Nedavno objavljeni rezultati redovne godišnje ankete sprovedene u 57 zemalja o stepenu religioznosti po narodima – Gallup International Religiosity and Atheism Index – donijeli su nekoliko pažnje vrijednih iznenađenja. Pokazalo se, recimo, da se u posljednje vrijeme religioznost u Srba nalazi daleko iznad svjetskog prosjeka.
Čak 77% srpskih ispitanika, naime, potvrdilo je da sebe smatra religioznim, dok se globalna statistika zaustavlja na tričavih 59%. I kao da to nije dovoljno, ispitivanje je takođe pokazalo da se broj vjernika u Srbiji posljednjih godina konstatno povećavao, dok je isti broj u istom periodu, globalno uzev, bio u neprestanom opadanju.
S tako visokim rezultatima, Srbija se lako popela na nekad nezamislivo, zavidno peto mjesto po religioznosti među evropskim državama. Međutim, još daleko veće iznenađenje priredila je Republika Makedonija koja se sa impresivnih 90% religioznih ispitanika lako ustoličila kao nova najreligioznija zemlja Evrope. Odmah iza nje nalazi se Rumunija (89%), slijede Moldavija (83%) i Poljska (81%), Srbija je na spomenutom petom mjestu, tek na šestom je kolijevka katoličanstva, Italija, dok se crkvi tradicionalno odana Hrvatska u objavljenim rezultatima ove ankete uopšte i ne spominje.
Skeptici među vjerskim analitičarima smatraju da su dobijeni odgovori podložni različitim interpretacijama religioznosti u različitim društvima i kulturama te da ih, shodno tome, treba primati s popriličnom dozom rezerve.
Reklo bi se da opreznost u ovom slučaju zaista ima smisla. Ne znam mnogo o Poljskoj, Moldaviji, pa ni o Rumuniji, ali u Makedoniji je, baš kao i u Srbiji, na djelu već dugo jedna vrsta preispoljne i indiskretne, manifestne religioznosti neodvojive od etničkog i nacionalnog identiteta, koja, moguće je, mimo tog neumornog ispoljavanja i neprestanog šepurenja zapravo i ne postoji. Ta „religioznost“ takve je prirode da uopšte ne zahtijeva „vjerovanje“, pa čak ni dosljedno poštovanje pravila koja vjera nalaže. Koga briga za te tričarije! U njoj je važno, najvažnije, isticati je bučno, vidno, kad god i gdje god je to moguće. Ona je česta pojava kod naroda osuđenih na hronične identitetske boli, a u toj neformalnoj ali šarolikoj skupini Makedonci svakako zauzimaju istaknut položaj.
Još od (slučajnog) sticanja nezavisnosti pa sve do današnjih dana, ova mala, lijepa i siromašna zemlja nalazi se u jednoj grčevitoj potrazi za sopstvenim višestruko osporavanim identitetom. U tom grču, baš sve za šta se učini da bi moglo dodatno da utvrdi ili nadogradi makedonski identitetski obrazac u nastajanju, prisvaja se naizgled bez ikakvih dilema, ma koliko nebulozno bilo. A sve je to marljivo upisano u famozni arhitektonsko-spomenički projekat koji posljednjih godina nastaje na obalama Vardara, u tu mitologizujuću papazjaniju i eksploziju najčistijeg pseudoistorijskog kiča, jedan sušti diznilend makedonstva, pod nesrazmerno skromnim nazivom „Skoplje 2014“.
Gotovo ludačka impozantnost ovog državnog projekta ukazuje na dirljivu svijest da bez tog spomeničkom i monumentalnom arhitekturom iskazanog državotvornog urlika, problematičan argument koji valja uvijek iznova dokazivati - argument o u dalekoj istoriji utemeljenom makedonskom identitetu - naprosto ne bi bio dovoljno upečatljiv. Ponekad se naprosto mora udariti pesnicom o sto.
Činjenica da ovaj krst mamutskih dimenzija posjeduje ogromnu isijavajuću moć i uticaj ne bi trebalo nikoga da čudi
Važan dio makedonskog identiteta – neprestano ugrožavanog sa svih strana, spolja jednako kao i iznutra - predstavlja, prirodno, i (makedonsko) pravoslavlje. Stoga zapravo uopšte ne treba da čudi što je ovom talasu čisto megalomanskog i preskupog graditeljskog zanosa prethodilo podizanje ogromnog Milenijumskog krsta na Vodnom, planini koja se uzdiže iznad Skoplja. Od 2002. godine ovaj impozantni krst od čelika visine čitavih šezdeset šest metara, postavljen na četiri desetometarska betonska stuba, služi kao krunski dokaz da identitetske boli nisu šala te da su stvari u Makedoniji u međuvremenu zaista postale ozbiljne.
Ujedno, taj mega-proizvod jedne upravo zastrašujuće ekspresivnosti nepriznate Makedonske pravoslavne crkve danas je glavna turistička atrakcija grada. Megalomanija je neizostavno privlačna a ovaj krst može se, kažu, vidjeti s udaljenosti od trideset kilometara. U njegovom podnožju nalaze se prodavnice suvenira i restoran, a odnedavno vas do njega dovodi i moderna žičara.
