hrvatski Sabor još 2005. godine podržao inicijativu da se zatvorski kompleks proglasi za spomen-područje, inicijativa je ostala mrtvo slovo na papiru. Zatvorski kompleks nastavio je da propada, osim što je nakon donošenja Evropske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima prije nekoliko godina na Golom otoku postavljena spomen-ploča. Tako su političke delegacije dobile mjesto na koje mogu da donesu vijence i upale svijeće, ali propadanje i pustošenje na Golom otoku time nije zaustavljeno.

I ove godine su povodom Evropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, izaslanici hrvatske Vlade i Sabora položili vijence i zapalili svijeće ispred spomen-obilježja na Golom otoku, ali to ne može da prikrije ambivalentan stav vlasti prema Golom otoku. Iako aktuelna vlast održava komemoracije u spomen na zloglasni logor, ona ne čini ništa da zaustavi njegovo propadanje. Zatvorski kompleks na Golom otoku danas izgleda poput ruševina napuštenih nakon zemljotresa.

Propadanje logora na Golom otoku, baš kao i ženskog logora na obližnjem Svetom Grguru – mjesta gde je poslijeratni režim nakon razlaza sa SSSR-om slao one za koje se sumnjalo da podržavaju Staljina, tzv. "ibeovce" – počela je onog trenutka kada je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka na Golom otoku zatvoren kazneno-popravni dom za maloljetnike, koji je bio smješten u prostoru bivšeg logora.

Umjesto muzeja – hotel?!

Nakon dugogodišnjeg zanemarivanja Golog otoka, prije nešto manje od dvije godine pojavila se nada da bi nešto ipak moglo da se promijeni. Riječko Odjeljenje za konzervaciju pri Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, tada je donijelo rješenje o preventivnoj zaštiti Golog otoka. Tom odlukom je u sledeće dvije godine trebalo da bude izrađen elaborat i osnovan memorijalni centar ili institucija sličnog tipa. Međutim, privremena zaštita Golog otoka uskoro ističe, a ništa od toga nije napravljeno.

Zato su "Dokumenta" i udruženje "Ante Zemljar" prošlog juna ponovno javno apelovali da se građevine na Golom otoku i Svetom Grguru "barem elementarno zaštite", pozivajući Ministarstvo kulture da izdvoji od 150.000 do 400.000 kuna, koliko bi koštala ta "elementarna zaštita". Međutim, Ministarstvo kulture se o taj apel oglušilo.

Iako o tome ne postoje precizni podaci, računa se da Goli otok godišnje posjete desetine hiljada turista. Oko nadležnosti nad Golim otokom već godinama se sudski spore opština Lopar i grad Rab, a na lokalnom nivou postoje ideje o izgradnji velikog hotelsko-turističkog kompleksa na Golom otoku, čime bi se zauvijek izbrisali tragovi nekadašnjeg logora i zatvora. Kovačević smatra da to ne bi bilo primjereno. Ideja o očuvanju uspomene na stradanje na Golom otoku tako nailazi na otpor politike na nacionalnom nivou, koja dozvoljava propadanje Golog otoka, ali i na lokalnom nivou gdje imaju drukčije vizije razvoja Golog otoka.

Nečista savjest

Zašto današnja Hrvatska nije zainteresovana za očuvanje uspomene na Goli otok? Kada je riječ o otporu na nacionalnom nivou, Kovačević smatra da je u pitanju nečista savjest i nedovoljna atraktivnost golootočkih žrtava, koje je teško instrumentalizovati u interesu bilo koje današnje politike.

"Socijaldemokratske vlade zaobilazile su tu temu, vjerovatno ne želeći da ih se podsjeća na ono što su njihovi ideološki prethodnici skrivili. A karakter golootočkih žrtava za HDZ-ove vlade nije bio dovoljno atraktivan", uvjeren je Kovačević.

Lokalni otpori očuvanju spomena na logor, prema njegovom mišljenju, uslovljeni su različitim motivima.

"Lokalni ljudi se boje da bi ostvarenje naših ideja onemogućilo ostvarenje njihovih projekata, a drugima je teško da se suoče s mogućnošću da u dokumentacionom centru budu podaci ne samo o žrtvama, već i o njihovim čuvarima – a nerijetko su to bili lokalni ljudi. I treće, te žrtve, koje su navodno bile pristalice Informbiroa, ne uklapaju se u aktuelnu mitologiju, prema kojoj su najcjenjenije žrtve Hrvati-katolici. Na Golom otoku nisu bili ni samo Hrvati, ni samo katolici“, naglašava Kovačević.

Širenje istine kao misija

Svjedok uništavanja Golog otoka tokom posljednjih decenija je i Radovan Hrast, 87-godišnjak koji je kao mladić, bez dokazane krivice, na Golom otoku proveo više od dvije i po godine. U dva navrata osuđen je na "društveno-koristan rad". Uprkos bolnom iskustvu redovno se vraća na Goli otok. Kaže da to radi iz poštovanja prema ljudima koji su bili tamo. Smatra da je njegova misija širenje istine o Golom otoku, a za nekoliko dana mu izlazi engleski prevod knjige "Vrijeme kojeg nema", u kojoj opisuje život u nečovječnom logoru.

"Propadanje Golog otoka je sramota. Spomen na ono što se tamo događalo moramo da sačuvamo, i to nije samo odgovornost Hrvatske, već i Slovenije i svih država bivše Jugoslavije. Potrebno je da zaštitimo bar glavne zgrade, i u njima napravimo izložbu koja bi prikazala šta se na tom mjestu događalo“, kaže Hrast, koji danas živi u Ljubljani.

Uprkos otporima, udruženje "Ante Zemljar" i "Dokumenta" ne odustaju. Iduće godine navršava se 70 godina od osnivanja golootočkog logora, što će ta udruženja da iskoriste kao povod da aktuelizuju predlog o osnivanju memorijalno-edukativnog centra. Tim povodom obratiće se i Vladi, koja bi trebalo da pomiri suprotstavljene interese lokalne samouprave. Međutim, ne polažu sve nade u Vladu. "Dokumenta" i "Ante Zemljar" upravo ovih dana pripremaju kampanju prikupljanja sredstava za izradu konzervatorske podloge za zaštitu Golog otoka.