Nešto se u Rusiji promijenilo u vazduhu. Sada se čak i lojalisti žale na sve veća ograničenja i represiju, a nekada optimistični poslovni ljudi sada su klonuli duhom.
Svjedoci smo tri povezana procesa. Prvo, mijenjaju se stavovi prema predsjedniku Vladimiru Putinu. Drugo, blijede ekonomski optimizam i s njim povezani svakodnevni patriotizam, koji slavi opstanak, a ne razvoj - ljudi su, jednostavno, zahvalni što su živi. I konačno, Rusi shvataju da je nemoguće dobiti rat koji je umanjio prednosti njihove zemlje.
Pripreme za godišnju moskovsku Paradu pobjede, koja se održava 9. maja povodom obilježavanja kraja Drugog svjetskog rata, ove godine su upadljivo drugačije. Probe su prethodnih godina počinjale u aprilu. Ove godine, parada se održava bez proba i vojne tehnike, uz učešće tek malog broja pripadnika vojske.
Najvažnije je to što će Putin provesti manje vremena na izloženoj javnoj tribini na Crvenom trgu, u terminu koji je unaprijed dobro poznat. Bezbjednosne implikacije su očigledne. Vojna parada bi trebalo da bude demonstracija snage i hrabrosti, ali ako se održava prikriveno, bez proba i uz ometanje interneta - kako bi se smanjile šanse da ukrajinski napadački dron uspije da se navede do tog mjesta - ona ne pokazuje ništa osim straha i slabosti.
„Pobjednicima se ne sudi“, volio je da kaže sovjetski diktator Josif Staljin. Ali onima koji nijesu pobjednici može se suditi - i ljudi počinju da sude Putinu. Cijeli državni aparat, vlada, parlament, mediji, crkva i obavještajne službe i dalje pokušavaju da prikriju grešku koju je Putin napravio još 2022, kada je pokrenuo sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu - ali im to sve teže polazi za rukom.
Putinova aura blijedi. Moć je i dalje potpuno u njegovim rukama, ali njena opčinjavajuća snaga slabi. Izranja i njegovo pravo lice. Ljudi sve češće vide starca mršavih nogu i sve slabijih mišića ispod širokog odijela. Predratnog Putina, obnaženog do pojasa kako jaše konja, sada je nemoguće zamisliti.
U skladu s njegovim izgledom, mijenja se i njegov govor, koji postaje konfuzan i ponekad besmislen. Često skreće s teme i muči se da se izrazi. Ponekad zalazi u sferu fikcije, govoreći o „stranim agentima“ koji su u Rusiji bezbjedni sve dok otkrivaju izvore svog finansiranja - iako je stvarnost sasvim drugačija, posebno zbog nedavnog zakona koji je potpisao upravo predsjednik. Putin više ne uliva povjerenje, čak ni među vladajućom elitom. Umjesto garanta stabilnosti, postaje teret.
Nova era
Raspoloženje je sada upadljivo drugačije nego prije godinu dana. Čini se da je rusko društvo napravilo puni krug: od najgorih strahova na početku „specijalne vojne operacije“, preko euforije opstanka, do novog ciklusa sumnje i straha Čak je i zvanični nivo podrške Putinu primjetno opao.
Od ljeta 2022. ljudi su se uglavnom prilagodili ratu. Poslije početnog šoka zbog invazije, mobilizacije, odlaska zapadnih brendova i emigracije prijatelja i poznatih ličnosti, talasa represije i zabrana, kao i pobune Jevgenija Prigožina, od 2024. iz ruševina starog života izniklo je novo blagostanje, a s njim i raspoloženje „svakodnevnog patriotizma“, osjećaj krhkog mira, pa čak i povratak optimizma.
Pravi krivci za promjenu raspoloženja u Rusiji nijesu službe bezbjednosti, buntovni influenseri niti racionalni elementi unutar režima. Sposobnost ukrajinskih oružanih snaga da nanose razorne udare na rafinerije nafte, skladišta i druge objekte širom gotovo cijele Rusije primorala je ruski režim da prekrši uslove dogovora s lojalnom većinom spremnom da zažmuri na rat
Postalo je jasno da Rusiju nije moguće lako isključiti iz globalne ekonomije. Vojska, iako nije uspjela da izvede blickrig, više se nije povlačila, već je ponovo bila u ofanzivi. Rublja nije kolabirala, a država nije zatvorila granice niti zamrzla štedne uloge građana. Industrijski rast, nezaposlenost i plate bili su bolji nego što su predviđale predratne prognoze. Globalni jug nije okrenuo leđa Rusiji, a obnovljeni odnosi s američkim predsjednikom Donaldom Trampom vratili su Rusiju u svijet diplomatije visokog uloga.
Režim je uspio da društvu nametne osjećaj da su svi na istom brodu na kojem će se svi ili spasiti ili stradati. Na kraju krajeva, ako komandni most tone, ostatak broda je već pod vodom.
Svakodnevni patriotizam se radovao očuvanju poznatog načina života, uprkos okolnostima. Čak je i za one koji se protive ratu ekonomski opstanak postao izvor ponosa, dajući im svojevrsnu zajedničku osnovu s onima koji rat podržavaju. Ali u proljeće 2026. tog zajedničkog osjećaja više nema.
Kraj društvene nagodbe
Kada je pokrenuo sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu, ruski režim je srušio prethodne društvene nagodbe s ruskim narodom, ali im je brzo ponudio novi: možete živjeti izvan rata, ali ne možete biti protiv njega. Onima koji su tu ponudu prihvatili - iako ih niko zapravo nije pitao za pristanak - režim je bio spreman da omogući način života približan onom prije rata.
Tu razmjenu su prihvatili mnogi, ako ne i većina: jedni iz očaja, drugi iz istinske ravnodušnosti prema tuđoj nesreći. Ali do proljeća 2026. ruski režim je, bez mnogo obzira, jedno za drugim prekršio uslove tog kompromisa, i društvo je sada gnjevno. Ljudi nijesu pristali da ignorišu rat samo zato da bi i sami postali meta zabrana i represije, pa se sada osjećaju prevarenima i izigranima.
Vlasti su zabranile popularne strane aplikacije za razmjenu poruka, poput Vocapa i Telegrama, uz obrazloženje da nijesu transparentne, i pokušavaju da sve natjeraju da umjesto njih koriste domaću aplikaciju Maks. Nije promaklo šta se time implicira - da je komunikacija preko Maksa, za razliku od njih, transparentna - pa ljudi osjećaju da im je privatnost grubo narušena. Stanovnici neslobodnih zemalja posebno su osjetljivi na ovo drugo, jer im je lični prostor jedino što im preostaje kada država preuzme javni prostor.
Kako se preko aplikacija za razmjenu poruka često dogovaraju i plaćene usluge, u javnosti se sumnja da država i na taj način pokušava da zaviri u novčanike građana. Tu teoriju su dodatno pojačale fiskalne mjere uvedene posljednjih mjeseci, poput povećanja PDV-a sa 20 na 22 odsto, kao i obaveze da se za transfere preko sistema bržih plaćanja dostavi poreski identifikacioni broj - dok je ranije bio dovoljan samo broj telefona primaoca.
Mijenja se i ekonomsko raspoloženje. Vojni rast više ne znači veće prihode i nove prilike. Ton Putinovog sastanka o ekonomskim pitanjima 15. aprila bio je znatno drugačiji nego na ranijim susretima predsjednika s ekonomskim blokom vlasti.
Vladini ekonomisti, koji su donedavno djelovali mnogo samouvjerenije od vojnog vrha, iznenada su shvatili kako je biti ruski general: negativan rast u prvim mjesecima 2026, sudeći po sumornom tonu vrhovnog komandanta, znači povlačenje.
Rat na internetu
Nedavna prekretnica bila je viralna objava ruske manekenke i blogerke Viktorije Bonje na Instagramu, u kojoj je kritikovala ruske vlasti, poručila Putinu da „mnogo toga ne zna“ i nabrojala niz problema za koje je rekla da se zvaničnici plaše da ih pomenu pred Putinom, uključujući prekide interneta.
Prvo, obratila se direktno Putinu, a ne nižim institucijama poput Roskomnadzora, čime je posredno označila samog predsjednika kao izvor problema.
Drugo, čitav koncept „specijalne vojne operacije“ počivao je na pretpostavci da predsjednik raspolaže informacijama koje obični ljudi nemaju, poput planova za neposredni napad spolja. Bonjina poruka tu pretpostavku okreće naglavačke: mi, narod, znamo za probleme u zemlji s internetom i za sve ostalo, ali predsjednik ne zna. A možda, prema tome, zapravo ne zna ni o čemu govori kada je riječ o ratu. Možda nije znao ni kada je sve to pokrenuo.
U međuvremenu, Putin je potvrdio da lično odobrava ograničenja na internetu, rekavši da će „bezbjednost ljudi uvijek biti prioritet“. Time ponovo nameće klasičnu autoritarnu razmjenu slobode za bezbjednost - ali taj oprobani mehanizam sada zapinje. Ljudi doslovno govore da moraju imati pristup internetu, čak i ako to povećava rizik od ukrajinskih dronova. Ako su, dakle, obični ljudi spremni da trpe opasnosti koje dolaze s njihovim pravima, čija je bezbjednost ugrožena? Drugim riječim, od njih se traži da se odreknu svojih prava zarad bezbjednosti lidera.
Nakon Bonjine objave na Instagramu, Putin je, čini se, oprezno kritikovao one koji su odgovorni za čitav niz blokada i zabrana. Najprije je preporučio vlastima da bolje komuniciraju s građanima, a zatim ih pozvao da se „ne fiksiraju na zabrane“.
Njegova reakcija bila je bez presedana, kako zbog toga što je inicijativa odozdo izazvala odgovor na tako visokom nivou, tako i zbog njegove pažljivo odmjerene kritike službi bezbjednosti, koje Putin obično štiti od svake odgovornosti. To izgleda kao pobjeda civilnih birokrata, mada će vjerovatno biti privremena. Pošto osjeća da gubi ravnotežu, Putin pokušava da se ponovo učvrsti pred izbore za Državnu dumu u septembru, ali službe bezbjednosti već ciljaju ljude bliske prvom zamjeniku šefa predsjedničke administracije Sergeju Kirijenku, koji predvodi otpor zabranama.
Moć koja blijedi
Pravi krivci za promjenu raspoloženja u Rusiji nijesu službe bezbjednosti, buntovni influenseri niti racionalni elementi unutar režima. Sposobnost ukrajinskih oružanih snaga da nanose razorne udare na rafinerije nafte, skladišta i druge objekte širom gotovo cijele Rusije primorala je ruski režim da prekrši uslove dogovora s lojalnom većinom spremnom da zažmuri na rat.
Žestok otpor Ukrajine, zajedno s novom vojnoindustrijskom revolucijom, doveo je do vojnog zastoja i pretvorio front u zonu smrti. Čak su i najžešće „patriotski “ ruski proratni blogeri prestali da pozivaju na opštu mobilizaciju, jer bi to značilo samo da će još više ljudi stradati od dronova.
Slično tome, otpornost ukrajinskog civilnog stanovništva raspršila je nade Rusije da će ostvariti pobjedu iza linija fronta bombardovanjem ukrajinske energetske infrastrukture, kako bi stanovništvo hladnoćom natjerala na pokornost. Umjesto da izađu na ulice i svrgnu predsjednika Volodimira Zelenskog, Ukrajinci su se usredsredili na nabavku generatora.
Ispostavilo se da je pogrešna i računica Moskve da će zapadna ekonomija prva doživjeto kolaps u direktnom sudaru. Upravo arena u kojoj se Rusija spremala da pokaže svoje prednosti - vojnu nadmoć i ekonomsku stabilnost - pretvorila se u prikaz njenih slabosti. Rusku vlast sada vidljivo pokreće strah. Kako aura vlasti blijedi, njeno mjesto zauzima prinuda, dok su ruske obavještajne službe opijene moći.
Izbijanje pravog rata 2022. primoralo je različite elitne grupe da se ujedine kako bi opstale. Sada neizvjesnost u pogledu ishoda rata izaziva pukotine u temeljima i vrhu režima, a cijelo zdanje se sliježe. Čak i ako opstane, više neće izgledati kao nekada.
Istraživači sumračnih faza političkih epoha u istoriji prepoznaće taj teško opisivi osjećaj slabljenja, kada stara moć još nije nestala, ali je prestala da se doživljava kao prirodna i sama po sebi razumljiva.
U međuvremenu, vlasti žure da pokažu kako je sve u redu, ali pritom prave sve više grešaka i proklizavaju kao automobil zaglavljen u blatu. Sistem je i dalje na mjestu, ali se pomjera iz ležišta i više se ne doživljava kao nekada. Počinje promjena javnog raspoloženja, koja otvara najneočekivanije mogućnosti - i privlačne i zastrašujuće. U Rusiji s početka 20. vijeka taj osjećaj je nadahnuo čitav književni korpus. Možda će mu i u ovom vijeku biti posvećen novi.
Autor je viši saradnik i glavni urednik u Karnegijevom centru za Rusiju i Evroaziju
carnegieendowment.org
Priredila: A.Š.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