Činjenica da ovaj krst mamutskih dimenzija posjeduje ogromnu isijavajuću moć i uticaj ne bi trebalo nikoga da čudi. Ovako prominentan i nezaobilazan sa svih strana, on predstavlja prst u oko čitavoj trećini građana Makedonije muslimanske vjeroispovesti ali i svima onima koji su i na trenutak pomislili da bi ova zemlja mogla da se opredijeli za jedan uravnoteženiji odnos prema sopstvenoj stvarnosti, prošlosti pa i budućnosti.
Time, on je ujedno, kao neiscrpan izvor nadahnuća za sve one (a takvih je u našem regionu podosta) kojima vjera i njeni simboli služe isključivo za razmetanje pred nerazumnim komšijama koji vjekovima uporno vjeruju u nešto drugo, najavio pravu pomamu regionalnog utrkivanja u podizanju monumentalnih vjerskih spomenika. Svih tih regionalnih 'krstova iz inata'. Prethodio je, tako, podizanju vitkog krsta od trideset tri metra na brdu Hum iznad Mostara koji su tu postavili susjedi Hrvati prevashodno kako bi svojom pojavom svakodnevno iritirao komšije Bošnjake što ovaj „veliki plus za BiH“ (reče Mujo) nekoliko godina već, evo, uspješno čini.
Ne treba zaboraviti ni na onaj sedam metara visoki metalni krst koji su kosovski Srbi podigli na sred magistralnog puta Kosovska Mitrovica-Raška, u mjestu Rudare, a da bi onda svakog ko na njega takne optuživali za necivilizacijsko ponašanje, te koji, iako po dimenzijama svakako ne može ni da se približi Milenijumskom krstu, po suštoj bedastoći namjere svakako - može. Prava pomama postavljanja krstova po Srbiji posljednjih godina, istina, nije posljedica ove želje za isticanjem sopstvenih vjerskih uvjerenja i simbola spram komšijskih koliko podsticanju jednog složenog unutarnje srpskog dijaloga po pitanju nacionalnog identiteta i povratka u (ljepšu) budućnost.
Činjenica da je blještavo beli Đurđevdanski krst visine šesnaest metara, koji se na ulazu u Kragujevac iz pravca koridora 10 u pretežno srpskoj Šumadiji, podignut blizu drugih opijuma za narod, poput „cash and carry“ megastora Metro ili nešto udaljenijeg kragujevačkog Roda-centra, uvjerljivo svjedoči o kič namjerama onih koji su ga tu i postavili a sličnu namjenu u Hrvatskoj trebalo je da vrši osujećena vizija velikog splitskog vizionara i graditelja Željka Keruma da na Marjanu pored Splita podigne gigantsku statuu Isusa koja se administrativnim zavrzlamama tužno preobrazila u krst(ić) visine 21,6 metara koji još nije postavljen, a ne zna se kad će.
Ispada, međutim, premda čiste megalomanije na (zapadnom) Balkanu nikada nije nedostajalo, da i nije tako lako, kao što se mislio, nadmašiti Makedonce. Jedino su oni, naime, svoj krst od šezdeset šest metara podigli bez hroptanja. Pa i bez mnogo muke, čini se. Tome treba odati svako poštovanje. Danas, 2012. godine, ovaj najreligiozniji narod u Evropi živi pod sjenkom najvećeg krsta na Balkanu. Valjda u svemu tome ima i nekakve pravde.
Do daljnjeg, stoga, kako stvari stoje, Milenijumski krst nad Skopljem ostaće najimpresivniji lokalni iskaz te čitavom regionu svojstvene vulgarne, izazivačke religioznosti jednako koliko i apsurdni procenat od čitavih 90% Makedonaca koji sebe smatraju vjernicima i za koje ovaj krst predstavlja moćno, svakodnevno podsjećanje da je Bog tu, da postoji i da obožava velike stvari. I Makedonce, naravno.
Ali, samo one pravoslavne.
Propali pokušaji demonstracije vjere
Kerumov nesuđeni marjanski Isus samo je jedan u plejadi mnogih sjajnih, često fantastičnih projekata po čitavom regionu koji se tužno nisu ostvarili, posrnuvši prije faze realizacije pod sopstvenom težinom.
Pomenimo stoga ovdje, na samom kraju, onaj nikad izgrađeni ali ipak tako divno zamišljeni osamdesetmetarski krst na brdu Vinik pored Niša – najviši u Evropi! - okružen lukavo zamišljenim kompleksom koji je trebalo da obuhvata otvoreni amfiteatar, luksuzni hotel, muzej, bioskop, prostrani parking, zabavni park i mnoge druge primamljive i nadasve lukrativne sadržaje.
Kao i onaj krst-monstrum koji je viđen da se s vrha Mučnja, najvišeg vrha planine Zlatibor, uzdiže u nebeske visine sa svojih planiranih (ili izmaštanih, sasvim svejedno) gotovo nezamislivih tri stotine trideset tri metra (333!!!) i projektovanom cijenom od tričavih dvadeset miliona eura.
Bonus video:
